Svijet sjenki

Postoji jedan svijet u kojem svi ljudi egzistiraju poput sjenki. Njihova čula su ograničena, umovi kontrolisani i jedino što je stvarno jesu emocije koje oni proizvode i u jednom obliku eteričke energije odašilju na određena mjesta.
Jedno jutro sam se probudio i kad sam otvorio oči vidio sam čudne prizore, sve je bilo u nekoj polutami, kao neka izmaglica, oko mene su se nalazile nekakve iskrivljene konture koje su podsjećale na namještaj i pokućstvo. Čuo se potmuli zvuk, kao zujanje nekog čudnog elektormagnetnog uređaja. Okrenuo sam se i vidio nekoliko ljudskih prilika, ili bolje rečeno sjenki, kako kao u nekom transu tumaraju prema meni. Čekao sam šta će se desiti, te sjenke su mi se navalile na prsa, osjetio sam njihovu težinu i potpunu neprijatnu prisutnost. Osjetio sam da su uglavili nekakve dugačke pipke u predio koji se nalazi između mog grudnog koša i trbušne duplje.

Osjećaj je bio više nego mučan, u istom trenutku sam osjetio ogroman odliv svoje životne energije, i tada je počela da me boli glava, tako da sam pomislio da mi se odjednom pojavila najmanje tona nekog teškog olova u prednjem dijelu glave. Primjetio sam da se pored kreveta nalazi nekakva čudna maska. Na prvi pogled sam osjetio neopisivu odvratnost i gađenje prema njoj. Ta maska je bila ružna, potrgana, prljava ali sam shvatio šta moram da činim sa njom. Morao sam je staviti svaki put kad bih izlazio iz stana u taj svijet sjenki a vrlo često sam je morao koristiti i u svom prostoru.

Od onih pipaka u mom grudnom košu počeo sam polako da krvarim, stavio sam ruku na to mjesto i osjetio neku užasnu vrelinu, od koje mi je na trenutke zastajao dah. Vidio sam da se ta vrelina pretvara u energiju koja se podiže iz mog tijela i kreće po okolnom prostoru. Shvatio sam da ti pipci u meni proizvode energiju koja kasnije biva odaslana u taj okolni prostor. Na tu energiju bi onda počele da se svaljuju svakakve sjenke, da je trgaju, čerupaju i proždiru. Kad sam pogledao u svoju ruku vidio sam krv, bio sam povrijeđen. Nisam mogao ništa drugo učiniti, već sam se spremio, stavio onu odvratnu masku i krenuo na posao.

Kad sam izašao na ulicu primjetio sam da vlada ista polutama kao i u mom stanu, onaj zvuk je takođe bio prisutan, ali samo sada u nešto jačem intenzitetu. Udahnuo sam opori vazduh i osjetio neki neprijatan miris, miris truleži i patnje. Pogledao sam malo bolje i shvatio da ga čak mogu i vidjeti, bio je kao nekakvo isparenje, magličasto i uvijajući se pomicao po okolnom prostoru. Pogledao sam u druge ljude (sjenke) i vidio da svi nose iste ili vrlo slične maske poput ove moje. Bio sam užasnut. U trenutku kad sam kročio u svijet sjenki na hiljade pipaka je poletjeleo prema meni, neke sam izbjegao a mnogi su mi se zabili na ono isto mjesto gdje su već bili oni od jutros. Nisam znao šta da radim.
Nastavio sam se kretati, neki pipci su samo rovarili po mojoj unutrašnjosti ne nanoseći neki posebno jak bol, drugi su počeli da me peku, grebu, a neki da škakljaju. Od svih tih nasrtaja osjetio sam kako se unutar mog tijela snažno pojačava krvarenje i ona užasna vrelina. Morao sam nešto pod hitno preduzeti.

A onda mi je neki glas rekao da moram upotrijebiti svoje vlastite pipke! Zar ja imam svoje pipke?! Da, imao sam ih. Odvio sam jedan, bio je grozan, i poput munje, kao nekim refleksnim pokretom ga zabio u prvu sjenku za koju sam vidio da se njeni pipci već nalaze u meni. Od tog mog poteza pipci te sjenke su malo olabavili, od drugih sjenki sam mnoge čak uspio izvući iz mog tijela. Počeo sam da zabadam svoje pipke oko sebe, poput svih drugih sjenki koje su me okruživale.
Tad sam shvatio da sam i ja ništa drugo do sjenka. Pogledao sam u svoje pipke koje sam prethodno bio zario u jednu drugu sjenku, bili su pomalo krvavi. Počeo sam da krupno dišem i shavtio da mi je potreban pod hitno neki predah.
Nisam znao šta se to dešava, gdje se ja to nalazim, ko su sve te sjenke, ko sam ja...? Čemu to sve?!?

Ušao sam u neko kupatilo, stao pred ogledalo, skinuo masku i pogledao u lik koji mi se prikazao. Nisam znao u šta to gledam ali lik iz ogledala me je oštro posmatrao. U njegovim očima sam vidio skoro sve a opet gotovo ništa. Lik je samo ćutao ali je i tako bio jako glasan. Počele su mi padati krupne suze niz lice i osjetio sam užasnu mučninu u želucu. Savio sam se i povratio u umivaonik. Nakon nekog vremena sam ponovo pogledao u ogledalo a taj lik je i dalje stajao tu. Nisam mogao dugo održati svoj pogled na njegovim očima i spustio sam glavu. Pustio sam vodu, umio se, saprao usta i umivaonik i ponovo stavio masku. Voda je imala neki težak i metalni okus, bilo mi je zlo od nje.
Izašao sam ponovo napolje. Ponovo masa pipaka oko mene, mnogi su se pozabijali na ono isto mjesto. Kao da sam malo već navikao na to. I moji pipci su automatski poletjeli prema svojim žrtvama. Ali od toga me nije prošla ona grozna mučnina i ja sam nekako shvatio da me ona neće nikad ni proći. Barem ne dok se nalazim u ovom svijetu sjenki.

Počeo sam tražiti nečiju pomoć, neke sjenke koje su slične meni. Bilo ih je nekoliko. Počeo sam se osjećati malo bolje. Ali svi smo nosili te maske i svi smo imali iste pipke. Ponekad bi zarivali pipke jedni u druge a da to nismo uopšte željeli. Nekad bi skinuli djelimično maske jedni prema drugima ali bi ih vrlo brzo ponovo navlačili.
Onda sam shvatio da svi živimo u nekim jakim uvjerenjima, da smo njima pogonjeni i da ih branimo po svaku cijenu. Uvjerenja nam se nameću, iskrsavaju pred nas, iz časa u čas. Neka usvajamo odmah, neka kasnije, neka u potpunosti a neka samo polovično. Svaki put kad usvojimo neko uvjerenje nesvjesnim pokretom namjestimo onu ružnu masku još bolje preko lica. Pomislio sam kako bi bilo krasno da se na trenutak lišim svih uvjerenja, da otkrijem svoje pravo lice i progledam očima nekim bistrim i nezamućenim pogledom.
Šta bih tad vidio?

Možda jedan sasvim drugi svijet. Možda bih vidio da se negdje iza ovog svijeta sjenki nalazi neko svjetlo i nada. Taj novi svijet je svijetao i prozračan. Ljudi hodaju bez maski i bez pipaka. Vazduh je uvijek svjež jutarnji, miris koji podiže i ispunjava cijelo biće a pogledi razigrani, oštri i milosrdni. Tu ne postoje sjenke, tu postoje pravi ljudi. Tu nema nesporazuma, jer svojim pogledom obuhvataš cijeli prostor i vrijeme i sve ljude i ono što se nalazi u njima. Tim pogledom možeš znati tačno ko šta misli, govori, osjeća... nema prevare.

Izgleda da sam opet bio utonuo u neki san. Kad sam otvorio oči vidio sam opet one sjenke kako hitaju prema meni sa svim pipcima i kako ih zarivaju u moje grudi. Krv je na trenutak počela da šiklja ali sam je brzo zaustavio. U tami se začuo neki krik, potmuo, pun bola i patnje i sjena je zavladala mojim cijelim bićem.

Pravo lice Baraka Obame

"The Men Behind Barack Obama" je naslov intervjua sa Webster Tarpley-em, poznatim novinarem, istoričarem i kritičarem američke spoljne i unutrašnje politike.

U ovom intervjuu Tarpley govori o pravoj pozadini i ciljevima dovođenja na vlast Baraka Obame i za njega, između ostaloga kaže da je obična marioneta tkz. "Trilateralne komisije" i Zbigniew Brzezinskog, čiji je osnovni i jedini cilj proširenje američko-britanske dominacije nad cijelim svijetom a kao najveće neprijatelje svojim interesima vide Moskvu i Peking, na koje će se, po mišljenju Tarpleya u bliskoj budućnosti koncentrisati sva njihova moć što bi realno moglo dovesti do velikih oružanih sukoba svjetskih razmjera.

Kako će se u budućnosti odvijati i u kojem smjeru će ići američka spoljna politika nakon što ovih dana i formalno Barak Obama preuzme vođstvo nad "Bijelom kućom" otkriva i analizira Webster Tarpley:

Svijet kao veliko OPS hranilište

Započeću ovaj post na malo neobičan način. Naime, jutros sam se probudio sa nekim čudnim i neprijatnim bolom na lijevom „trapezastom“ mišiću, tj. onom koji spaja vrat sa ramenom. Bol je tako neprijatan i ometajući da ne mogu normalno ni okretati glavu na lijevu stranu a čak i dok sjedim ili stojim uspravno isti ne prestaje, kao da je u pitanju neka jača povreda. Razmišljajući o tome, nekako „podsvjesno“ sam u mislima prošao kroz nekoliko zadnjih dana i događaja i shvatio sam da se najvjerovatnije radi o sisanju, crpljenju ili krađi moje energije koja se manifestovala na kraju tim jednim specifičnim bolom u mišiću, koji se pojavio iznenada i bez nekog, na prvi pogled vidljivog razloga.
I nije mi trebalo puno a da ne zađem, polako u mislima i analizama u sve te tokove iznuđivanja i krađe naše životne energije koje se neprestano odvijaju u ovoj našoj stvarnosti.

Ako bismo zastali u jednom trenutku, recimo na nekom javnom mjestu, i kao u nekom filmu „zamrznuli“ sve što postoji oko nas, ljude, automobile, životinje, sve što se miče i kreće i zamislimo to sve kao jednu sliku, kao da smo je načinili našim fotoaparatom i kad bismo onda pokušali na jedan mnogo drugačiji način, da ne kažem „drugim očima“ pogledati i percipirati šta se STVARNO tu dešava vidjeli bismo ništa drugo do jedno ogromno hranilište energijom. Hranilište koje je zasnovano na crpljenju, krađi, otimanju i iznuđivanju TUĐE energije, po svaku cijenu, na bilo koji način i bez ikakve milosti.

Sad da se vratim na ovaj svoj bol, tačno sam se sjetio u jednom trenutku da bi on mogao biti posljedica određenih nasrtaja jedne osobe prema meni koja je svoje ponašanje uobličila, kao i svako drugi u „normalne“, društveno prihvatljive načine ponašanja, dakle ne radi se o nikakvom iskakanju od opšteusvojenih principa i obrazaca ponašanja kojima su ljudi podvrgnuti u ovoj stvarnosti i mislim da ovo i jeste najzanimljiviji dio cijele te priče.

Naime, MATRIX, kontrolni sistem ili nazovite to kako god hoćete, tj. ona „sila“ koja upravlja i rukovodi ovom našom 3D stvarnošću (a neki će reći: za sve se pobrinula „priroda“) je tako kreirala, instalirala, napravila i postavila tu našu stvarnost da su svi ti suštinski nasilni, egoistični, pokvareni i zli (OPS) principi i obrasci ponašanja i življenja koji se zasnivaju na brutalnoj krađi i otimanju tuđe energije zapravo „LEGALIZOVANI“ postojećim moralnim, običajnim, pravnim i svakim drugim normama i pravilima.
Neko će dati sebi za pravo da vam postavlja „uvijeno“ neugodna i lična pitanja koja suštinski predstavljaju energetski napad na vaše biće (izabrao sam dosta blag primjer) a ako u nekim trenucima, okolnostima ili podnebljima odbijete odgovoriti na njih, odnosno preduzmete ODBIJANJE tog energetskog napada ćutanjem, izvlačenjem iz razgovora ili direktnim odgovorom da se to njega/nju ne tiče... ono što slijedi je obično i veći i teži (energetski) napad od strane te osobe koja ponovo koristi „legalizovane“ norme i standarde ponašanja čudeći se ili kritikujući vaš postupak koji očigledno nije u skladu sa ustaljenim sistemom koji dozvoljava pa čak i potiče sve moguće oblike i forme energetskih napada i energetskog nasilja.
Ono što je vama jasno i prepoznatljivo kao zadiranje u vašu ličnost, u vašu intimu, u vaš energestki prostor je cijeloj populaciji i društvenom sistemu kojim ste okruženi nešto što je prihvatljivo, nužno i potrebno. I ko je onda u pravu?


Čovjek u društvu jednostavno nema pravo da bude svoj, originalan, nema pravo na nepovredivost svog vlastitog energetskog prostora, svog integriteta, svojih misli, očekivanja i interesovanja ako nisu u skladu sa „opšteprihvaćenim društvenim standardima“.

Ako vas neko npr. pita da li ste sinoć gledali neku emisiju i vi otvoreno i iskreno kažete da vas takve stvari ne zanimaju, neko će sebi dati za pravo da odmah na vas preduzme jednu vrstu energetskog napada iz prostog razloga jer ste u tom trenutku pokazali jednu društvenu neprihvatljivu formu u vidu negledanja pomenute emisije (svako živ gleda samo ti ne gledaš, šta ti to izmišljaš?) i onda će vas možda upitati: „a šta onda gledaš“? Napadač je sada koncentrisao sve svoje resurse u pravcu da vas „izbije“ na površinu, da vas otvori i dovede u najpovoljniju poziciju kako bi se nahranio vašim trenutnim stanjem.
Odgovarate tako što kažete otvoreno, iskreno i bez ikakvog uvijanja upravo ono što i mislite: „gotovo da uopšte i ne gledam TV“.
E sad, ovdje se mogu nanizati razne situacije u zavisnosti od, prije svega „kulture“ te osobe (a da li uopšte postoji ikakva „kultura“ na cijelom ovom zemaljskom OPS hranilištu?), okolnosti i podneblja gdje se ova priča odvija, međutim mi ćemo zamisliti da se sve ovo događa u nekoj manje više „primitivnoj“ sredini u kojoj su „norme“ legalizacije otimanja tuđe energije dosta tvrđe i surovije. Dakle, osoba (napadač) sada sa nevjericom okreće glavu prema vama, vidno šokirana širi oči i nastavlja (u nekim slučajevima će osoba napadač zaćutati i iskoristiti prvu priliku da vam se iza leđa naruga i „otrači“ sa prvim/vom koga sretne na kafi ili negdje drugdje, nema veze što je i sa njim/njom još juče „ispirala“ usta i hranila se ogovaranjem neke njene „društveno neprihvatljive“ forme) sa sljedećim pitanjem: „a ti ne gledaš uopšte TV...“?!? Sad... možete samo i zamisliti nastavak ovog scenarija, za koji opet kažem da je jedan od blažih primjera otimanja i iznuđivanja energije u svakodnevnom životu.

Suština je u tome da ako imate iole drugačije stavove, načine razmišljanja, pogleda na svijet i svega ostaloga barem manje ili više drugačije od ostale većine populacije koja živi na istom prostoru sa vama i ako te vaše stavove, razmišljanja i poglede čak i pokušate otvoreno i iskreno reći u bilo kojoj prilici količina izrugivanja, otvorenog ili prikrivenog, odnosno pokušaja hranjenja vašim mislima i stavovima će biti nesaglediva.

A u pozadini svega ovoga stoji potreba za HRANJENJEM, energetskim hranjenjem u vidu svih tih obrazaca i struktura ponašanja, potreba koja proizilazi iz stanje kolektivne nesvijesti i nedostatka znanja, znanja o spoznaji, o objektivnoj stvarnosti, o našoj pravoj prirodi postojanja, a ta kolektivna nesvijest i nedostatak znanja se meni nikako ne čine kao slučajni ili rezultat trenutnog stanja „evolucije“ čovječanstva, dakle po meni se tu ne radi o „prirodnim“ i „normalnim“ stanjima ili okolnostima već o SVJESNO NAMETNUTIM i kreiranim, sa ciljem iskorištavanja i uzgoja cijele jedne vrste ljudskih bića za hranjenje od strane onih koji se nalaze za stepenicu višem nivou svijesti i percepcije.

Pođite samo od proste logike, ako shvatimo da bilo koja energija koja se nalazi u našem okruženju i koja se manifestuje na bilo koji način mora negdje biti pokrenuta, usmjerena i primljena onda razumijemo da je to slučaj i sa našom „eteričkom“ energijom koju proizvedemo putem naših emocija i unutrašnjih psihičkih stanja. Ta energija, nakon što se pokrene, negdje po nekom univerzalnom zakonu mora i završiti.
Napadi i nasrtaji koje svi mi svakodnevno proživljavamo na ovakav način se manifestuju vrlo često i u vidu određenih, nejasnih bolova i sl. tegoba, kao što je to slučaj sa mojim ramenom, jer se u biti radi o tome da napadači (emocionalni vampiri) svoje napade (nesvjesno) usmjere na određenu tačku na našem tijelu (biću) i sa tog nekog konkretnog mjesta pokušavaju da crpe određenu energiju. Kada tokom svog života iznova i iznova doživljavamo i prolazimo kroz takve i slične situacije onda možemo samo zamisliti kako izgleda ta neka naša unutrašnja energetska struktura i koliko je oštećena stalnim i konstantnim napadima od strane svih onih koji prije svega zahvaljujući vlastitoj nesvijesti i neznanju egzistiraju tako što se non-stop hrane nečijom energijom i tokom svog života najviše nastoje da prouzorkuju što više situacija i stanja koji pogoduju ovakvim „vampirskim“ obrascima ponašanja. Onda nije nikakvo čudo što jako mnogo ljudi boluje od raznih bolesti tipa karcinoma i drugih teških oboljenja unutrašnjih organa, nije nikakvo čudo što jako mnogo ljudi ima razne psihičke poremećaje i teškoće, zašto su medicinske i farmaceutske ustanove najposjećenije od svih i sl...

I na kraju, cijelo to stanje u kojem se trenutno nalazi ljudska vrsta na ovom svijetu se može manje više jednsotavno opisati kao teška OVISNOST o krađi i iznuđivanju tuđe energije, umjesto da se svi pozabavimo time kakao da steknemo i očuvamo vlastitu energiju tako da ne krademo i otimamo tuđu. Mislim da kad bi, nekim slučajem imali sposobnost percipiranja tokova i protoka energije između ljudskih bića, recimo poput onih scena iz filma „Celestinsko proročanstvo“, da bi takva slika, u najmanju ruku bila stravična. Siguran sam da se nebi mogli snaći u tom mnoštvu i haosu energetskog nasilja koje ljudi čine jedni drugima.
I sad se kao logično postavlja pitanje: u čemu je izlaz?

Ja lično još uvijek niti znam niti mogu do kraja samog sebe u nekim svakodnevnim prilikama sačuvati od takvih napada a kamoli da nekom „solim pamet“ i savjetujem šta da uradi. Međutim, ono u šta sam siguran jeste da je pravi početak i pravi način u toj borbi za očuvanje naše vlastite energije i sprečavanje tuđih napada sticanje dovoljne svijesti i znanja o tim činjenicama i stanjima. Pogledajmo samo ko još iz naše neposredne okoline uopšte bilo šta zna o ovim pojavama, koliko ljudi je svjesno činjenice da im se svakodnevno krade i otima energija na najsuroviji način? Međutim s vremena na vrijeme ćemo čuti razne priče tipa: uradio/la mi je to samo da napakosti i da se nahrani... dakle ljudi podsvjesno ipak znaju o čemu se tu radi, međutim MATRIX i sva ova iluzija naše stvarnosti su toliko jaki i uspješni da nama često i za neke očigledne stvari treba jako mnogo truda i napora da ih shvatimo.

U potrazi za svojim "svetim gralom"...

Često kada vidim djecu kako se igraju, zapitam se u kakvom se zapravo svijetu ona nalaze, kakva je njihova percepcija i opažanje... To me gotovo po pravilu vrati u moju prošlost, kad sam i sam bio dijete i onda se pokušavam sjetiti svih tih emocija, specifičnih stanja svijesti koje svako dijete ima, sve te silne nevinosti i jednostavnosti postojanja. Djeca što su mlađa to su više prisutna u tom nekom čudnom svijetu „iskrivljenih percepcija“, barem sa stanovišta nas odraslih i ponekad mi pada na pamet da odrasli strašno podcjenjuju taj mali, skriveni svijet dječje mašte.

Šta to djeca opažaju a što mi ne vidimo? Dovoljno je da se svako pokuša sjetiti svog vlastitog djetinjstva, kakve misli smo tada imali, kakve emocije, strahove i nadanja? Dok sam bio sasvim mali, osim nekih pojedinačnih slučajeva, mogu slobodno reći da mi je duša bila zapanjena od sveg tog percipiranja i opažanja brojnih skrivenih i neskrivenih pojava ovog svijeta. Moji snovi su bili, prosto rečeno čarobni, a mašta i fantazija kao u najboljim Grimmovim bajkama, prepuna nekakvih prelijepih bića, zanimljivih predmeta i objekata, sve se sijalo od dobrote i uzajamne radosti. Kako sam rastao i polako usvajao socijalne programe življenja i ponašanja prelijepa bića iz mojih snova su počela zamjenjivati razna strašna čudovišta, u ormaru i ispod kreveta se redovno, svake noći nalazilo neko odvratno biće koje je samo čekalo kad ću ostati sam po noći, dok mi je mašta počinjala polako bivati opeterećena nekim nerazumljivim i nadolazećim strahom. Ipak, još uvijek je djetinjstvo značilo jedno predivno doba nevinosti i uživanja u toploti, suncu, mirisima šuma i livada. Prostori su se činili puno prostranijima i prozračnijima nego što su sada, vode puno čišće, mirisi sadržajniji a boje tako bogate i prijatno drečave.

Sjećam se jako dobro da je jedan moj drug iz djetinjstva imao nekakav mali aparatić koji je projektovao 3D sliku likova iz Dizinijevih filmova. To je bilo nešto neopisivo za mene, taj val emocija i posebnih psihičkih stanja koje bih svaki put doživio kad bih gledao kroz taj projektor se jednostavno ne mogu opisati.
Da li sam ja tad vidio nešto što mi je bilo odnekud strašno poznato ili sam samo bio pod uticajem razvijene dječije mašte koja još uvijek nije prihvatala stvarnost onakvu kakva jeste?


Da bih dobio bilo kakav odgovor na to pitanje, potrebno je prvo definisati šta otprilike znači „stvarnost“. Neko će reći ono što vidimo, ili percipiramo čulima, međutim u tom i jeste problem. Mnoge stvari koje ne percipiramo našim čulima opet smatramo kao dokazano prisutne i stvarne. Ako neko nije bio nikad u Americi i nije nikad vidio taj kontinent i tu zemlju vlastitim očima a opet potpuno prihvata kao istinitu činjenicu da ta zemlja postoji i ni malo to ne dovodi u pitanje. Ok... ali šta je sa nekim drugim stvarima?

Rado recimo vjernicima postavljam pitanje kako to da vjeruju u boga a nikad ga nisu vidjeli? E tek tad nastaje „show program“ kad vas obaspu bujicama usvojenih i napamet naučenim fraza o vjeri, spoznaji i svetosti a ako ste još malo uporniji redovno dobijete kao zaključak da postoje neke stvari koje se „ne čačkaju“. Aha... tu smo, ali to je ipak neka druga priča...
Ono što mene zanima jeste gdje su granice ljudske percepcije i opažanja. Možda u našem umu?

Prije neki dan, sasvim slučajno sam naišao na odlomke iz knjige „Tertium organum“ P.D.Uspenskog i ovdje ću citirati nekoliko pasusa:

Ako je Kantova ideja istinita, ako je prostor sa svojim osobinama svojstvo naše svijesti, a ne vanjskog svijeta, trodimenzionalnost svijeta mora na neki način ovisiti o aparatu našeg mentalnog aparata. Konkretno, pitanje se može postaviti ovako: kakav je odnos trodimenzionalne protežnosti svijeta prema činjenici da u našem mentalnom aparatu postoje osjeti, predodžbe i pojmovi, i to upravo tim redom?

Mi imamo takav mentalni aparat, a svijet je trodimenzionalan. Kako dokazati da trodimenzionalnost svijeta ovisi o takvom mentalnom aparatu?

Kad bismo mogli promijeniti naš mentalni aparat i vidjeti da se tom promjenom izmijenio i svijet oko nas, to bi za nas bio dokaz ovisnosti svojstava prostora o svojstvima našeg razuma. Kad bismo, na primjer, trima postojećim jedinicama našeg mentalnog života mogli pridodati četvrtu, tj. višu intuiciju, koja zasad postoji samo u zametku, kad bismo je mogli učiniti određenom, točnom i djelotvornom u skladu s našom voljom, poput pojma, i kad bi se pritom povećao broj karakteristika prostora, tj. kad bi prostor od trodimenzionalnog postao četverodimenzionalan, to bi potvrdilo našu pretpostavku i dokazalo Kantovu ideju da je prostor sa svojim svojstvima oblik naše osjetilne percepcije.

Kad bismo mogli ustanoviti da je za biće koje ima samo osjete svijet jednodimenzionalan; za biće koje ima osjete i predodžbe dvodimenzionalan; a za biće koje uz pojmove i ideje ima i više oblike percepcije da je svijet četverodimenzionalan, Kantova ideja bila bi eksperimentalno dokazana. Odnosno, Kantova tvrdnja o subjektivnoj naravi ideje prostora mogla bi se smatrati dokazanom

***

Prije svega moramo pribilježiti da je, s obzirom na vanjski izgled i oblik svijeta, naša percepcija krajnje netočna. Znamo da se svijet sastoji od tijela, no mi vidimo i zamjećujemo samo površine. Nikada ne vidimo i ne zamjećujemo tijela. Tijelo je već pojam sastavljen od niza predodžaba stečenih razmišljanjem i iskustvom. Za neposredni osjet postoje samo površine. Osjećanje težine, mase, obujma, koje misaono povezujemo s "tijelom", zapravo je vezano s osjećanjem površina. Mi samo znamo da to osjećanje površine potječe od tijela, ali samo tijelo nikada ne osjećamo. Možda se složeno osjećanje površine, težine, mase, gustoće, čvrstoće i sl. može nazvati "osjetom tijela". No mi moramo umom povezati sve te osjete u jedan i taj opći osjet nazvati tijelom. Izravno osjećamo samo površinu, a zatim odvojeno težinu, čvrstoću itd. Tijelo kao takvo nikada ne osjećamo.

Ali mi znamo da se svijet ne sastoji od površina, znamo da pogrešno vidimo svijet. Znamo da nikada ne vidimo svijet kakav on jest, ne samo u filozofskom smislu, već u najobičnijem geometrijskom. Nikada nismo vidjeli kocku, kuglu itd., već samo površine. Znajući to, mi misaono ispravljamo ono što vidimo. Iza površina promišljamo tijelo.

Nikada ne možemo čak ni zamisliti tijelo. Ne možemo zamisliti kocku ili kuglu, ne u perspektivi, već sa svih strana odjednom. Jasno je da svijet ne postoji u perspektivi iako ga mi drugačije ne možemo vidjeti. Mi sve vidimo samo u perspektivi, tj. zamjećivanjem mi našim okom iskrivljavamo svijet. I znamo da ga iskrivljavamo. Znamo da nije onakav kako ga mi vidimo. Umom stalno ispravljamo ono što oko vidi, zamjenjujemo zbiljski sadržaj s onim simbolima stvari koje nam naš vid pokazuje.

Naš vid je složena sposobnost. Sastoji se od vidnih osjeta i pamćenja osjeta opipa. Dijete nastoji opipati sve što vidi: nos svoje dadilje, mjesec, "zečića" na zidu. Tek postupno uči samo vidom razlikovati što je blizu, a što daleko. Ali znamo da i u zreloj dobi vrlo lako podliježemo optičkim iluzijama. Udaljene predmete vidimo kao plošne, tj. još pogrešnije, jer je reljef ipak simbol koji ukazuje na neko svojstvo predmeta. Iz velike udaljenosti čovjek nam se čini poput silhuete. To se događa stoga što na velikoj udaljenosti nikada ništa ne možemo opipati, a oko nije naviklo uočavati razlike među površinama koje se na maloj udaljenosti mogu osjetiti vrhovima prstiju.

Nikada ne možemo, čak niti na vrlo malom prostoru, vidjeti dio vanjskog svijeta onakav kakav on jest, tj. onakav kakvog znamo da jest. Pisaći stol, ormar, nikada ne možemo vidjeti istovremeno sa svih strana i iznutra. Naše oko na određeni način iskrivljava vanjski svijet kako bismo, pogledavši oko sebe, mogli odrediti položaj predmeta u odnosu na sebe. No, nemoguće nam je pogledati svijet ne sa svog gledišta i nikada ga ne možemo vidjeti točno, neiskrivljena našim vidom.

Reljef i perspektiva - to je iskrivljavanje predmeta našim okom. To je optička iluzija, obmana viđenja. Kocka u perspektivi uvjetni je simbol trodimenzionalne kocke. Sve što vidimo samo je uvjetna slika uvjetno zbiljskog trodimenzionalnog svijeta koji izučava naša geometrija, a ne sam zbiljski svijet. Na temelju onoga što vidimo moramo nagađati što je u zbilji. Znamo da je ono što vidimo netočno i mislimo, tj. pretpostavljamo da svijet nije onakav kakvim ga mi vidimo. Kad ne bismo sumnjali u točnost našeg viđenja, kad bismo mislili da je svijet onakav kakvim ga mi vidimo, mi bi mislili da je on takav kakvim ga vidimo. U stvarnosti, mi konstantno uvodimo korekture u ono što vidimo.

Sposobnost ispravljanja onoga što oko vidi zahtijeva posjedovanje pojmova, jer se ispravke stvaraju rasuđivanjem, što je nemoguće bez pojmova. Bez te sposobnosti ispravljanja onoga što oko vidi mi bismo svijet vidjeli drugačijim, tj. mnogo onoga što postoji vidjeli bismo pogrešno, ne bismo vidjeli mnogo onoga što postoji i vidjeli bismo vrlo mnogo onoga što u zbilji uopće ne postoji. U prvom redu vidjeli bismo veliku količinu nepostojećih gibanja.Za izravni osjet svako naše gibanje povezano je s gibanjem svega oko nas. Mi znamo da je to gibanje iluzorno, ali ga vidimo kao zbiljsko. Predmeti se okreću pred nama, jure mimo nas, pretječu jedni druge. Kuće pokraj kojih se sporo vozimo polako se okreću; ako se vozimo brzo i one se brzo okreću; stabla naglo izrastaju pred nama, jure i iščezavaju.

To naizgledno oživljavanje predmeta, zajedno sa snovima, pribavljalo je i još uvijek pribavlja glavnu hranu bajkovitoj mašti. U tim slučajevima "gibanja" predmeta mogu biti vrlo složena. Pogledajte kako se čudno ponaša žitno polje gledano kroz prozor vašeg vagona. Ono pritrčava do samog prozora, zaustavlja se, polako okreće oko sebe i bježi u stranu. Stabla u šumi trče različitim brzinama, prestižući jedno drugo. Cio krajolik iluzornog gibanja! A tek sunce koje i dalje u svim jezicima "izlazi" i "zalazi" i vjera u "gibanje" kojega se nekoć tako strasno branila! Sve to nama izgleda tako. I premda već znamo da su ta gibanja iluzorna, mi ih ipak vidimo i ponekad se prevarimo. Koliko bismo više iluzija vidjeli kad ne bismo razumom mogli shvatiti uzroke zbog kojih one nastaju i kad bismo držali da sve postoji upravo onako kako mi vidimo.

Ja vidim, znači to postoji!
Ova tvrdnja glavni je izvor svih iluzija. Točno bi bilo reći:
Ja vidim, znači to ne postoji!
ili barem:
Ja vidim, znači to nije tako!

***

Drugim riječima, utvrdili smo da trodimenzionalna protežnost svijeta nama ovisi o svojstvima našeg mentalnog aparata; ili, da trodimenzionalnost nije svojstvo svijeta, već samo svojstvo naše percepcije svijeta. Odnosno, trodimenzionalnost svijeta je svojstvo njegova odraza u našoj svijesti. Ako je sve to tako, onda je očito da smo doista dokazali ovisnost prostora o osjećanju prostora. A čim smo dokazali postojanje osjećanja prostora nižeg od našega, dokazali smo i mogućnost osjećanja prostora višeg od našega.

Kad bi se u nama uobličila četvrta jedinica mišljenja, koja se razlikuje od pojma kao što se pojam razlikuje od predodžbe, moramo priznati da bi se istovremeno s tim, u svijetu koji nas okružuje, nama pojavila četvrta karakteristika koju geometrijski možemo nazvati četvrtim pravcem ili četvrtom okomicom, jer bi ta karakteristika sadržala svojstva predmeta koja su okomita na sva nama poznata svojstva i nisu paralelna niti s jednim od njih. Drugim riječima, mi ćemo sebe vidjeti ili osjećati ne u trodimenzionalnom, već u četverodimenzionalnom prostoru, a okolni predmeti, baš kao i naša vlastita tijela, otkrivat će opća svojstva četvrte dimenzije koja ranije nismo zamjećivali, ili smo i ih smatrali pojedinačnim svojstvima predmeta (ili njihovim gibanjem) upravo onako kako životinje protezanje predmeta u trećoj dimenziji smatraju njihovim gibanjem.

Vidjevši ili osjetivši sebe u četverodimenzionalnom svijetu ustanovit ćemo da trodimenzionalni svijet nema i nikada nije imao nikakva zbiljskog postojanja, da je bio proizvod naše mašte, utvara, priviđenje, opsjena i optička varka, bilo što, samo ne zbilja.

Kad sam ovo pročitao bilo je to kao kad složite puzzle u nekakav mozaik. Naša percepcija stvarnosti odgovara našem mentalnom stanju, odnosno stepenu naše svjesnosti!!! Da li je to slučaj i sa malom djecom, npr.... da li mala djeca imaju u svom mentalnom sklopu neku novu, dodatnu dimenziju koja im se tokom godina odrastanja i socijalnog programiranja surovo oduzima? Sasvim sigurno, i ako je to istina ta njihova „četvrta“ dimenzija je „donesena“ odnekud, a mene zanima od kud? Kakvi smo kad se rodimo i odakle dolazimo? Sigurno nisam otkrio toplu vodu pa da prvi postavljam ovakva pitanja ali osjećam svim svojim bićem da nam se nešto strašno ružno svima dogodi tokom perioda odrastanja i naš mentalni i psihički sistem postaje oskrnavljen, osakaćen a da nam se još pri tom to sve prikazuje kao sazrijevanje, napredovanje, edukacija i socijalna uslovljenost. Pa ako mene pitate... sto puta bih radije ostao u svom svijetu bajki, čudnih nadahnjujućih reljefa, građevina savršene i nestvarne arhitekture i emocija kakve zadiru u najskrovitije kutke mog bića nego uživao u „blagodetima“ postojeće civilizacije i položaja u socijalnoj strukturi ove realnosti.

Ali šta učiniti i kako zadobiti tu novu, dodatnu dimenziju u našem mentalnom sklopu usljed koje će naša percepcija biti sveobuhvatnija i do neslućenih mogućnosti šira i naprednija? Na samu pomisao primjene bilo kakvih tehnika, mogu slobodno reći već „tradicionalno“ me hvata muka jer svim svojim bićem odavno osjećam kako je jedina tehnika koja mi/nam je potrebna samo ZNANJE i ništa više. Onda dobro... ostaje mi samo da se borim i trudim da steknem što veće i naprednije znanje a cilj kojem težim mi više ne izgleda tako nestvaran i neodređen. Ako ništa, za početak ću se zadovoljiti obnavljanjem tog davno izgubljenog osjećaja iz najranijeg djetinjstva, kad je sve oko mene bilo koliko novo i nepoznato toliko izazovno, sadržajno i, pa usudiću se reći „multidimenzionalno“.

Moj vlastiti „sveti gral“ kojem težim jeste to moje neko prirodno okruženje koje mi pripada po svim pravilima univerzalnog načela slobodne volje. To je multidimenzionalnost, savršena percepcija koja obuhvata sve predmete i objekte onakve kakvi zaista i jesu, objektivno a ne kakvim ih vidi moj trenutni mentalni sklop i moja ograničena svijest. To je mirna i sadržajna koegzistencija sa drugim, meni sličnim bićima, zasnovana na načelu međusobne i dobrovoljne razmjene energija i životnih radosti. Tu nema laganja, nema varanja, manipulisanja, nema neiskrenosti, niti zaboravljenih obećanja i zavještanja.

Ponekad u nekim trenucima opuštanja, padne mi na pamet kako bi bilo skoknuti jednim potezom do obližnjeg brda ili izvesti neki, za trenutne pojmove nemoguć potez poput letenja ili brzog prelaženja velikih udaljenosti isključivo na osnovu svoje vlastite volje. To nije zato što želim imati natprirodne moći poput nekog holivudskog izanđalog strip-junaka, to je zato što ZNAM i OSJEĆAM da je u ljudskoj prirodi i da nam svima pripada jedan znatno viši nivo postojanja i egzistencije od ovog u kakvom se svi trenutno nalazimo.

Moj primjer energetskog vampirizma

Siguran sam da svi mi u zivotu imamo jako puno primjera energetskog ili psihickog vampirizma, pa tako i ja ali cu ovom prilikom odabrati jedan slucaj, imajuci u vidu sve ono sto je o ovoj pojavi ili bolje receno poremecaju rekla Serena na svom blogu.

Dakle, citajuci Sereninu izvrsnu analizu ove pojave, kao i konkretne primjere koje je navodila iz svog zivota odlucio sam da odaberem jednog specificnog „vampira“ iz svog okruzenja i da opisem na koji nacin sam gubio ili bolje receno na koji nacin mi je sisana energija u periodu od nekoliko godina. Narocito zelim da naglasim na koji nacin sam zaustavio tu osobu u daljnjim namjerama da me crpi i tako snizava moju radnu i dnevnu energiju skoro do minimuma.

Prije nekoliko godina sam promijenio posao i poceo da radim u jednom tek novoformiranom drzavnom organu. Iako sam i dalje ostao u struci moje novo radno mjesto je zahtjevalo poznavanje jedne druge oblasti, oblasti sa kojom sam doduse i ranije imao nekog indirektnog dodira ali u kojoj nisam nesto mnogo radio i sa kojom se nisam, prosto receno bavio. Sve je ovo podrazumijevalo da sam u pocetnom periodu morao uloziti jako puno napora i energije kako bih se dovoljno edukovao i kako bih usvojio sto vise znanja iz te konkretne oblasti, jer su mi radni zadaci koje sam poceo dobijati na tom novom poslu odmah zahtijevali prilicno visok nivo strucne osposobljenosti u onome sto sam tu radio.

Istovremeno sa mojim prelaskom na to novo radno mjesto, desilo se da je sa istog mjesta na kojem sam ranije radio presla jos jedna moja kolegica po struci, te spletom okolnosti oboje smo dobili isti status, tj. rang na tom novom mjestu, te zbog toga sto oboje imamo isto zanimanje dobili smo u zadatak, odmah na samom pocetku jedan izuzetno strucan i slozen posao. Kako je taj posao zahtijevao intenzivan timski rad, oboje smo bili smjesteni u istu kancelariju.

Ta moja kolegica je zena koja se vec nalazi pred penzijom, sa jako bogatim zivotnim i narocito radnim iskustvom. Radi se o jednoj izuzetno pristojnoj i prijatnoj osobi, jako dobrom strucnjaku bas u toj oblasti i ja sam bio izuzetno zadovoljan sto cemo raditi zajedno u timu jer sam ocekivao da cu od nje moci jako mnogo nauciti iz struke i konkretno iz te oblasti sa kojom sam se tada pocinjao ozbiljnije baviti.

Kako je vrijeme prolazilo nas rad na tom projektu je napredovao i mi smo cijeli posao zavrsili, uz neke svakidasnje i uobicajene teskoce i sitne probleme u postavljenom roku i sa, objektivno govoreci izuzetno visokom kvalitetom obavljenog posla. Pored toga sto je taj posao za mene znacio jedan svojevrsni izazov jer se radilo o oblasti koju nisam jos dovoljno poznavao desilo se da je istovremeno bilo potrebno i odredjeno znanje koje sam ja vec imao, kao i potreba da se brzo povezuju odredjene stvari sa nekim drugim granama ili oblastima, sto je opet bilo nesto u cemu sam se odlicno snalazio.

Medjutim vec na pocetku sam primjetio da, kad je rijec o pitanjima iz te, za mene jos uvijek nedovoljno izucene oblasti, imam neku vrstu odbojnosti i nedovoljnog snalazenja, kad je rijec o nekim mojim licnim kriterijumima, drugim rijecima bio sam nezadovoljan nacinom i dinamikom na koji napredujem u sticanju tih novih znanja.
I ne samo to, primjetio sam da me bilo koji materijali koji se odnose na te stvari uzasno odbijaju i ja sam poceo polako ali sigurno ulagati sve manje napora i truda u savladavanju te materije.

S druge strane, moja kolegica, iako zena pred kraj radne karijere i sa impresivnim iskustvom na tom polju je iz dana u dan blistala i plijenila sve oko sebe nivoom znanja i osposobljenosti koji je pokazivala u tom poslu.
Ja sam poceo da se polako povlacim iz nekih situacija u kojima je trebalo pokazati odredjen nivo dinamike i inicijative u tim stvarima jer sam poceo sve vise osjecati cak i fizicko gadjenje prema toj materiji. Iako sam imao takav odnos prema svemu tome ipak nisam prestajao dobijati i dalje, cak i nakon zavrsetka tog naseg velikog projekta, slozene i komplikovane radne zadatke koji su trazili veliku strucnost u tom poslu. Ja sam obradjivao te predmete najbolje kako sam u tom trenutku znao i mogao i niko nikad nije davao bilo kakve primjedbe na to ali nivo mog samopouzdanja i nekog radnog elana je bivao sve manji. Imao sam utisak da od samog pocetka nisam gotovo nista napredovao i nastojao bih samo odraditi ono sto se trazi od mene i onda sto brze okrenuti glavu od svega toga.

Za cijelo to vrijeme moja kolegica se nametnula bukvalno kao vodeci strucnjak iz te oblasti u cijeloj toj strukturi u kojoj smo mi bili zaposleni.
Ipak cijelo vrijeme je nesto postojalao, da se tako izrazim sto me je, uprkos svemu tome drzalo donekle u centru zbivanja pa sam i dalje nastavio da dobijam teske predmete, s vremena na vrijeme bi me zadesili neki zahtjevni angazmani kojih sam se, iskreno govoreci u dubini sebe grozio i plasio jer mi je samopouzdanje bilo krajnje poljuljano.

I onda, prije nekih godinu dana desilo se da sam bio postavljen za koordinatora nekog tima za rad na jednom novom i zahtjevnom projektu. Prije toga, zbog niza nekih drugih okolnosti, nesporazuma i slicnih stvari koje je ta moja kolegica imala sa nasim rukovodstvom, uspjela ja da odbije svoj angazman u tome, tako da je glavnina posla spala na mene i jos jednu osobu, na koju je ta moja kolegica postajala sve vise, da kazem i nepotrebno kriticki raspolozena.

Bilo kako bilo, ja sam se prihvatio tog novog posla sa istom onom dozom unutrasnjeg straha i nesamopouzdanja, i onda jedne prilike sam osjetio potrebu da sa njom obavim nekoliko konsultacija, kao sto smo i inace u tih nekoliko godina vrlo cesto radili.
Medjutim ovaj put, ona je pokazala totalnu nespremnost za bilo kakvu saradnju i moram priznati da me je ta situacija bilo prilicno sokirala.

Ono sto je bila sustina jeste da je ta moja kolegica, otvoreno govoreci iz neke krajnje sujete zbog te druge osobe kojoj se sada pocela poklanjati sve veca i veca paznja u cijeloj firmi odbila da ucini i meni samom tu neku vrstu usluge i da se malo angazuje na tim poslovima.

Nakon toga, u meni kao da je nesto bilo puklo i osjetio sam kako se „pale“ sve moguce „lampice“ na uzbunu, tj. da je krajnje vrijeme da nesto ucinim na prekidu nekih odnosa koji su me svo to vrijeme energetski crpili.
A o cemu se zapravo radilo?

Od samog pocetka naseg zajednickog rada, i obzirom da smo sjedili skupa u istoj kancelariji ta moja kolegica bukvalno nije zatvarala usta. Kao sto sam vec rekao, radi se o jednoj izrazito kulturnoj, obrazovanoj i odmjerenoj zeni, ali i s druge strane zeni koja je bila prilicno usamljena u zivotu. Zivjela je sama, muz joj je zivio u drugoj drzavi i samo bi povremeno dolazio a dva odrasla sina su zivjela u inostranstvu.

Iz svega proizilazi da joj je bilo potrebno da je neko non-stop slusa, da ima njenu punu paznju a pogodilo se bas tako da sam ja oduvijek bio nekako nenaklonjen ljudima koji puno pricaju jer ni sam nisam nikad volio puno govoriti. Uvijek bih osjecao znatan odliv svoje energije kad bih se nasao u situaciji da nekog moram duze vrijeme slusati a da u svemu toime nema nekog bitnog sadrzaja ili tematike koja bi se odvijala na obostranu korist.

Moja kolegica iz kancelarije je dakle pricala non-stop. O svemu i svacemu. U toj prici je bilo i njene pozitivne ali mnogo vise negativne energije koju je emitovala kao rezultat brojnih frustracija koje gotovo svi imamo u svakodnevnom zivotu.
Ali ono sto je najvaznije u svemu tome jeste da i pored toga sto se radi o izuzetno pristojnoj i kulturnoj osobi nikad nije birala vrijeme niti se kad osvratala da li sam ja tad u mogucnosti da je slusam ili na kraju, da li mene uopste tako nesto i interesuje.

Znaci to je bila jedna krajnja nezainteresovanost u pogledu drugih osoba koje slusaju te price, njoj je bilo samo vazno da sto prije isprica to sto ima a onda bi potom vrlo brzo nalazila druge teme za razgovor. Da li sam ja u tom trenutku zauzet nekim drugim poslom, da li ja tad nesto kucam na racunaru, pisem ili citam, to nije bilo vazno, redovno bi me prekidala i bez ikakvog ustrucavanja energicno nastavljala sa svojom pricom. Cesto bi to bilo mozda samo citanje na glas nekih isjecaka iz novina, ja bih u tim trenucima mogao biti strasno zauzet nekim poslom ali ona se na to nebi obazirala i pocela bi da cita na glas kao da se radi o necemu sto mene stravicno zanima.

Takodje, predmeti koje je ona obradjivala su uvijek morali biti u centru paznje, ako bi nam oboma trebale neke konsultacije sa drugim ljudima i ako bi taj neko mozda dosao po mom pozivu ja nebih stigao posteno ni da zavrsim pitanje odmah bi uskakala ona sa svojim problemom i svojim zahtjevom. S druge strane ja se jesam uvijek mogao pouzdati u njenu saradnju i njenu pomoc, nesebicno mi je pomagala, davala savjete kad god bih je nesto upitao ali glavnu rijec u svakom pogledu a narocito energetskom je ona vodila.

I tad kad se bilo desilo to njeno odbijanje saradnje, za koje je meni jasno da je rezultat prije svega neke vrste straha od zapostavljanja njene licnosti pred naletom novih i mladjih „snaga“, ja sam gotovo naprasno odlucio da prekinem taj „vampirski“ odnos.

Gotovo automatski sam napravio neki vid barijere izmedju nas, iako smo i dalje ostali sjediti u istoj kancelariji vise nisam bio voljan niti najmanje da slusam tu silnu pricu u onom obimu kao i prije. To je njoj postalo jasno istog trena i nekoliko dana su odnosi izmedju nas postali prilicno hladni. Kad je prosao taj neki prvi val zahladjenja doslo je do izvjesnog prihvatanja sa njene strane i takve situacije, jer smo oboje ipak nastavili da postujemo jedno drugo i da odnose i dalje gradimo na jednom jako visokom stepenu kolegijalnosti i uzajamnog postovanja. To je bio jedan od onih slucajeva kad je osoba u tolikoj mjeri svjesna i psihicki zdrava da joj se moze i indirektnim znacima ukazati na neke propuste i stvari a bez da se mora otvoreno reci i na taj nacin rizikovati otvorene sukobe i negativnu eskalaciju odnosa.

Nakon sto sam prekinuo taj vamprirski odnos u kojem je moja energija oticala u tonama tokom svih tih njenih prica i dominacije u poslu osjetio sam znatno poboljsanje na planu usvajanja tih novih oblasti i znanja. Sve je dobilo nekakvu novu dimenziju i ja sam, nakon nekog vremena osjetio i izvjesno zanimanje za tu oblast moje struke, kakvo prije nisam mogao ni u snu pomisliti. Nivo mog samopouzdanja je u tolikoj mjeri narastao da sam u brojim kasnijim angazmanima na poslu, i nekim sluzbenim putovanjima vrsio neke aktivnosti tipa prezentacija i sl. koje su mi prije bile potpuno nezamislive.

Trenutno gotovo da i ne postoji neka znacajnija aktivnost na polju unapredjenja posla na tom mjestu gdje radim a da nisam angazovan ili kroz konkretno rjesavanje odredjenih predmeta ili kroz razne timske radove, komisije i radne grupe.

Ono sto je meni najvaznije jeste da se strasno promijenio moj odnos prema tom poslu, prema sticanju tih novih znanja a nivo mog samopouzdanja je i vise nego zadovoljavajuci.

A ja i ta kolegica i dalje radimo zajedno, saradjujemo, konsultujemo se medjusobno ali sada na jednim potpuno drugacijim osnovama. Ona vise i ne pokusava da me opterecava bilo kakvom suvisnom ili nepotrebnom pricom a onda kad je potrebno da se zajednicki angazujemo na nekom poslu to sada izgleda jos bolje i produktivnije jer ovaj put ja ulazem makismum svoje energije koja mi se pri tom nikako ne krade dok je njena energija samo njena a ne potpomognuta i dodatnom tj. mojom, tako da je sada sve zasnovano na puno pravdenijim i zdravijim osnovama.

Wanderers

Od samog našeg rođenja na ovom svijetu svi smo pod konstantnim uticajem raznih autoriteta i individua koje bi uvijek i u svakom trenutku da nas kontrolišu i koje bi da nam stalno određuju raznim društvenim normama i pravilima ponašanja kako da živimo, kako da se ponašamo, čemu da stremimo i čemu da se nadamo, šta da volimo a šta da mrzimo itd.

Dok rastemo i sazrijevamo polako ali sigurno zaboravljamo i gubimo naš pravi identitet i postajemo neko sasvim drugi. Postajemo bića potčinjene volje i isprogramiranih umova, postajemo ljudske individue koje su prosto zavedene u brojne baze podataka i u nekoj konačnici ne predstavljaju ništa drugo nego običan broj koji ima svoju svrhu i namjenu a to je da služi bespoštedno i brutalno ciljevima i planovima onih koji su našu volju potčinili svojoj.

A mi smo to izgleda sami dozvolili, jer smo u jednom trenutku vremena/prostora „potpisali“ pakt sa đavolom i njegovim materijalno-čulnim ponudama, i pri tom poštujući univerzalni princip slobodne volje „obje strane“ su se „usaglasile“ na način da je jedna iskoristila sve svoje potencijale i uspjela onu drugu dovesti u poziciju (zabludu) da svojom slobodnom voljom pristane na ropski položaj. Iskorištena strana ipak nema nikakvog prava na žalbu jer joj moć prosudbe i istinsku snagu duha nikad niko ne može uzeti ali zato izgleda ona sama sebi donekle može oduzeti volju i mudrost zbog čega se i prepustila u ruke predatora.

I tako, kako vrijeme odmiče u našim životima se uvijek iznova pojavljuju razne individue i grupe koje nam zarobljavaju svijest i manipulišu nama u manjem ili većem obimu.
Ovih stvari nije pošteđen čak ni duhovno – ezoterički aspekt socijalnog življenja, čak naprotiv, isti se odlikuje nevjerovatno snažnom i sadržajnom manipulacijom ljudskom sviješću, što naravno i nije veliko čudo obzirom da svaka normalna ljudska duša, kada shvati da nešto debelo ne funkcioniše sa ovim svijetom nastoji da se kroz nekakvu duhovnu i ezoteričku realizaciju i edukaciju spasi i dostigne nivoe svog bića koje i zaslužuje. Ali tu bivaju dočekani u strašno sofisticiranu zamku u obliku raznih religija, učenja, pravaca, pokreta i gurua koji od čovjeka žele samo jedno a to je da se on nikad ne vrati svom primarnom i istinskom biću i potencijalima.

Ali po svemu sudeći ljudska bića nisu sama i nisu prepuštena sama sebi u cijeloj toj tiraniji. Prije nekog vremena sam se susreo sa jednom knjigom koju je napisao Tom (Montalk) Cox i koja se zove: „Fringe knowledge for Beginners“, koja se može preuzeti odavde: http://www.4shared.com/dir/4123559/491bafb1/sharing.html

Jedan citat iz te knjige me je posebno zainteresovao, a on glasi:

Dok su neke ljudske duše sve do skora pripadale životinjskom carstvu, druge su starije čak i od same kreacije ljudske vrste. Ove drevne, prastare duše su nekad egzistirale na jednom višem i manje fizičkom stanju ali su izabrale da se spuste u kruta ljudska tijela u namjeri da napreduju putem prikupljanja određenih iskustava. Cijena je bila da su zaboravili ko su zapravo oni sami, živeći u jednim primitivnim i nasilnim uslovima hiljadama života, i iskorištavani kao robovi i izvori duševne energije od strane raznih vrsta negativnih vanzemaljaca koji su i kreirali ta fizička tijela.
Međutim danas se nalazimo na jednoj tački gdje te drevne duše imaju šansu da konačno povrate svoj prijašnji identitet i moći, ali ovaj put sa svim pridodatim i stečenim znanjem i otpornošću koje su dobili zahvaljujući tome da su bili ljudska bića toliko dugo vremena.
Ono što su najviše dobili i stekli jeste mudrost i pronicljivost – sposobnost da misle i kažu koje su razlike između istine i obmane, nešto što nisu bili u stanju da čine prije nego što su postali ljudska bića, iz razloga što su bili izolirani i naivni poput nevine i razmažene djece.

I tad sam shvatio da mnogi izvori znanja, razna literatura, predanja i određeni kanalizirani materijali govore o jednoj paralelnoj egzistenciji bića sa viših razina postojanja (svijesti) koji zajedno sa ostalom ljudskom populacijom mirno, tiho i na neki način nenametljivo dijele sudbinu i dobro i zlo tokom hiljada godina istorije ljudske civilizacije. Ta bića, po svemu sudeći nemaju nikakvu želju niti namjeru da bilo koga kontrolišu, manipulišu ili na bilo koji drugi način eksploatišu. Nemaju za cilj da se nameću kao gurui sijedih kosa i dugih brada, da privlače brojne sljedbenike, da šire razna učenja pri tom uzimajući za sebe priznanja, slavu i publicitet dostojan filmskih zvijezda i velikih državnika. Oni ne osnivaju pokrete, ne propovjedaju učenja, ne nalaze se na slikama, ikonama, ne prozivaju se za avatare i duhovne vođe. Oni su jednostavno tu sa nama, u većini slučajeva ni sami nisu svjesni svog porijekla, svoje misije i svojih potencijala. Žive životima koji se gotovo ničim ne razlikuju od života svih drugih običnih smrtnika na ovoj planeti, ali ipak nisu u potpunosti kao ostali. Pa onda ko su oni?

WANDERERSI ILI PUTNICI

Na izraz wanderersi (putnici) sam prvi put naišao u RA-materijalima, i evo šta se tu kaže o njima:

Seansa 12:
Ispitivač: Pomenuli ste Putnike. Ko su Putnici? Odakle su oni došli?

Ra: Ja sam Ra. Zamislite, ako želite, pesak na vašim obalama. Bezbrojni kao zrna peska su izvori inteligentne beskonačnosti. Kada socijalno-memorijski kompleks dostigne potpuno razumevanje ove želje, on može odlučiti da je njegova želja služenje drugima sa distorzijom u vidu pružanja ruke, figurativno, svim entitetima koji zatraže pomoć. Ovi entiteti, koje biste mogli nazvati Braća i Sestre tuge, se kreću u pravcu odakle dolazi taj poziv tuge. Ovi entiteti su iz svih delova beskonačne kreacije i povezani su zajedno željom da služe u ovoj distorziji.

Ispitivač: Koliko njih je inkarnirano sada na Zemlji?

Ra: Ja sam Ra. Broj je približan zbog velikog priliva onih koji se radjaju u ovo vreme, zbog potrebe da se obasja planetarna vibracija i da se na taj način pomogne žetva. Broj je približno šezdeset pet miliona.

Ispitivač: Da li je većina njih sa četvrtog denziteta? Ili sa kog denziteta oni dolaze?

Ra: Ja sam Ra. Nekolicina je sa četvrtog denziteta. Najveći broj Putnika, kako ih nazivate, je sa šestog denziteta. Želja da se služi mora biti distorzovana u pravcu velike količine čistoće uma i onoga što biste u okviru svojih sudova mogli nazvati ludo hrabrim ili odvažnim. Izazov/opasnost za Putnike se sastoji u tome da će oni zaboraviti svoju misiju, da će biti karmički upleteni i time biti gurnuti u vrtlog u koji su se inkarnisali da bi sprečili destrukciju.

Ispitivač: Šta neki od tih entiteta može učiniti da bi bili karmički upleteni? Možete li dati neki primer?

Ra: Ja sam Ra. Neki entitet, koji svesno deluje bez ljubavi u interakciji sa drugim bićima može biti karmički upleten.

Ispitivač: Da li mnogi od ovih Putnika trpe fizičke nelagodnosti u ovoj treće-denzitetskoj situaciji?

Ra: Ja sam Ra. Zbog ekstremnog nepodudaranja vibracionih distorzija trećeg denziteta i onih sa gušćih denziteta, Putnici po pravilu imaju neku vrstu hendikepa, teškoće ili oštar osećaj otuđenosti. Najčešće teškoće su osećaj otuđenosti, reakcija na planeternu vibraciju u vidu izvesnih problema ličnosti, kako biste ih vi nazvali, i slabost fizičkog kompleksa koji ukazuje na teškoće u prilagodjavanju na planetarnu vibraciju, kao što su alergije.

Seansa 15:
Ispitivač: Ne bih da postavljao isto pitanje dva puta, ali neke oblasti smatram veoma važnim i čini mi se da bi se postiglo veće razumevanje, ako se odgovor ponovi nekoliko pita drugačijim rečima. Zahvaljujem vam za vaše strpljenje. Juče ste takođe pomenuli da nije bilo žetve na kraju poslednjih 25.000 godina ali da je bilo entiteta koji su mogli biti požnjeveni i koji će izabrati svoj način ulaska u četvrti denzitet. Možete li mi reći šta ste mislili pod tim „oni će izabrati način ulaska u četvrti denzitet“?

Ra: Ja sam Ra. Ti pastiri, ili kako ih mnogi zovu Starija rasa će izabrati vreme/prostor svog odlaska. Malo je verovatno da će otići pre nego što i drugi-sebe ne budu mogla da budu požnjevena.

Ispitivač: Šta mislite pod time dok drugi-sebe ne budu mogla da budu požnjevena?

Ra: Ja sam Ra. Drugi-sebe za koja su ti entiteti zainteresovani su oni koji nisu dostigli žetvu tokom prethodnog perioda.

Ispitivač: Možete li mi reći nešto o istoriji Starije rase?

Ra: Ja sam Ra. Pitanje je nejasno. Molimo ponovite.

Ispitivač: Postavljam ovo pitanje jer sam čitao o Starijoj rasi u knjizi „Road in the sky“, George Hunt Williamson, i pitao sam se da li je ta Starija rasa ista ona o kojoj se govori?

Ra: Ja sam Ra. Pitanje objašnjava samo sebe jer mi smo prethodno govorili o načinu donošenja odluka koje uslovljavaju te entitete da ostanu ovde po okončanju drugog u okviru vašeg sadašnjeg velikog ciklusa. Postoji nekoliko distorzija u opisu entiteta, poznatog kao Michel; ta distorzija pre svega ima veze sa činjenicom, da ovi entiteti nisu socijalno-memorijski kompleks, već pre grupa više celina uma/tela/duha posvećenih služenju. Ovi entiteti rade zajedno, ali nisu potpuno ujedinjeni; oni ne percipiraju u potpunosti misli, osećanja i motive jedni kod drugih. Međutim, njihova želja da služe je ćetvrto-denzitetski tip želje, što ih ujedinjuje u ono što biste mogli nazvati brastvom.

Ispitivač: Zašto ih nazivate Starijom rasom?

Ra: Ja sam Ra. Zovemo ih tako da bismo vas upoznali sa njihovim identitetom, onako kako ga razume vaša distorzija uma.

Ispitivač: Da li je neki Putnik sa tom Starijom rasom?

Ra: Ja sam Ra. To su požnjeveni entiteti. Oni su Putnici samo utoliko, što su izabrali da se, u ljubavi četvrtog denziteta, odmah reinkarniraju umesto da nastave kroz četvrti denzitet. To ih čini Putnicima po tipu. Putnici koji nikada nisu napustili zemaljski plan zbog svoje slobodne volje a ne zbog svog vibracionog nivoa.
Ra: Ja sam Ra. Odgovorićemo preciznije na ovo pitanje. Orionska grupa koristi misaone-forme neprijatelja ili druge negativne prirode da bi vratila ili ojačala te misaone-forme.

Seansa 16:
Ispitivač: Da li Orionska grupa koristi ove principe da bi kreirala okolnosti koje bi joj odgovarale?

Ra: Ja sam Ra. Odgovorićemo preciznije na ovo pitanje. Orionska grupa koristi misaone-forme neprijatelja ili druge negativne prirode da bi vratila ili ojačala te misaone-forme.

Ispitivač: Da li su mnogi Putnici koji su dolazili i koji dolaze predmet misli Orionske grupe?

Ra: Ja sam Ra. Kao što smo prethodne rekli, Putnici postaju u potpunosti bića trećeg denziteta u celini uma/tela. Tako postoje šanse za takav uticaj na entitet Putnika kao celine uma/tela/duha ove planetarne sfere. Jedina razlika se javlja u celini duha, koja je, ako tako hoćete, okružena svetlom i koja ga osposobljava da mnogo jasnije prepozna šta za celinu uma/tela/duha jeste a šta nije adekvatno želeti. To nije više nego sklonost i ne može se nazvati razumevanjem.

Osim toga, Putnik u svom sopstvenom umu/telu/duhu pokazuje manje distorzija prema podmuklostima treće-denzitetske konfuzije pozitivnog/negativnog. Zbog toga on ne raspoznaje tako lako kao negativniji entiteti negativnu prirodu bića i misli.

Ispitivač: Onda bi Putnici, kada su inkarnirani ovde, bili meta prvog prioriteta za Orionsku grupu?

Ra: Ja sam Ra. To je tačno.

Ispitivač: Ukoliko bi napad na Putnika od strane Orionske grupe bio uspesan, šta bi se dogodilo sa Putnikom kada žetva dođe?

Ra: Ja sam Ra. Ukoliko bi entitet Putnika putem akcije demonstrirao negativnu orijentaciju prema drugima-sebi, kao što je to rečeno ranije, on bi bio zahvaćen planetarnom vibracijom i ponovio bi veliki ciklus trećeg denziteta kao planetarni entitet. Neka ovo bude poslednje opširno pitanje za ovu seansu.

Očigledno je da su wanderersi ili u slobodnom prevodu „putnici“ došli u našu dimenziju postojanja sa viših nivoa svijesti u jednoj nadasve plemenitoj ili bolje rečeno „humanitarnoj“ akciji pružanja pomoći ljudskim bićima koja su se našla u potpuno nezavidnoj situaciji živeći pod kontrolom OPS nastrojenih entiteta takođe sa viših nivoa svijesti.

Bezbrojni kao zrna peska su izvori inteligentne beskonačnosti. Kada socijalno-memorijski kompleks dostigne potpuno razumevanje ove želje, on može odlučiti da je njegova želja služenje drugima sa distorzijom u vidu pružanja ruke, figurativno, svim entitetima koji zatraže pomoć. Ovi entiteti, koje biste mogli nazvati Braća i Sestre tuge, se kreću u pravcu odakle dolazi taj poziv tuge. Ovi entiteti su iz svih delova beskonačne kreacije i povezani su zajedno željom da služe u ovoj distorziji.

Ovaj citat govori o tome da su ta bića pridošla u našu stvarnost „iz svih dijelova beskonačne kreacije“ ali da su prethodno postigla jedan izrazito visok stepen vlastitog napretka u vidu služenja drugima, odnosno OPD (orijentacija prema drugima) egzistencije koja se ispoljava tako da uvijek odgovori na bilo koji poziv za pomoć koji dođe iz bilo kog dijela te beskonačne kreacije. Očigledno su ljudska bića jednom istinski zatražila pomoć, na ovaj ili onaj način ali uz poštovanje principa slobodne volje njima se nikad nebi moglo pomoći da to sami nisu zatražili.

Putnici su, prema RA-materijalu na ovu planetu i u ovu stvarnost došli u jednom povećem broju od oko 65 miliona iz tri razine stvarnosti tj. svijesti: sa 4-tog, 5-tog i 6-tog denziteta. To nam govori da su ova bića, već počev od 4-tog denziteta svijesti uspjela postići takav evolucijski napredak da su u toj mjeri zavibrirala OPD frekvencijom svijesti da odgovaraju na pozive za pomoć diljem sveukupne kreacije.

Ali ono što je najbitnije od svega jeste da oni ne dolaze u ovu našu stvarnost sa svojom izvornom svijesti i potencijalima. Oni dobrovoljno dolaze i dobrovoljno se odriču na neko „vrijeme“ svoje izvorne svijesti i svojih moći kako bi u potpunosti poštovali slobodnu volju svih bića u univerzumu i kako bi na taj način u potpunosti uvidjeli kakve su i u kojoj mjeri stvarno patnje i nesreće ljudske vrste pod koja se nalazi pod robovskim položajem nametnutim od strane reptilske rase iz 4D.

Izazov/opasnost za Putnike se sastoji u tome da će oni zaboraviti svoju misiju, da će biti karmički upleteni i time biti gurnuti u vrtlog u koji su se inkarnisali da bi sprečili destrukciju.

Izazov je u tome da se oni sjete ko su i šta im je stvarna misija. Živeći svakodnevnim životima na ovom svijetu ta bića u potpunosti dijele sudbinu sa svima ostalima , podložni su napadima, problemima, strasovima i kao i svi ostali i opterećeni su zahtjevima obezbijeđenja materijalne egzistencije kao i svi ostali. Pri tome, oni još moraju i da se sjete ko su zaista i šta im je činiti.

Ovo je jako fino i opširno opisano u knjizi Barbare Marciniak „Bringers of the Dawn”, koja je nastala kanaliziranjem informacija od strane vanzemaljskih bića koja su sebe nazivala „Plejađani”.

Prema informacijama iz te knjige, izvjesno je da će vrlo brzo na ovoj planeti, ukoliko se nešto pod hitno ne učini, nastati poprište neviđene tiranije i brutalnosti od strane bića koja egzistiraju i djeluju sa 4D OPS (orijentacija prema sebi) nivoa, a tu im svesrdno pomažu i odredjene "misaone forme" kao njihove svojevrsne "refleksije" sa 6D OPS, kao i njihove sluge u vidu psihopata i određenog broja organskih portala sa 3D. Putnici su svojevoljno i na način na koji su to do sada činili nebrojeno puta, došli na ovu planetu i ovaj svijet, ali u "formi" ljudskih bića, sa primarnim zadatkom da se iz (ne)uslova u kojima svakodnevno egzistriraju ljudska bića probude kako bi bili u stanju uticati na podizanje sveukupne svijesti na ovoj planeti i kako bi joj vratili "status" koji je imala prije najezde reptilskih stvorenja od prije nekih 306 000 godina, a to je svojevrsna centralna koncentracija i biblioteka znanja naše galaksije. Da bi to uspjesno izvršili bilo je potrebno da se inkarniraju kao obična ljudska bića i prođu tokom hiljada godina ponovnih i ponovnih inkarnacija trnovit put mučnog sazrijevanja, osvještavanja i buđenja na ovom svijetu i kako bi u potpunosti spoznali svu širinu muke s kojom se suočavaju ljudska bića usljed te nevidjene tiranije. Da su oni na ovo mjesto došli u svom punom sjaju i veličanstvenosti njihovih primarno-egzistrirajućih bića iz "porodice svjetla" nebi mogli na pravi način spoznati svu "specifičnost" situacije koja vlada na ovoj planeti a usljed tiranije koju sprovode reptili.

Međutim, s druge strane postoji i opasnost da putnici, tokom boravka u ovom našem 3D OPS okruženju ne postignu svoju misiju i cilj a to je sjetiti svog istinskog porijekla i svoje namjere da pomognu ljudskim bićima u njihovoj borbi za oslobođenje od OPS entiteta.
Za takve se u RA-materijalu kaže sljedeće:

Ukoliko bi entitet Putnika putem akcije demonstrirao negativnu orijentaciju prema drugima-sebi, kao što je to rečeno ranije, on bi bio zahvaćen planetarnom vibracijom i ponovio bi veliki ciklus trećeg denziteta kao planetarni entitet..

Dakle, u slučaju kada putnik podlegne pritiscima i negativnim uticajima materijalnog OPS okruženja na ovom svijetu kao i uticajima raznih OPS bića koja njime vladaju, on podliježe, na neki način karmičkim i opštim tokovima razvoja i napretka svijesti koji se odlikuju sistematskim ponavljanjem potrebnih lekcija koje kad se nauče i prođu dovode do napretka u svijesti i promjeni okruženja postojanja, svojstveno tome.
Drugim riječima, putnik koji ne uspije iz bilo kojih razloga da za vrijeme boravka na ovom svijetu postigne dovoljan napredak u svojoj svijesti da bi mogao početi da ispunjava svoju primarnu misiju pomoći ljudskim bićima jednostavno ponavlja ciklus življenja na ovom svijetu sve dok nebude u stanju da shvati i razumije suštinu svog postojanja i svog bića.

Putnici za vrijeme boravka u ovom našem 3D OPS okruženju, iako se naizgled ni malo ne razlikuju od ljudskih bića ipak imaju određene „specifičnosti” koje se ogledaju u njihovom psihičko-mentalnom, pa i organskom sklopu, pa se tako u RA kaže:

Zbog ekstremnog nepodudaranja vibracionih distorzija trećeg denziteta i onih sa gušćih denziteta, Putnici po pravilu imaju neku vrstu hendikepa, teškoće ili oštar osećaj otuđenosti. Najčešće teškoće su osećaj otuđenosti, reakcija na planeternu vibraciju u vidu izvesnih problema ličnosti, kako biste ih vi nazvali, i slabost fizičkog kompleksa koji ukazuje na teškoće u prilagodjavanju na planetarnu vibraciju, kao što su alergije.”

Ukoliko bi entitet Putnika putem akcije demonstrirao negativnu orijentaciju prema drugima-sebi, kao što je to rečeno ranije, on bi bio zahvaćen planetarnom vibracijom i ponovio bi veliki ciklus trećeg denziteta kao planetarni entitet. Neka ovo bude poslednje opširno pitanje za ovu seansu.

Oni su vječno usamljeni, neshvaćeni, konfuzni i drugima i samima sebi. Oni se ne pronalaze u opšteprihvaćenim standardima, principima i normama na kojima počiva društveni život na ovoj planeti ali ih u većini slučajeva poštuju i nastoje se uklopiti koliko god mogu. U dubini duše nose osjećaj gađenja prema fizikalnosti i svemu što ona donosi, prilikom komunikacije jasno osjećaju ograničenje koje sa sobom nosi verbalni tip komuniciranja zasnovan na lingvističkim osnovama, jer osjećaju da svojim dubokim i nedovoljno istraženim emocijama i podsvijesti mogu mnogo bolje da se izraze kao i da razumiju.

Pogledajmo šta Kasiopejci, tj. kanalizirana OPD bića sa 6-tog denziteta kažu o njima i njihovoj nepripadnosti ovom fizikalnom okruženju koji sada svi trenutno iskušavamo:

Sesija 11.08.1996.

P: L: Možete li popričati sa nama još malo o konceptu Wanderersa? Da li je koncept Wanderersa u Ra materijalu ispravan...
O: Da.
P: Dobro, ima li nečeg o Wanderersima što bi nam mogli reći, što bi nam pomoglo da ih identificiramo?
O: Specificirajte, molimo.
P: Dobro, da li je točan navod da su Wanderersi individue koji se osjećaju strano u svjetskom sistemu?
O: Da, ali oni se djelomično mogu prilagoditi.
P: Dobro, da li oni također ponekad imaju fizički...
O: Odvratnost prema fizikalnosti.
P: T: Odvratnost prema fizikalnosti? Oni ne vole fizikalnost? Ali oni su tu! J: Samo zbog toga što su tu, ne znači da to oni i vole! L: Dobro, da li je to uvijek naznaka?
O: Da.
P: Još nešto o njima što... J: Čekajte, imam jedno pitanje. Odvratnost prema fizičkom. Da li se to odnosi na to da ne vole činjenicu da je sve u 3. denzitetu fizičko i da je fiksno, kao suprotnost gornjim denzitetima gdje je varijabilnost?
O: 3. denzitet nije "sav" fizikalan.
P: L: Pa, tu imamo spiritualno... J: Razumijem to, ali fizičko tijelo, samo po sebi je fiksno. L: Pa, ne mislim baš da su na to mislili... J: Zato i pitam. L: Mislim da je ono što su rekli odnosi na nešto poput nečijeg laganog rascjepa između fokusiranja na fizičke osjećaje i suprotnog, fokusiranja na spiritualne, mentalne ili emocionalne osjećaje.
O: Da.
P: I to je nešto što sam pročitala u toj knjizi neki dan, govori se o tome da je tijelo životinja, a duša je duh. Pisac kaže da su ljudi životinje koje jednostavno traže životinjska iskustva i oni ih obžavaju i stimuliraju svoje fizičke emocije.
O: Domoroci 3. denziteta imali su tendenciju koncentriranja u fizičkom do granica veselja.
P: T: Eh, i to nam kažu sada! L: Da. T: Sad otkrivamo glavne stvari. I to se intenzivira svakog dana. J: Mislim da je bit na koji sam htjela doći taj da ako žele ostati u 3. denzitetu, da li će propustiti varijabilnost fizičkog? L: Pa zapamti, Wandereri su bića 6. denziteta.
O: Pomanjkanje.
P: T: Pomanjkanje fizikalnosti?
O: Da. Nedostaje.
P: L: Nedostaje im pmanjkanje fizikalnosti. J: Da, upravo tako. L: Njima nedostaje pomanjkanje fizikalnosti. J: Dobro, to je ono na što sam došla. Samo nisam to dobro rekla.
O: Nije toliko "nedostajanje" koliko poteškoća kod prilagodbe.
P: J: Da, kao kad oslijepite, nedostaje vam mogućnost viđenja nečega, itd. T: Da ste imali slobodu u ne-fizikalnosti, a ovdje ste limitirani, ograničeni, nedostajalo bi vam ne-fizičko.

Moram priznati da sam dugo razmišljao o načinima i sredstvima pomoću kojih bi ti putnici mogli ispunjavati svoju misiju na ovom svijetu, tj. pomaganje ljudskim bićima u njihovom osvještavanju.
Ako samo malo pogledamo svugdje oko sebe vidjećemo da smo okruženi ljudima, literaturom i brojnim informacijama u svakom mogućem obliku koji manje više agresivno i nametljivo nastoje da nas pridobiju i uvedu u razne šablone, organizacije i forme učenja i usmjerenja. Da li su u pitanju religije koje od nas ne zahtijevaju nešto mnogo zalaganja i rada na sebi već je dovoljno samo da u nešto slijepo VJERUJEMO a da pri tom ne postavljamo mnogo pitanja, ili mnoštvo pokreta tipa „new age“, sekti, pravaca i sl. koji propagiraju ljubav i pozitivnost ali na način koji ukazuje na bježanje od objektivne stvarnosti i činjenica koje govore same za sebe. Najčešće ćemo čuti kako nam neko savjetuje da je najbolje da što više razmišljamo pozitivno i da što više širimo ljubav oko sebe, pa čak i prema onima koji ničim ne prezaju da nas crpe i na bilo koji način manipulišu.

Njima očigledno nije jasno da širenje ljubavi i sveukupne pozitivnosti nije samo „tupo“ ili mehaničko projiciranje svoje neke vlastite zamišljene „pozitivne“ realnosti već da je to možda suočavanje sa istinom i objektivnom realnošću kakva god da ona bila. Ljubav i pozitivnost nisu samo puka iluzija koju mi treba da projiciramo i projektujemo iz naših umova na sve oko nas već je to širenje informacija, znanja i svijesnosti prema svima onima koji je to potrebno i koji to žele. Ako širimo ljubav i pozitivnost onda ćemo se starati da uvijek i svugdje dođemo do istine, spoznaje i znanja i da sve to nesebično i bez ikakve želje za dobijanjem bilo čega zauzvrat širimo i dajemo svakome onom ko to hoće.

A razlog zbog koga se ljudska bića drže u ropstvu ovoliko vremena jeste i taj što ta određena OPS stvorenja imaju u svom posjedu jedno nadasve moćno znanje koje im omogućava da imaju toliku kontrolu i vlast nad cijelom našom populacijom i uz pomoć koga tu istu populaciju manipulišu i crpe do krajnjih granica.
Da to znanje nije toliko dragocjeno sigurno nam nebi bilo u tolikoj mjeri nedostupno a s druge strane, kao vrsta nebismo toliko vremena bili pod uticajem pogrešnih i nepravilnih standarda življenja i postojanja kojima smo izloženi cijelo vrijeme dok živimo na ovom svijetu.

U tom smislu wanderersi ili putnici mogu svojom čistom OPD frekvencijom uticati na jednu sveopštu frekvenciju življenja na ovoj planeti. Njihovo ponašanje i egzistitranje, koje je u potpunosti u skladu sa univerzalnim principom slobodne volje utiče na sviju nas, mnogo jače i sadržajnije od raznih proglašenih i samoproglašenih gurua, sveštenika, učitelja, vođa ovih ili onih i njihovih rituala i tehnika.
A potrebno je samo da se sjete...

Kamene kugle pored Vrbasa

Prije otprilike dvije godine, šetajući se pored obale rijeke Vrbas, na lokalitetu 20-tak km sjeverno od Banjaluke naišao sam na jedan čudan prizor. Dvije kamene kugle, prečnika otprilike cca 1m, žućkasto smedje boje, sa blago hrapavim površinama su ležale u šljunku. U prvi mah, gotovo da i nisam registrovao ništa čudno, niti nesvakidašnje. Gledam u nekakve kugle, jako pravilnog kružnog oblika a opet, kao da me se ne dotiču u potpunosti, kao da mi je preko očiju navučena neka zavjesa kroz koju ne mogu percipirati u potpunosti objektivnu stvarnost i tako sam nastavio posmatrati te predmete samo onako u prolazu.
Čak je moguće da sam odmah nakon toga i zaboravio da sam išta tu i vidio ali u povratku sam ih opet opazio i konačno im prišao.

Na žalost, kako nisam ni slutio da sam bio možda na pragu jednog istorijskog otkrića meni jednostavno nije bilo palo na pamet da pokušam malo više izanalizirati te predmete, pozvati nekog arheologa ili drugog stručnjaka, pokušati nešto učiniti kako bi se one zaštitile od oštećenja i uništenja. Sreća da sam tada sa sobom nosio mobilni telefon sa kamerom, te sam te predmete odmah uslikao.

I naravno, kako to obično biva, kada sam se vratio nakon nekoliko dana na to isto mjesto tih kugli više nije bilo.
Pretpostavljam da su bile izvađene ili iz same rijeke ili sa nekog mjesta pored obale prilikom iskopavanja šljunka, obzirom da se na tom mjestu već nekoliko godina vrši eksploatacija riječnog šljunka i pijeska, jer ne znam kako drugačije objasniti činjenicu da su se praktički samo pojavile na tom mjestu i onda ponovo nestale nakon samo nekoliko dana.

Racionalni ljudski mozak u takvim slučajevima odmah počinje, kao po nekoj naredbi ili programu da kreira razne situacije ili razloge koji bi mogli objasniti pojavu tih nesvakidašnjih predmeta sa aspekta logičnih ili opšteprihvaćenih standarda, tipa stijena ili kamenja koja su tako prirodno oblikovana riječnom erozijom ili na neki drugi, društveno-prihvatljiv način.

Ako bismo odmah pošli od pretpostavke da su te kugle umjetno napravljene morali bismo se pozabaviti i time ko, kada i zašto je to učinio. Koja je bila njihova svrha, od čega i čime su napravljene? Tada bi se obično pojavio neki „stručnjak“ iz oblasti geologije ili sličnih kompetentnih područja, koji bi vjerovatno objavio da u to neko procjenjeno vrijeme nastanka tih kugli nigdje nisu postojali niti tehnološki niti bilo kakvi drugi uslovi da bi ih ljudska ruka mogla napraviti, ako imamo u vidu zvaničnu i opšteprihvaćenu istoriju ljudske civilizacije. I to bi bio kraj naših nastojanja da dođemo do istine, zvanično bi se možda samo objavilo kako nema dokaza niti drugih relevantnih činjenica da su te kugle napravljene ljudskom rukom i da to može biti samo djelo prirode, na tome bi se vjerovatno stalo i kugle bi polako ali sigurno pale u zaborav.
Pitam se koliko je takvih i sličnih otkrića do sada na cijelom svijetu propušteno da se prouče i objave javnosti, kao da neko namjerno cijelo vrijeme svjesno krije i ne samo krije već i kreira drugu (lažnu) istinu i stvarnost tokom cijele naše istorije.

Ove kamene kugle su, sasvim sigurno vještački napravljene, za to naravno i dalje nemamo nikakav materijalni dokaz jer su one nestale, ili najvjerovatnije uništene. Međutim, one nam ipak šalju određenu poruku, a to je da na ovom svijetu postoji još jako mnogo stvari koje čekaju da budu razotkrivene i obznanjene, i da samo od nas samih zavisi da li ćemo se samo prikloniti našem racionalnom i logičkom umu i svaku nesvakidašnju pojavu odmah u startu otpisati kao lažnu ili ćemo shvatiti da posjedujemo mnogo veće potencijale za istraživanje i proučavanje svega što nas okružuje bez ikakvih nametnutih ograničenja i predrasuda.