Search This Blog

May 11, 2008

EU, globalizacija i novi svjetski poredak



Zemlja u kojoj živim je na pragu potpisivanja tkz. „Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju“ sa Evropskom unijom.
Na žalost, ono što „obični“ ljudi znaju o EU i ono što je zaista realno i objektivno u vezi sa tom tvorevinom je u ogromnoj nesrazmjeri i odstupanju. Naravno to nije slučajno, jer svjetskim vođama apsolutno odgovara da obično stanovništvo ima ili što manje pravih ili što više pogrešnih informacija o bilo čemu. Neukim i neinformisanim ljudima je najlakše vladati i manipulisati.

Ono što je jako zanimljivo jeste kako, recimo ljudi iz mog okruženja gledaju na sav taj aktuelni proces tranzicije ka tvorevini Evropske unije. Prije svega gotovo svi odreda smatraju kako je cijelo naše društvo toliko loše da ne zaslužuje niti da se primakne „blagodetima“ EU i kako ta ista EU vjerovatno nas još ne želi pod svojim okriljem jer faktički još ništa i ne vrijedimo (što je djelimično tačno ali u malo drugačijem obliku).

Sledeće što je zapanjujuće jeste kako npr. čak i mnogi obrazovani ljudi reaguju i kakve imaju stavove i mišljenja o zvaničnoj politici koja dolazi iz EU. Po njima, sve vodeće zemlje članice unije (Engleska, Njemačka, Francuska) se svjesno i namjerno žrtvuju nebi li nama omogućili pristup u njihove redove, pa tako izdavajaju silan novac u razne pristupne fondove, pomoći raznim projektima i slično samo da bi se mi dozvali pameti i preuredili (to se stručno zove: harmonizovali) naše propise i cjelokupnu našu strukturu sa njihovom.

Međutim ono što je izvjesno jeste da je proces zaokruživanja tvorevine Evropske unije na preostale zemlje koje geografski potpadaju pod Evropski kontinent u skladu sa globalnim nastojanjima i planovima o stvaranju novog svjestkog poretka i jedne svjetske vlade koja podrazumijeva koncentraciju moci u samo jednom centru na cijeloj planeti. S tim u vezi paralelno se odvijaju aktivnosti na stvaranju i „Panameričke unije“ ( zasada se pregovori vode samo sa SAD, Kanadom i Meksikom), kao i neke aktivnosti na stvaranju „Panpacifičke“ i „Panafričke“ unije a sve sa jednim jedinim i glavnim ciljem i prioritetom a to je potpuna globalizacija cjelokupne teritorije i populacije ove planete kako bi se ostvarila što bolja i što sveobuhvatnija kontrola i iskorištavanje ljudske vrste.
S tim u vezi, u nastavku donosim jedan zanimljiv članak, kojeg sam pronašao na jednom forumu ali nisam naveo autora jer ne znam ko je pa se zbog toga unaprijed izvinjavam:

JEDINI ZADATAK ZADUŽITI ZEMLJE U KRIZI

Glavne odlike procesa globalizacije su prevladavanje granica medju državama nacijama, opadanje suvereniteta država te nastanak globalnih i nadnacionalnih udruženja koje preuzimaju regulativne i druge funkcije u društvu i svjetskoj privredi. No, on u sebi ima i mnoge zamke.

Primjerice globalizacija je povećala medjusobnu ovisnost stanovništva i potrebu za kolektivnim djelovanjem, ali zbog toga milionima nije donijela nikakvu korist, već samo štetu. Liberalizacija, privatizacija i tranzicija mnoge je zemlje odvela u siromašvo. Stoga nikoga ne treba čuditi što je sve više onih koji osporavaju pravila igre u današnjoj svjetskoj privredi.

Na udaru su posebno Medjunarodni Monetarni Fond i Svjetska Banka, glavne poluge novog imperijalnog privrednog ratovanja. Naime oni su svojim strogim mjerama povečali siromaštvo u zemljama dužnicama, izazvale ekonomske i financijske krize, spekulativne napade na devizne tečajeve pojedinih valuta u Africi, Aziji, Latinskoj Americi. Zbog toga je sve više onih koji se zalažu za ukidanje tih svjetskih privrednih regulatora. Ponajprije stoga sto se ponašaju kao instrumenti vanjske politike najmočnijih zemalja.

Drogiranje ovisnika

Nobelovac Edward Prescott tvrdi da je danas jedina zadaća Svjetske banke i MMF-a odobravanje sve većeg zaduživanja zemalja u krizi, što usporedjuje s davanjem droge osobi koja je ovisna o kokainu. Drugim riječima, MMF i Svjetska banka stvaraju novovjeko dužničko ropstvo. Kako se to radi, najbolje je pokazao ugledni američki novinar Gregory Palast, kolumnist britanskog Observera i reporter BBC-a koji već godinama istražuje tamne strane globalizacije.

U tome mu je znatno pomogao i Josef Stiglic, bivši glavni ekonomist Svjetske Banke i predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika američkog predsjednika Bila Klintona, koji je nakon svoje smjene, kao prvi medju visokim dužnosnicima javno progovorio o prljavom djelovanju MMF-a i Svjetske banke.

Tako Stiglic tvrdi kako MMF i Svjetska Banka u gotovo svim zemljama primjenjuju istovjetan način djelovanja. Kada se okome na neku zemlju, prvi je korak podmićivanje političara koji inozemnim firmama prepustaju telekomunikacije, nacionalne naftne kompanije, energetske pogone, upravljanje vodom i ostalu vitalnu infrastrukturu.

To se odredi tajnim ugovorima. Naime, svaka država za suradnju sa MMf-om i Svjetskom bankom mora potpisati 111 tačaka obaveza. Ako to ne ućini, onemogučuje joj se uzimanje kredita na svjetskom tržistu kapitala, a danas niko ne moze opstati bez kredita, tj. Kreditnog rejtinga. Uporedi s tim procesom, otvara se tržiste kapitala, što znaci da se najjaće nacionalne banke prodaju strancima.

Nakon toga države su prisiljene preći na tržisne cijene. Političari koji su to omogučili na svoje račune u inozemnim bankama dobivaju povelike iznose. Prosječno 10% vrijednosti dogovorene trgovine.
Rasprodaja nacionalnog bogatstva vodi u osiromašenje domaćeg stanovništva. No, ko mari za to.

Nakon sto se neka zemlja preuzme, na opisani način, slijedi njeno discipliniranje. Traži se smanjenje potrošnje te proračunskih izdataka. Palast takve zahtjeve objašnjava na primjeru Argentine. Naime, petina je stanovništva nezaposlena, a MMF i Svjetska Banka traže drastično smanjenje izdataka za nezaposlene, penzione i zdravstvene fondove, obrazovanje.

Sve to dovodi do nestanka domaće ekonomije i država mora sve kupovati na svjetskim tržistima. Naravno, po visokim cijemama.

Stiglic to otvaranje granica za trgovinu naziva novim opijumskim ratovima. Naime, kada je nacionalna ekonomija na koljenima, sve se može kupiti za stoti dio prave vrijednosti. Drugim riječima, cijela je država na prodaju u bescjenje.

Nadalje, Stiglic tvrdi kako u takvim urušavanjima država aktivno sudjeluje i CIA. Posljednja faza jest u rušenju vlade, tj. Državnog udara. Palast kao primjer navodi slučaj Venecuele. Naime, MMF je objavio da će poduprijeti tranzicijsku vladu ako predsjednik Hugo Cavez bude uklonjen. Tako su nagovijestili da će platiti puc ako vojska svrgne predsjednika koji je nepodoban jer je predsjedniku MMF-a odbio ispuniti zahtjeve.

Bila je rijeć o nafti i smanjenju poreza naftnim kompanijama. Cavez za to nije želio ni čuti, već je povečao poreze kako bi financirao socijalne programe. MMF, dakle nije zanimala sudbina stanovništva, nego interesi multinacionalnih naftnih firmi.

Slično je i sa kreditima Svjetske Banke. Oni se dodijeljuju pojedinoj zemlji za odredjene projekte pod izgovorom razvitka privrede, sistema obrazovanja itd. No, zemlja korisnik nikada ne dobije ni centa, vec kredit u cijelosti mora potrošiti u inozemstvu, tj. kupujući inozemnu opremu od firme koju odabere Svjetska Banka (* pitate Hrvatsku kakvi su uvjeti bili za veliku čast da njima američki Bechtel gradi autoceste...). Takav je kredit takodjer u službi krupnog kapitala.

U tom su procesu i firme koje služe za pranje novca koji se izvlaći iz neke zemlje. Stiglic kao najočitiji primjer istiće Enron koji je kupio vodovod u Buenos Airesu i naftovod izmedju Argentine i Cile. S druge strane Citybank je dobila, večinu argentinskih banaka, British Petroleum naftovode u Ekvadoru. (* Enron se također proslvaio i u Hrvatskoj...)

No, tzv. Globalisti počeli su primjenjivati slične metode i u samom SAD-u. Primjerice, MMF je preuzeo Velika jezera, čime je preuzeo nadzor nad vodoopskrbom SAD-a, a propali Enron isisao je milijadre dolara iz državnih blagajni Teksasa i Kalifornije. Kalifornija je, prema procjenama, platila za električnu energiju izmedju 9 i 12 milijardi dolara više nego što je bila stvarna cijena.

Moskva i Peking trn u oku

Isisavanje novca iz SAD za Stiglica je dokaz kako u svijetu danas ima sve manje žrtava, pa se krupni kapital okreće prema bogatima jer je sve sto se moglo osiromašiti vec siromašno. To je shvatio ruski predsjednik Putin koji je ove godine isplatio sve dugove MMF-u i pariškom klubu i tako vratio samostalnost u odlučivanju o daljnjem ekonomskom razvitku Ruske Federacije.

Ni Kina, najbrže rastuća svjetska ekonomija, ne želi imati posla sa MMF-om i Svjetskom Bankom. Zbog toga su službena Moskva i Peking trn u oku krupnog nadnacionalnog kapitala jer sve više ugrožavaju njegove pozicije svojim inozemnim ulaganjima.

Kada se sve navedeno ima na umu, jasno je kako je globalizacija donijela nove oblike ekonomskog ratovanja, a ratovi koje vode institucije i multinacionalne kompanije po rezultatima znatno su opasniji od državnih: Posebno ako se uzme u obzir i palastova tvrdnja da MMF i Svjetska Banka, nakon što unište pojedinu zemlju, u njoj proizvedu i nemire. Tzv. MMF-ove nemire.

Faze: Od mita do udara

1. Podmićivanjem političara vitalna nacionalna infrastruktura (telekomunikacije, vodoopskrbni sistemi, nacionalne naftne kompanije, energetski pogoni) i banke prelaze u vlasništvo inozemnih firmi ili banaka.

2. Zahtjev za smanjenje potrošnje i proračunskih izdataka (smanjenje sredstava za nezaposlene, penzione i zdravstvene fondove, različite potpore...)

3. Otvaranje granica za trgovinu (sva roba postaje skupa, a stanovnišvo sve vise siromaši; država se rasprodaje u bescjenje).

4. Ako se vlada ne pokori zahtjevima MMF-a ili Svjetske banke organizira se državni udar (najocitiji primjer u Latinskoj Americi).


U sve ovo se, mislim i jako dobro uklapa i najnoviji članak Ivone Živković koji se nalazi na ovom linku, pa ga preporučujem za čitanje a naprijed slijedi jedan odlomak:

Danas svetom vladaju trgovci i bankari. ONI ništa ne stvaraju, ali se ugrađuju u rad drugih. To ugrađivanje trajalo je hiljadama godina, a opstali su jer funkcionišu na principu dinastija i bratstava. Tako žive vekovima. Danas je njihovo tržište čitav svet i oni su kreatori GLOBALIZMA kao NOVOG SVETSKOG PORETKA.
ONI određuju cenu rada - proizvoda, usluga, cenu novca, zlata i hleba, ali i cenu zabave: glumaca, fudbalera , tenisera... (da bi što efektnije zaglupljivali podanike i kontrolisali im slobodno vreme).
Da bi mogli da kontrolišu tržište i protok robe i novca u čitavom svetu, državne granice su im prepreka, ukoliko te granice nisu sami stvorili pravljenjem marionetskih vlada i veštačkih nacija. Danas su skoro sve nacije tako nastale - uz NJIHOVU kontrolu, ratovima koje su ONI finansirali na principu: DIVIDE ET IMPERA!
Njihova glavna proizvodna jedinica je -TRANSNACIONALNA KORPORACIJA. Njihovo glavno prikriveno oružije su DIREKTNE STRANE INVESTICIJE. To im omogućava da budu SVUDA, U SVAKOM POSLU, UGRAĐENI U SVAKI RAD, U SVAKOM DELU SVETA.
Njihovi robovi su SVI oni koji su na neki način, posredno ili neposredno, uključeni u rad njihovih transnacionalnih korporacija i deo su radne mreže razapete preko ČITAVOG SVETA. Mreža im je negde izatkana skuplje i kvalitetnije, a negde je skrpljena sirotinjski. Tamo gde drže zlato i dragocenosti, tkanje je skuplje (na primer u Švajcarskoj ili u Engleskoj). Ako se dobar ulov može uhvatiti sirotinjskom mrežom, nema razloga trošiti zlatne niti, zar ne? Prostije rečeno: ako ste spremni da radite za 50 evra mesečno (da ne biste umrli od gladi) zašto bi vam platili 1000?
Oni danas procenjuju vrednost rada stotina miliona ljudi na planeti.
Samo gladne i pohlepne "ribe" dobrovoljno ulaze u njihovu mrežu i mame i love za njih. Ali, ko se jednom utka u tu mrežu, nikada više ne može izaći iz nje, jer neće više imati znanja, ni umeća, niti snage da se sam prehrani i održi u životu. Rad u MREŽI postaje jedino rešenje.
Neki VERUJU da će dobrovoljnim ulaskom u MREŽU stići do dvorskih odaja i sami postati vlastelini. Stara vlastela takve naziva DVORSKIM BUDALAMA. I njima se smeje najviše.



Ja vjerujem da će jako mnogo ljudi, nakon što sve ovo pročita u nevjerici odbaciti sve ove informacije i reći da su ovo čiste izmišljotine i laži. Naravno, na takav način funkcioniše ljudski mozak i psiha, čovjek će prije nešto negirati i grubo odbijati da prihvati ako se to ne uklapa u jednu svojevrsnu mentalnu projekciju naše stvarnosti koju svako od nas ima i koja je kreirana na osnovu naših (programiranih) uvjerenja i stavova a koja najčešće nemaju nikakve veze sa pravom istinom i objektivnom realnošću nego što će dopustiti sebi da se upusti u određena istraživanja i izučavanja povodom nekih stvari.

Mi izgleda nikako ne možemo prihvatiti to da imamo mogućnost da sami, oslanjajući se na vlastite mentalne, psihičke i intelektualne potencijale, procjenjujemo, zaključujemo i odlučujemo o svemu što percipiramo i doživljavamo a ne da nam neko drugi (pojedinci, društvene strukture, crkve...) nameće svoje mišljenje i zaključke u pogledu svega što nas se tiče (a i što nas se ne tiče) a mi sve što treba da učinimo jeste to da im VJERUJEMO.

Da im vjerujemo na njihovu riječ? A zašto? Možda zato što nas toliko tokom našeg života siluju u mozak da polako ali sigurno počinjemo sve više da vjerujemo nekome drugome nego sami sebi i vlastitim unutrašnjim osjećanjima i instiktima koje imamo.

A ta osjećanja i instikte možemo potaketi i intenzivirati samo sa ZNANJEM i sa što više slobodnih i raznih informacija koje možda treba SAMI ZA SEBE da preradimo i SAMI ZA SEBE donesemo odgovarajuće zaključke, bez obzira šta je u pitanju.