Prije nekoliko dana, rekao bih po nekom automatizmu, prihvatim poziv od par prijatelja da zajedno sa njima odgledam neku utakmicu u bašti jednog kafića. Ništa čudno niti neobično, ako uzmemo u obzir da je jedna od glavnih atrakcija kod muškaraca gledanje omiljenih sportskih priredbi u navijanjem nabijenoj atmosferi ljetnih bašta kafića , što uz neizbježno ispijanje litara piva ugođaj čini potpunim.
Međutim, jedna druga stvar je mene te večeri bila „okupirala“ a to je nevjerovatan uticaj sadržine, toka i naravno na kraju rezultata te utakmice na mentalno i psihičko stanje većine ljudi koji su to sa ogromnom pažnjom pratili. U jednom momentu sam se našao kako na neki čudan neutralan način ili bolje rečeno „sa strane“ pratim emocionalne reakcije ljudi oko mene na tok utakmice i shvatim, tako reći, kristalno jasno kao da je svim tim ljudima na jedan podal i podmukao način bukvalno ukradena svijest i usmjerena da se bavi u suštini nebitnim stvarima.
Vika, deranje i psovke, ako je tok utakmice nepovoljan po one za koje se navija ili fascinatno i euforično slavljenje kad se postigne pogodak i kad se dodje do povoljnog rezultata ekipe za koju se navija su postali društveni i tako reći moralni standardi za svakog pripadnika određene socijalne grupacije (najčešće građani jedne zemlje ili u nekim slučajevima pripadnici iste nacije). Bez obzira da li se određena sportska manifestacija prati u bašti kafića i restorana, u kućama ispred malih ekrana ili direktno na stadionima i dvoranama, efekat je sasvim isti, bukvalno hipnotisana i opijena gomila nervoznih i euforičnih ljudi, sa strijepnjom i napetoćšu svojstvenim stanjima u kojima se donose neke najvažnije životne odluke ili se isčekuje ostvarenje neke neizvjesne i nepredvidive činjenice (događaja, okolnosti) od kojih zavisi dalji tok i pravac najvažnijih životnih tokova, za neko vrijeme ostaje potpuno koncentrisana i usmjerena na jedan jedini konkretan događaj koji je predmet apsolutne preokupacije njihove svijesti i percepcije.
I sam sam nebrojeno puta bio dio te jedne ogromne mašinerije izmanipulisanih i isprogramiranih ljudi koji su sa najvećom zebnjom, strahom i koncentracijom pratili takve masovne dogadjaje i dozvoljavao da budem usmjeren emotivno i mentalno u pravcima koje su diktirali ishodi tih događaja.
Često se može pročitati u štampi ili na nekom drugom mediju koliko je snažan intenzitet ljudske poistovjećenosti sa sportskim dešavanjima, svi smo nebrojeno puta vidjeli ružne slike iz raznih dijelova svijeta o divljanju razularenih navijačkih hordi, lupanju auta, izloga i brutalnih napada na druge grupe navijača ili čak običnih ljudi koji su se slučajem zatekli na putu vulkana emocija i nasilja od strane tih navijača.
Jedne prilike sam boravio u jednom gradu koji je poznat po dva velika i rivalska fudbalska kluba i slučajno sam naišao u jedan kvart kad su došli vatrogasci da intervenišu jer se bio zapalio stan u kojem je živio jedan bračni par koji se na smrt posvađao gledajući na TV-u utakmicu, obzirom da su oboje navijali za protivničke ekipe. Krajnji bilans tog porodičnog sukoba je bilo fizičko nasilje između bračnih drugova i zapaljen stan. Takvih i sličnih primjera je nebrojeno mnogo na cijelom ovom svijetu.
Ali šta je to što nas drži toliko okupirane i usmjerene na te događaje da se počinjemo potpuno poistovjećivati i idnetifikovati sa njima? Čak i do te mjere da se djeca od malih nogu uče za koga da navijaju, kupuju im se dresovi i druga sportska oprema idola i junaka njihovih roditelja a na psihičkom i emotivnom planu se uče netoleranciji i mržnji prema svima koji ne pripadaju istoj grupaciji obožavalaca i navijača.
Zbog čega nam se uopšte serviraju razne sportske manifestacije, evropska i svjetska prvenstva, nacionalne lige, olimpijske igre...kome je to toliko bitno? Ko ima koristi od svega toga a ko nema i da li nam je stvarno to sve potrebno, kao što se voli reći, u svrhe rekreacije i opuštanja, jer bih volio znati koliko se ljudi zaista iskreno opušta i rekreira uz sve to i koliko se iskreno osjećaju bolje i kvalitetnije ako su stalno u toku i redovno prate neke sportske dogadjaje?
Mislim da su nam svima većina odgovora na ova pitanja u startu poznata, ali rekli bismo...šta ćeš, čovjek se mora nečim zanimati u slobodno vrijeme...medjutim u tome i jeste "poenta".
Možda bi bilo korisno da sada bacimo pogled na jedan zanimljiv odlomak iz jednog teksta koji govori o tkz. „Los Voladoresima“, kako se nazivaju u knjigama Karlosa Kastanede, a radi se o čudnim i misterioznim „nefizičkim“ bićima koja vole da se hrane ljudskom emocionalnom energijom. Inače, cijeli tekst se nalazi na stranici:
http://www.galaksija.com/metafizika/voladoresi.htm
Zato se rado I nalaze na mjestima na kojima se skupljaju mase ljudi u emocionalnom raspoloženju: crkve, groblja I mrtvačnice spadaju u tradicionalna mjesta, dok danas sve više masovne priredbe, kao što su to koncerti, demonstracije, skupovi, nogometne utakmice I ostali sportski događaji, privlače brojne ne-ljudske goste, koji na svoj način sudjeluju u općem veselju. U skromnijoj mjeri to vrijedi I za javne zgrade, kao što su kolodvori, erodrome, uredi I škole, kao I za privatne zabave I bankete. Gdje god se skupljaju ljudi u “probavljivom” raspoloženju, ne nedostaje ni Voladoresa.
Kao vizualni dokaz postojanja Voladoresa, nasljednici Don Huana su javno pokazali fotografiju jednog Voladoresa, snimljenu nedugo prije toga na proljetnoj proslavi tibetanskih budista u ruševinama Teitihuacana. Fotograf je bio Castanedin poznanik, Marco Antonio Taram, vođa Casa-e Tibet u Mexico Cityu, koja je I organizirala proslavu, na kojoj je 90 000 kršćanskih I budističkih sudionika pod vodstvom Dalai Lame molilo za mir. Za vrijeme događaja je Marco Antonio, bez da je to primijetio, fotografirao ogromnu sjenu, koja se činila poput oblaka što plovi nad glavama mnoštva okupljenog na molitvu među piramidama.
Kad je Marco Antonio pri razvijanju fotografija otkrio neobičnu sjenu, koja ga je podsjetila na lik čovjeka u molitvi, zamolio je Carol Tiggs da ispita tu neobičnu sliku. Ona je preneražena odmah uzela kopiju fotografije za Castanedu I njegove pratilje. Svi su se složili u tome da je Marco Antonio fotografirao ogromnog Voladoresa, koji se toliko bio najeo emocionalne energije okupljenih molitelja, da je uspio djelomično se materijalizirati I čak postao vidljiv oku kamere. Shvatili su to onda kao znamenje, da je došlo vrijeme da se I taj dio njihovog znanja oslobodi svog ezoteričnog statusa I preda na javnost.(
Kao što i sami možemo vidjeti, ogromna koncentracija ljudi koji snažno i intenzivno emituju emocije mogu biti jako „zanimljivi“ i korisni nekim bićima koja mi nismo u stanju percipirati. Ta bića, pored toga što se izgleda hrane našom emocionalnom energijom, ali prije svega tkz. „negativnom“ koja vibrira na malim i kratkim frekvencijama, kao što su strah, strijepnja, tuga, mržnja...su u stanju na takav način kontrolisati i manipulisati naše živote da nas stalno i redovno dovode u takve životne situacije koje će nesporno iz nas iscijediti a njima servirati negativnu energiju, odnosno njihovu hranu. Slično kao što i mi uzgajamo razne životinje koje potom ubijamo i njima se hranimo, tako i navedena bića koordiniraju, usmjeravaju i kreiraju bukvalno naše živote na način koji je pogodan za redovno obezbijeđivanje njima neophodne energije.
Nekoliko jako dobrih tekstova o otimanju, iznuđivanju i manipulisanju ljudskom energijom i sviješću od strane bića sa jednog višeg razvojnog stepena u odnosu na nas, možemo pronaći na ovim stranicama:
http://svjesnost.com/?p=13
http://svjesnost.com/?p=11
http://svjesnost.com/?p=9
http://svjesnost.com/?p=4
Međutim, i pored svega ovoga možemo li reći da je potpuno očigledno da čovjek živi u jednom specifičnom okruženju koje mu bukvalno ne dozvoljava da se posveti svojoj pravoj i istinskoj multidimenzionalnoj i spiritualnoj prirodi. Svakodnevna borba za egzistenciju u surovim uslovima ovog materijalističkog svijeta većini ljudi ne ostavlja ni minimum energije i svijesti koje bi mogli upotrijebiti i usmjeriti u pravcu vlastite duhovne samospoznaje. Da li je to sve slučajno ili nešto jako krupno stoji iza toga? Kada dođemo mrtvi umorni sa posla, puni svakodnevnih briga, strahova i iščekivanja ko može ostati dovoljno pribran i reći: „sad ću se malo posvetiti samom sebi i svojoj samospoznaji“ ili ćemo zgrabiti daljinski u ruke i početi listati kanale na TV kojih je iz dana u dan sve više u globalnoj ponudi... A možda ćemo otići i sa nekim društvom gledati neku utakmicu koja u tom trenutku svima nama „život znači“, ali jedno je sigurno, naša percepcija je slučajno ili namjerno, prosudite sami, zarobljena i usmjerena prema pravcima koji nas iz dana u dan sve više odvajaju od prirode našeg istinskog bića.
Da li ćemo i dalje dopuštati da nas život tretira kao obične mašine koje se pale, gase i usmjeravaju tamo gdje to „nekom drugom“ odgovara a nama se zauzvrat usadi u svijest da je to naša vlastita potreba bez čijeg zadovoljenja nebismo mogli normalno živjeti?
I ko danas uopšte normalno živi?
