Ovih dana nešto intenzivno razmišljam o tkz. ljudskoj nesvijesti. Čime je uzrokovana, kako je prevazići i mnoštvo drugih pitanja…
Razmišljam, takođe, šta je to što nas ljude stalno tjera da jedne druge napadamo, kritikujemo, analiziramo, odnosno bukvalno da jedni drugima ne damo mira.
Homo homini lupus, kaže poznata latinska izreka ili u prevodu „čovjek je čovjeku vuk“ i mislim da pogađa u „suštinu“ stvari. Svako od nas je barem jednom u životu nekom drugom nešto učinio što nikad nebi želio da njemu neko učini i svako od nas je barem jednom u životu iskritikovao nekoga zbog nečega zbog čega bi svako drugi imao punu osnovu da iskritikuje njega samog.
Ali zbog čega onda činimo takve stvari i zbog čega imamo tu nevjerovatnu potrebu da sudimo nekome za ono za šta nemamo niti pravo, niti znanje i zbog čega sebi umišljamo da to isto imamo?
Lažna ličnost
Da ne ulazim sada u gnostičke i metafizičke definicije i podjele ovih pojmova reći ću samo da sam odavno spoznao da nama ljudima vlada jedna „lažna ličnost“. Ovdje ću pokušati objasniti kako sam je ja lično shvatio i doživio.
Možda bi pravilniji izraz za ovaj pojam bio ličnost, bez onog lažna, jer imajući u vidu da je naše pravo i istinsko biće naša suština, a da je već poznata gnostička podjela čovjeka na ličnost i suštinu, čini se kao višak ono „lažna“.
Međutim, definisali mi to na ovaj ili onaj način u svakom slučaju naša ličnost je lažna, jer je ona bukvalno štit ili prepreka suštini da preuzme vođstvo nad našim bićem.
Meni prvo što pada na pamet kad razmišljam o ovim pojmovima jeste da je ta (lažna) ličnost kao neko strano tijelo koje se nalazi u meni, koje me u potpunosti kontroliše i čini da se ja ponašam, osjećam i živim kao neko drugi a ne onako kako bih JA zaista trebao i htio.
Vidim je kao nešto što me drži što dalje ne samo od istinske i jedine pravilne suštine mog bića već i od pravog znanja i spoznaje o samom sebi i svijetu koji me okružuje.
Ta lažna ličnost me tjera da u nekim prilikama lažem, da budem neiskren, da manipuliram drugim ljudima i događajima. Tjera me da osjećam strah, strijepnju, ljutnju, bijes, da osjećam samovažnost i čini da imam mnoštvo kompleksa koji u meni stvaraju konfuziju i sumnju. Ono što je njena najjača funkcija to je odbrana našeg ega i naše samovažnosti koji se uvijek ponašaju kao zasebna bića, kao nešto potpuno integralno i samostalno i koje na sve moguće načine nastoji da se održi kao takvo po svaku cijenu.
Ovim lažnim, da tako kažem, bićem ega i samovažnosti gospodari naš um, čija buka i nekontrolisana bujica aktivnosti i djelovanja kontaminira cijelo naše biće čineći nas niskim i nesvjesnim robovima svojih potreba, želja i isprogramiranih strahova.
Naš um nas stalno tjera da se nepotrebno opterećavamo raznim analizama, zapažanjima i odbranama naše lažne ličnosti, često stvarajući iluziju o ugroženosti i neophodnoj i hitnoj potrebi za preduzimanjem raznih aktivnosti koje su najčešće bazirane na nesvjesnim i „nižim“ emocijama a gotovo svi strahovi koje osjećamo kao intenzivne strijepnje koje su usmjerene na neki budući neizvjesni događaj čine od nas najobičnije mašine i pione sopstvene nesvijesti.
Ima li tome ikakvog lijeka?
Prvi korak
Prvi korak u našem sveukupnom izlječenju bi mogla biti svijest o postojanju nečega stranog i nametnutog u nama čega bi trebali htjeti što prije da se oslobodimo.
Kažem „trebali“ jer nisam siguran da svi ljudi žele da se oslobode svoje „vještačke“ i lažne prirode i postanu bića kakva zaista jesu.
U poznatom filmskom hitu „Matrix“ braće Wachowski u jednoj sceni Morpheus daje Neo crvenu i plavu tabletu. On mora samo da odabere koju će progutati, crvena ga vodi ka putu istine i samospoznaje a plava ga ostavlja duboko uspavanog u vlastitoj nesvijesti. Koliko nas bi zaista uzelo crvenu tabletu, ali da prije toga imamo i minumum svijesti koliko je visoka cijena uzimanja iste?
Buđenje zaista nije za svakoga, volio bih kad se ova rečenica nebi pogrešno razumjela već kao realno i objektivno mjerilo opšteg stanja ljudske populacije.
Dakle prvo što bi trebali „učiniti“ jeste da postanemo svjesni „smeća“ u nama. Smeća koje se sastoji od naše lažne ličnosti, od mnoštva naših malih, jadnih, uplašenih ili iskopleksiranih „JA“, o nedostatku jednog cvrstog i sveprožimajućeg „JA“ koje bi činilo osnov i temelj našeg bića.
Ako nečega nismo svjesni kako onda možemo toga da se i oslobodimo i protiv toga se borimo? Naravno, pod uslovom da prvo istinski želimo i hoćemo da se oslobodimo…
Načini
Načini su raznovrsni. Da li govorimo o nekom konkretnom učenju, vjeri, tehnici, nečemu drugome ili samo običnom traganju po literaturi, pravcima mi govorimo o svakom pojedinačnom i individualnom putu koji je „svetinja“ i vrijednost prije svega za onog koji ga je preduzeo.
Poći ću od samog sebe.
Koliko sam se puta sprdao, ismijavao ili našalio na račun nekog drugog ko je stupio na svoj vlastiti put, kakav god da je?
Nažalost dosta puta.
S druge strane dosta puta sam to isto i ja doživio od nekog drugog, šta nam to govori?
U moru ljudske nesvijesti i prezahtijevne materijalističke egzistencije u kojoj egzistiramo mi se vrlo često odlučujemo da svoju pažnju i energiju poklanjamo i usmjeravamo ka drugima koji se ponašaju, govore, razmišljaju, vjeruju ili preduzimaju drugačije stvari nego mi.
Nije nam nikakav problem nekome reći, napisati na blogu ili forumu da je neko i ono što govori i piše obična glupost i uz to se nahraniti tudjom i svojom nesvijesti, ali ono što je od svega najgore to je da vrlo vješto i sofisticirano zavaravamo same sebe da smo nešto ili nekoga shvatili i spoznali u toj mjeri da sasvim slobodno i lagodno iznosimo duboke analize nečijeg ponašanja i rada.
Zašto nam smeta što neko drugi vjeruje, voli ili čita ono što mi sami ne volimo ili ne praktikujemo i zašto se stalno borimo protiv vjetrenjača?
Ubijedili smo same sebe, u jednom trenutku našeg postojanja, da smo nešto razumjeli, shvatili i spoznali i da nam to daje za pravo da od drugih otimamo i krademo energiju tako što ćemo na njih usmjeriti svoju nepotrebnu pažnju i kritiku umjesto da nas obuzme svijest o neophodnosti usmjeravanja te pažnje i kritike na same sebe, odnosno tamo gdje nje najviše i nedostaje.
Ali možda sam prethodnom konstatacijom i dao dobar dio odgovora na pitanje koje se iznova i iznova ponavlja, tj. na „ZAŠTO“.
Baš ZATO da mi nebi tu pažnju, energiju, volju i svijest usmjeravali na same sebe i borbu protiv samih sebe.
Borbu protiv koga?
Protiv svoje lažne ličnosti i sveg smeća koje nama vlada. Sad mi se odgovor čini malo razumljivijim…
U mnogim slučajevima ljudi, umjesto da nastoje da postanu što svjesniji svojih nedostataka i svih loših stvari od kojih je sastavljena ta naša lažna ličnost, okreću glavu kao od „pravog“ smeća i nastoje da ne vide i zaborave.
Ono što se pravimo da ne vidimo neće samo tako nestati, a što želimo da zaboravimo nas neće ostaviti na miru samo zbog toga što mi želimo da toga nema.
Uz to možemo slobodno da fantaziramo o nekoj uzvišenoj ljubavi koju bi trebali da širimo, ali ta ljubav za koju mislimo da je imamo i da je trebamo izgrađivati raznim tehnikama ili „nasilnim“ i vještačkim pokušajima mijenjanja vlastite svijesti će biti „umotana“ u naše strahove, podlosti, neiskrenosti i komplekse koje još uvijek imamo i nosimo duboko u nama, a od kojih smo prethodno okrenuli glavu u nastojanju da ih zaboravimo.
Jednom davno kao tinejdžer sam se bio napio sa jednim prijateljem koji je pod uticajem alkohola ustanovio da se jedna osoba, koja ga je zbog nečega ranije strašno naljutila, nikako ne bi dobro provela da se tog trenutka nalazi u njegovoj blizini. Nakon što se otrijeznio ta osoba se vrlo brzo našla u njegovoj blizini, ali taj moj prijatelj je odjednom „zaboravio“ svoju odlučnost i hrabrost od prije neko veče.
Ja možda mogu sebe ubijediti koristeći ovu ili onu tehniku ili stimulaciju da osjećam i širim neku ljubav i spoznaju, ali šta poslije kad „dejstvo“ prestane i ja, kao i taj moj prijatelj, naglo zaboravim blagost i jasnoću tog trenutka.
Ali ako jednog dana uspijem da svoju svijest na ovaj ili onaj način, toliko unaprijedim da objedinim sva svoja mala i jadna „JA“ u jedno trajno i istinsko, svoju lažnu ličnost zauvijek izbacim iz svog bića i probudim svoju duboko uspavanu suštinu, tad ću možda biti u stanju da tu ljubav osjetim toliko sveobuhvatno, toliko snažno i iskreno da mi nikad neće biti potrebna niti jedna dodatna „stimulacija“ da je aktiviram ili je se sjetim.
Pokušajmo da razumijemo da se najjači neprijatelj nalazi baš u nama samima, to nije neko ko vjeruje u nešto u šta mi ne vjerujemo, to nije neko ko ima drugačije mišljenje nego mi, to nije ni neko ko se ni u čemu ne slaže sa nama.
Svi oni imaju svoj vlastiti put i svako naše nastojanje i želja da im nešto dokažemo, iskritikujemo ili ih pokušamo direktno ili indirektno navesti na naš vlastiti put predstavlja štetnu i destruktivnu manifestaciju našeg vlastitog ega i lažne ličnosti, koji na taj način traže samo još jednu neiskrenu potvrdu i zaštitu svoje neprirodne i nasilne egzistencije.
Nije naše da nekome na nešto ukazujemo ili ga u nečemu ispravljamo ako nas taj neko direktno za to ne zamoli ili nas jednostavno upita.
Naše je da se u potpunosti posvetimo radu na samima sebi, i na razmjenjivanju znanja i iskustava sa svima onima koji to žele i hoće.
Nasilna „penetracija“ u nečiji „radni prostor“ neće nikome donijeti ništa dobro. Mi moramo konačno shvatiti da je taj njegov put samospoznaje njegov vlastiti i njegova svetinja, kakav god da se nama činio i s jedne strane kako mi samima sebi ne bi trebali i smjeli dozvoliti da se uplićemo i miješamo u njegov, tako isto ne bi trebali i smjeli dozvoliti njemu da se upliće i miješa u naš i o tome, barem po meni, ne bi trebalo da postoji više nikakve diskusije i nejasnoća.
Neka svako čini i radi onako kako ON sam misli da treba, a ne onako kako MI smatramo da bi on trebao.
Mislim da nije teško za shvatiti.
