Siguran sam da svi mi u zivotu imamo jako puno primjera energetskog ili psihickog vampirizma, pa tako i ja ali cu ovom prilikom odabrati jedan slucaj, imajuci u vidu sve ono sto je o ovoj pojavi ili bolje receno poremecaju rekla Serena na svom blogu.
Dakle, citajuci Sereninu izvrsnu analizu ove pojave, kao i konkretne primjere koje je navodila iz svog zivota odlucio sam da odaberem jednog specificnog „vampira“ iz svog okruzenja i da opisem na koji nacin sam gubio ili bolje receno na koji nacin mi je sisana energija u periodu od nekoliko godina. Narocito zelim da naglasim na koji nacin sam zaustavio tu osobu u daljnjim namjerama da me crpi i tako snizava moju radnu i dnevnu energiju skoro do minimuma.
Prije nekoliko godina sam promijenio posao i poceo da radim u jednom tek novoformiranom drzavnom organu. Iako sam i dalje ostao u struci moje novo radno mjesto je zahtjevalo poznavanje jedne druge oblasti, oblasti sa kojom sam doduse i ranije imao nekog indirektnog dodira ali u kojoj nisam nesto mnogo radio i sa kojom se nisam, prosto receno bavio. Sve je ovo podrazumijevalo da sam u pocetnom periodu morao uloziti jako puno napora i energije kako bih se dovoljno edukovao i kako bih usvojio sto vise znanja iz te konkretne oblasti, jer su mi radni zadaci koje sam poceo dobijati na tom novom poslu odmah zahtijevali prilicno visok nivo strucne osposobljenosti u onome sto sam tu radio.
Istovremeno sa mojim prelaskom na to novo radno mjesto, desilo se da je sa istog mjesta na kojem sam ranije radio presla jos jedna moja kolegica po struci, te spletom okolnosti oboje smo dobili isti status, tj. rang na tom novom mjestu, te zbog toga sto oboje imamo isto zanimanje dobili smo u zadatak, odmah na samom pocetku jedan izuzetno strucan i slozen posao. Kako je taj posao zahtijevao intenzivan timski rad, oboje smo bili smjesteni u istu kancelariju.
Ta moja kolegica je zena koja se vec nalazi pred penzijom, sa jako bogatim zivotnim i narocito radnim iskustvom. Radi se o jednoj izuzetno pristojnoj i prijatnoj osobi, jako dobrom strucnjaku bas u toj oblasti i ja sam bio izuzetno zadovoljan sto cemo raditi zajedno u timu jer sam ocekivao da cu od nje moci jako mnogo nauciti iz struke i konkretno iz te oblasti sa kojom sam se tada pocinjao ozbiljnije baviti.
Kako je vrijeme prolazilo nas rad na tom projektu je napredovao i mi smo cijeli posao zavrsili, uz neke svakidasnje i uobicajene teskoce i sitne probleme u postavljenom roku i sa, objektivno govoreci izuzetno visokom kvalitetom obavljenog posla. Pored toga sto je taj posao za mene znacio jedan svojevrsni izazov jer se radilo o oblasti koju nisam jos dovoljno poznavao desilo se da je istovremeno bilo potrebno i odredjeno znanje koje sam ja vec imao, kao i potreba da se brzo povezuju odredjene stvari sa nekim drugim granama ili oblastima, sto je opet bilo nesto u cemu sam se odlicno snalazio.
Medjutim vec na pocetku sam primjetio da, kad je rijec o pitanjima iz te, za mene jos uvijek nedovoljno izucene oblasti, imam neku vrstu odbojnosti i nedovoljnog snalazenja, kad je rijec o nekim mojim licnim kriterijumima, drugim rijecima bio sam nezadovoljan nacinom i dinamikom na koji napredujem u sticanju tih novih znanja.
I ne samo to, primjetio sam da me bilo koji materijali koji se odnose na te stvari uzasno odbijaju i ja sam poceo polako ali sigurno ulagati sve manje napora i truda u savladavanju te materije.
S druge strane, moja kolegica, iako zena pred kraj radne karijere i sa impresivnim iskustvom na tom polju je iz dana u dan blistala i plijenila sve oko sebe nivoom znanja i osposobljenosti koji je pokazivala u tom poslu.
Ja sam poceo da se polako povlacim iz nekih situacija u kojima je trebalo pokazati odredjen nivo dinamike i inicijative u tim stvarima jer sam poceo sve vise osjecati cak i fizicko gadjenje prema toj materiji. Iako sam imao takav odnos prema svemu tome ipak nisam prestajao dobijati i dalje, cak i nakon zavrsetka tog naseg velikog projekta, slozene i komplikovane radne zadatke koji su trazili veliku strucnost u tom poslu. Ja sam obradjivao te predmete najbolje kako sam u tom trenutku znao i mogao i niko nikad nije davao bilo kakve primjedbe na to ali nivo mog samopouzdanja i nekog radnog elana je bivao sve manji. Imao sam utisak da od samog pocetka nisam gotovo nista napredovao i nastojao bih samo odraditi ono sto se trazi od mene i onda sto brze okrenuti glavu od svega toga.
Za cijelo to vrijeme moja kolegica se nametnula bukvalno kao vodeci strucnjak iz te oblasti u cijeloj toj strukturi u kojoj smo mi bili zaposleni.
Ipak cijelo vrijeme je nesto postojalao, da se tako izrazim sto me je, uprkos svemu tome drzalo donekle u centru zbivanja pa sam i dalje nastavio da dobijam teske predmete, s vremena na vrijeme bi me zadesili neki zahtjevni angazmani kojih sam se, iskreno govoreci u dubini sebe grozio i plasio jer mi je samopouzdanje bilo krajnje poljuljano.
I onda, prije nekih godinu dana desilo se da sam bio postavljen za koordinatora nekog tima za rad na jednom novom i zahtjevnom projektu. Prije toga, zbog niza nekih drugih okolnosti, nesporazuma i slicnih stvari koje je ta moja kolegica imala sa nasim rukovodstvom, uspjela ja da odbije svoj angazman u tome, tako da je glavnina posla spala na mene i jos jednu osobu, na koju je ta moja kolegica postajala sve vise, da kazem i nepotrebno kriticki raspolozena.
Bilo kako bilo, ja sam se prihvatio tog novog posla sa istom onom dozom unutrasnjeg straha i nesamopouzdanja, i onda jedne prilike sam osjetio potrebu da sa njom obavim nekoliko konsultacija, kao sto smo i inace u tih nekoliko godina vrlo cesto radili.
Medjutim ovaj put, ona je pokazala totalnu nespremnost za bilo kakvu saradnju i moram priznati da me je ta situacija bilo prilicno sokirala.
Ono sto je bila sustina jeste da je ta moja kolegica, otvoreno govoreci iz neke krajnje sujete zbog te druge osobe kojoj se sada pocela poklanjati sve veca i veca paznja u cijeloj firmi odbila da ucini i meni samom tu neku vrstu usluge i da se malo angazuje na tim poslovima.
Nakon toga, u meni kao da je nesto bilo puklo i osjetio sam kako se „pale“ sve moguce „lampice“ na uzbunu, tj. da je krajnje vrijeme da nesto ucinim na prekidu nekih odnosa koji su me svo to vrijeme energetski crpili.
A o cemu se zapravo radilo?
Od samog pocetka naseg zajednickog rada, i obzirom da smo sjedili skupa u istoj kancelariji ta moja kolegica bukvalno nije zatvarala usta. Kao sto sam vec rekao, radi se o jednoj izrazito kulturnoj, obrazovanoj i odmjerenoj zeni, ali i s druge strane zeni koja je bila prilicno usamljena u zivotu. Zivjela je sama, muz joj je zivio u drugoj drzavi i samo bi povremeno dolazio a dva odrasla sina su zivjela u inostranstvu.
Iz svega proizilazi da joj je bilo potrebno da je neko non-stop slusa, da ima njenu punu paznju a pogodilo se bas tako da sam ja oduvijek bio nekako nenaklonjen ljudima koji puno pricaju jer ni sam nisam nikad volio puno govoriti. Uvijek bih osjecao znatan odliv svoje energije kad bih se nasao u situaciji da nekog moram duze vrijeme slusati a da u svemu toime nema nekog bitnog sadrzaja ili tematike koja bi se odvijala na obostranu korist.
Moja kolegica iz kancelarije je dakle pricala non-stop. O svemu i svacemu. U toj prici je bilo i njene pozitivne ali mnogo vise negativne energije koju je emitovala kao rezultat brojnih frustracija koje gotovo svi imamo u svakodnevnom zivotu.
Ali ono sto je najvaznije u svemu tome jeste da i pored toga sto se radi o izuzetno pristojnoj i kulturnoj osobi nikad nije birala vrijeme niti se kad osvratala da li sam ja tad u mogucnosti da je slusam ili na kraju, da li mene uopste tako nesto i interesuje.
Znaci to je bila jedna krajnja nezainteresovanost u pogledu drugih osoba koje slusaju te price, njoj je bilo samo vazno da sto prije isprica to sto ima a onda bi potom vrlo brzo nalazila druge teme za razgovor. Da li sam ja u tom trenutku zauzet nekim drugim poslom, da li ja tad nesto kucam na racunaru, pisem ili citam, to nije bilo vazno, redovno bi me prekidala i bez ikakvog ustrucavanja energicno nastavljala sa svojom pricom. Cesto bi to bilo mozda samo citanje na glas nekih isjecaka iz novina, ja bih u tim trenucima mogao biti strasno zauzet nekim poslom ali ona se na to nebi obazirala i pocela bi da cita na glas kao da se radi o necemu sto mene stravicno zanima.
Takodje, predmeti koje je ona obradjivala su uvijek morali biti u centru paznje, ako bi nam oboma trebale neke konsultacije sa drugim ljudima i ako bi taj neko mozda dosao po mom pozivu ja nebih stigao posteno ni da zavrsim pitanje odmah bi uskakala ona sa svojim problemom i svojim zahtjevom. S druge strane ja se jesam uvijek mogao pouzdati u njenu saradnju i njenu pomoc, nesebicno mi je pomagala, davala savjete kad god bih je nesto upitao ali glavnu rijec u svakom pogledu a narocito energetskom je ona vodila.
I tad kad se bilo desilo to njeno odbijanje saradnje, za koje je meni jasno da je rezultat prije svega neke vrste straha od zapostavljanja njene licnosti pred naletom novih i mladjih „snaga“, ja sam gotovo naprasno odlucio da prekinem taj „vampirski“ odnos.
Gotovo automatski sam napravio neki vid barijere izmedju nas, iako smo i dalje ostali sjediti u istoj kancelariji vise nisam bio voljan niti najmanje da slusam tu silnu pricu u onom obimu kao i prije. To je njoj postalo jasno istog trena i nekoliko dana su odnosi izmedju nas postali prilicno hladni. Kad je prosao taj neki prvi val zahladjenja doslo je do izvjesnog prihvatanja sa njene strane i takve situacije, jer smo oboje ipak nastavili da postujemo jedno drugo i da odnose i dalje gradimo na jednom jako visokom stepenu kolegijalnosti i uzajamnog postovanja. To je bio jedan od onih slucajeva kad je osoba u tolikoj mjeri svjesna i psihicki zdrava da joj se moze i indirektnim znacima ukazati na neke propuste i stvari a bez da se mora otvoreno reci i na taj nacin rizikovati otvorene sukobe i negativnu eskalaciju odnosa.
Nakon sto sam prekinuo taj vamprirski odnos u kojem je moja energija oticala u tonama tokom svih tih njenih prica i dominacije u poslu osjetio sam znatno poboljsanje na planu usvajanja tih novih oblasti i znanja. Sve je dobilo nekakvu novu dimenziju i ja sam, nakon nekog vremena osjetio i izvjesno zanimanje za tu oblast moje struke, kakvo prije nisam mogao ni u snu pomisliti. Nivo mog samopouzdanja je u tolikoj mjeri narastao da sam u brojim kasnijim angazmanima na poslu, i nekim sluzbenim putovanjima vrsio neke aktivnosti tipa prezentacija i sl. koje su mi prije bile potpuno nezamislive.
Trenutno gotovo da i ne postoji neka znacajnija aktivnost na polju unapredjenja posla na tom mjestu gdje radim a da nisam angazovan ili kroz konkretno rjesavanje odredjenih predmeta ili kroz razne timske radove, komisije i radne grupe.
Ono sto je meni najvaznije jeste da se strasno promijenio moj odnos prema tom poslu, prema sticanju tih novih znanja a nivo mog samopouzdanja je i vise nego zadovoljavajuci.
A ja i ta kolegica i dalje radimo zajedno, saradjujemo, konsultujemo se medjusobno ali sada na jednim potpuno drugacijim osnovama. Ona vise i ne pokusava da me opterecava bilo kakvom suvisnom ili nepotrebnom pricom a onda kad je potrebno da se zajednicki angazujemo na nekom poslu to sada izgleda jos bolje i produktivnije jer ovaj put ja ulazem makismum svoje energije koja mi se pri tom nikako ne krade dok je njena energija samo njena a ne potpomognuta i dodatnom tj. mojom, tako da je sada sve zasnovano na puno pravdenijim i zdravijim osnovama.
