Prije neko veče, dok sam pokušavao da zaspim, iznenada mi je pala na um jedna vrsta spoznaje ili bolje rečeno uvida u nešto o čemu sam, naročito tokom posljednjih godina, inzenzivno razmišljao. Sjetio sam se dijelova svog života i određenih povezanosti koje su ti pojedini dijelovi imali između sebe i nekih opštih tj. globalnih događaja. Kako sam došao na tu vezu? Teško je to reći ali u jednom trenutku, tokom te večeri, sjetio sam se svih onih tragičnih događaja vezanih za protekli rat na ovim prostorima i onda sam ih, na neki način, doveo u vezu sa nekim stvarima koje mi se dešavaju naročito u zadnje vrijeme.
I jednima i drugima zajedničko je to da su posljedica niza određenih (svjesnih) radnji i propusta, grešaka i pogrešnih procjena ali kako mogu dovesti u vezu neke vanjske događaje sa nečim što je isključivo vezano za samo jednu ličnost? Možda se odgovor na ovo pitanje krije iza riječi MATRIX.
Matrix... prva stvar koja će većini ljudi pasti na pamet pri samoj pomeni ove riječi jeste istoimeni filmski hit. Nije mi namjera da dodatno popularizujem neko holivudsko ostvarenje, pa čak i kada je prilično zaslužno za jedno značajno skretanje pažnje „javnosti“ (barem onog dijela koji je pogledao film) na jednu ideju o postojanju nekakve hologramske matrice iluzorne stvarnosti. I nije samo taj film potencirao ovu ideju, već i mnogi drugi ali možda nešto manje poznati (Truman show, Dark city, Thirteenth floor i sl.) ali u svakom slučaju ništa manje (barem po meni) kvalitetna filmska ostvarenja na ovu temu od famoznog Matrixa.
Da sad ostavimo po strani filmove, ali zapitajmo se iskreno koliko smo od svega toga već znali negdje u dubinama svog bića? Da li ste nekad primjetili sa kolikom se preciznošću i nekakvom uslovljenošću „namještaju“ razni događaji u vašem životu i koliko se sve te pojave, u stvari svjesno i direktno upravljaju prema vama samima?
Naše misli povezane sa cjelokupnom stvarnošću nekad nam donose razna predviđanja, kao neki link sa „glavnim centrom“ svih tih zbivanja u nama i oko nas, i nekad smo u stanju nešto previdjeti, naslutiti ili čak i pokrenuti snagom vlastitih misli ili onima što one, u stvari prezentuju. Ovo je nekome možda i poslužilo jednom da pomisli kako ima moć i snagu da vlastitim mislima kreira svu svoju realnost, ali ovo je tako pogrešno i potrudiću se u nastavku teksta to i objasniti.
Jedno je nešto naslutiti ili predvidjeti a drugo direktno ili svjesno uticati na neko ostvarenje. U kojoj ulozi se mi nalazimo?
Ostvarivanje glavne i sporedne uloge
Rekao bih istovremeno i glavnoj i sporednoj. U glavnoj ulozi smo u okviru svog sopstvenog „realiteta postojanja“, kreiranog i stvorenog samo za nas i svrhu zbog koje ovdje i postojimo a sporednoj jer je izvjesno da ne držimo „sve konce u svojim rukama“.
Navešću jedan primjer iz stvarnog života. Ako ste često na cesti i vozite, vjerovatno vam se dešavalo da nekad upadnete u „makaze“ prilikom preticanja drugih vozila i ovo može biti rezultat raznih faktora ali najčešće se radi o vašoj pogrešnoj procjeni situacije na cesti, tj. mogućnosti da uspješno izvršite namjeravano preticanje. Vrlo često ovakve situacije dovode do tragedije, kako po vas tako i po druga lica koja se nađu „zakačena“ ovim događajem.
Često sam se pitao kakav je osjećaj samo nekoliko sekundi prije nego što će vam se desiti takva jedna tragedija u kojoj ćete izgubiti život i šta ljudima prolazi kroz glavu tih zadnjih nekoliko sekundi. Jednom ranije sam, takođe bio u jednoj sličnoj situaciji gdje je sve ukazivalo na to da će se sve završiti tragično po mene i tih zadnjih nekoliko sekundi prije sudara sam bio potpuno svjestan da će se nešto gadno desiti a onda, kad je i počelo da se to dešava, ja sam jednostavno izgubio memoriju u odnosu na tih par sekundi tumbanja u slupanim kolima i kad se sve završilo, na jedan čudan i neobjašnjiv način sam stajao nekoliko metara pored zgužvanog auta i to na vlastitim nogama. Nije bilo nikakvog gubljenja svijesti niti išta slično ali misterija mog prolaska, ili bolje rečeno iskakanja kroz zadnju šajbu slupanog automobila i dalje ostaje neriješena, jer po kasnijim analizama je proizilazilo da nije bilo drugog načina da tada ispadnem iz auta nego kroz zadnju šajbu (obzirom da sam sjedio na zadnjem sjedištu a nije bilo zadnjih vrata) a kad bih to pokušao učiniti u okolnostima da se samo provučem kroz taj otvor onako „radi probe“, mislim da bi teško išlo jer je taj prostor prilično skučen a ja i nisam baš šićušne građe.
Šta ili ko je namjestilo ovaj događaj na takav način da prođem sa nekim minimalnim povredama u situaciji koja je bila potpuno zrela za jednu tragediju mnogo veće vrste? Postoji na hiljade sličnih situacija, koje su se desile čak i pod relativno povoljnijim okolnostima po neke učesnike u smislu intenziteta realne opasnosti, pa su ljudi prolazili mnogo gore od mene.
Ali da se vratim ovom skorašnjem događaju, dakle desilo se da sam preticao jedan veliki kamion šleper na putu čija je preglednost bila dosta ograničena zbog čestih krivina. Naravno, skoro svaki vozač vrlo brzo izgubi živce kad neko vrijeme ide iza dosta sporijeg kamiona šlepera i čeka prvi povoljan trenutak da ga pređe. Prvi povoljan trenutak koji se meni kao takav učinio, ja sam odmah iskoristio i počeo sa obilaskom kamiona. Kad sam došao negdje do pola shvatio sam da sam precijenio mogućnosti auta kojeg sam tom prilikom vozio i vidio da me snagom svog motora ne može izvući iz ove situacije. Već je bila poprilično velika brzina kojom sam se kretao i sve se odgravalo jako brzo. Auto iz suprotnog pravca se neumoljivo pribiližavalo i sve je ukazivalo na skorašnju tragediju. Ono što mi je jedino bilo preostalo u toj situaciji je bilo da stisnem kočnicu i pokušam pustiti taj kamion da prođe pored mene kako bih se ponovo vratio na svoju traku kolovoza. Naravno, ukoliko se desi da je vozač kamiona tom prilikom neiskusan, dekoncentrisan ili šta već, male su šanse za uspjeh jer jedino pametno što on može u toj situaciji učiniti jeste da što više ubrza kako bi mom kočenju da dodatni učinak.
Naravno, vozač kamiona je učinio upravo ono što je i trebalo, dao gas kad je vidio da se pokušavam vratiti iza njega i ja sam se u zadnjem trenutku domogao svoje trake.
Ovakve i slične situacije su, možemo reći, dosta česte na cestama, ali ono što je mene motivisalo da je shvatim kao naročito značajnu jeste način na koji sam se osjećao u tim trenucima.
Dakle, nije bilo ni traga panici, strahu ili nečemu sličnome, nije bilo munjevitog prolaska scena kroz glavu iz čitavog života... ničeg sličnog. Samo jedna hladna usredsređenost na to da ispravim što se ispraviti može i spriječim taj sudar.
Ali, sad mi se u glavi javlja masa pitanja. Šta da vozač kamiona nije reagovao pravilno, šta da je auto iz suprotnog smjera išlo brže i da nije i ono malo kočilo, šta da se krivina završavala mnogo prije u kom slučaju nebih imao ni pola ovog vremena kojeg sam imao za bijeg u svoju traku i sl?
Neko bi rekao, splet slučajnosti ili tako se htjelo. Mene ovaj odgovor ne zadovoljava, zato što sam mišljenja kako je cijeli ovaj nama poznati univerzum zasnovan ne nekoj ili nečijoj svjesnoj volji. Nema slučajnosti, niti je može biti jer je taj pojam suprotan svemu što jeste. U međusobnoj interakciji događaja, ljudskih i drugih bića u ovoj našoj stvarnosti imamo različit splet međusobnih uticaja. Događaje uglavnom ne možemo predvidjeti, većina ljudskih bića ipak djeluju nesvjesno, tj. nagonski, dok druga bića (biljke, životinje) djeluju takođe nagonski. Kako onda u cijelom ovom koktelu možemo tvrditi da je ipak sve pod nečijom „strogom dirigentskom palicom“? Možda već pomenutom raspodjelom uloga na glavne i sporedne.
U „glavnoj ulozi“ se nalazi čovjek kada djeluje potpuno svjesno i iz dubine svoje suštine (duše), imajući u vidu onu gnostičku podjelu čovjeka na ličnost koja reprezentuje nešto što je nagonsko i nesvjesno i suštinu koja predstavlja naše potpuno i svjesno ostvarenje kao originalnih ljudskih bića. Ako čovjek ne djeluje svjesno, na način da potpuno sam odlučuje o svakom svom koraku, akciji i svemu što (ne)preduzima kažemo da sve što čini to radi nesvjesno i nagonski, uvijek prema nečijem tuđem uticaju i nahođenju. Neko nam je prišao i rekao nešto što nam nikako ne odgovara, bilo da je slagao bilo da je rekao istinu ali ako je to nešto što ne želimo da čujemo mi se automatski počinjemo ljutiti i emitovati cijeli niz negativnih emocija a u pozadini svega uopšte ne stoji naša svjesna volja i namjera da se ljutimo i regaujemo na takav način, već je sve to uslovljeno nečijim tuđim poticajem, u ovom slučaju osobe koja nam je pristupila na takav način. U ovom slučaju mi se nalazimo u nekakvoj sporednoj ulozi u našoj stvarnosti, jer ne utičemo direktno svojom voljom i sviješću niti na svoje vlastito ponašanje i djelovanje niti na bilo šta drugo. Takođe, ova dva primjera koja sam naveo iz svog života ukazuju na sporednost tadašnje moje uloge u stvarnosti, jer sve što se odvijalo i događalo je bilo u potpunosti van moje kontrole i svjesne volje.
U nekom drugom slučaju, zamislimo da djelujemo kao potpuno svjesna i probuđena osoba. Neko nam je prišao i nešto neprijatno saopštio. U trenutku nam je poznata do u tančine cijela pozadina u vezi te priče i onog šta ona predstavlja i do čega treba da dovede (naravno do dreniranja naše životne energije). Međutim, mi tada ne reagujemo direktno izazvani (isprovocirani) uticajem te osobe, već na jedan potpuno drugačiji, svjestan način, način koji proizilazi iz naše suštine. To bi se čak možda i u nekim slučajevima moglo manifestovati gotovo istovjetno kao i ovaj prvi slučaj, dakle nekada možemo i potpuno svjesno, na jedan naizgled agresivan i jako intenzivan način reagovati, ali ako je u pitanju potpuno svjesna reakcija za koju smo u našoj suštini shvatili da nam je kao takva jedina potrebna u određenim okolnostima, onda reagujemo potpuno svjesno, a ne da smo samo ispovocirani, tj. navedeni na određeni tip reakcije za koju se, u najvećem broju slučajeva, kasnije kajemo ili smatramo da smo nekim dijelom u istoj pretjerali. Svjesna reakcija, bez obzira kolikog intenziteta bila, nikada za posljedicu nema kajanje usljed njenog preduzimanja, već u potpunosti i odgovorno prihvatamo nju samu i sve njene posljedice u cjelosti.
U ovom drugom slučaju, dakle u slučaju svjesnog reagovanja mi se, na neki način, nalazimo u jednoj glavnoj ulozi u našoj stvarnosti, jer za razliku od ovog prvog slučaja, ovdje reagujemo direktno i svjesno i tada je takvo djelovanje posljedica izražaja naše suštine, tj. našeg originalnog bića.
Destrukcija matrice
Pitam se šta bi se desilo da sam, nekim slučajem, dok sam preticao onaj kamion, svjesno i smišljeno išao ka tome da se slupam. To možda opet zavisi od toga šta je formiralo tu odluku u mojoj glavi. Da li je u pitanju posljedica mentalne poremećenosti, psihičkog rastrojstva, negativnih uticaja raznih OPS entiteta koji su u stanju da kod čovjeka izazivaju emocionalne i psihičke reakcije kakve god oni žele da budu i sl. Ili je u pitanju potpuno čvrsta, čista i svjesna vlastita odluka (ako takva i uopšte može biti u tim okolnostima) da učinim nešto što se ne poklapa sa unaprijed osmišljenim scenarijem tog događaja.
Da li čovjek može u jednom trenutku preći sa svoje sporedne u glavnu ulogu u svojoj stvarnosti? Da li uopšte može vlastitim svjesnim i promišljenim radnjama kreirati jednim dijelom „sekvence“ svoje matrice u kojoj boravi? I da li u pozadini svega čovjek uopšte na ovom svijetu može ikada biti u toj glavnoj ulozi ili je i ona uslovljena nečijim tuđim uticajem na način da nam daje privid o našoj mogućnosti da budemo sami kreatori svoje sudbine?
Ova matrica, što god više razmišljam o njoj, mi se čini sve komplikovanijom i nepristupačnijom. Da li se može bitno poremetiti lanac događaja u njoj i izazvati neka vrsta haosa ili destrukcije same matrice... bojim se da u ovom tekstu postavljam previše pitanja na koje ne znam odgovor.
Zamislimo da su svaki naš pokret, korak, akcija... sve što preduzimamo i činimo u ovoj pojavnoj stvarnosti (matrici) direktno uslovljeni, uklopljeni, uglavljeni... kako hoćete, nečim kompatibilnim, kao takvi čine jednu kariku u cijelom lancu događanja matrice, svi su međusobno povezani i uslovljeni na jedan toliko savršen i sveobuhvatan način da jedna individua gotovo da i ne može preduzeti neki korak ili radnju koji bi iskakali iz tog čvrstog lanca međusobno uslovljenih događaja. Matrica kao da uvijek ima odgovor i rješenje za svaku našu reakciju i u trenutku se automatski postavlja kako bi apsorbovala reakcije ili djelovanja koje prijete da izađu izvan postavljenog i utvrđenog sistema.
Situacija u kojoj sam preticao kamion je bila, po svemu sudeći, samo jedna unaprijed određena sekvenca iz mog života za koju je unaprijed postojao scenario završetka, u ovom slučaju pozitivnog. Da li sam mogao nekom svojom voljnom radnjom poremetiti taj unaprijed određeni završetak i učiniti nešto što iskače iz okvira same matrice i ako jesam kako bi se to manifestovalo? Naravno, imao sam tada priliku da to probam u tom trenutku pa bih odgovor na ovo pitanje vjerovatno dobio na „licu mjesta“ a ja, sasvim sigurno, ovdje nebih više nikog smarao masom pitanja.
Ok to mi je jasno ali pokušavam se dotaći nekog koliko toliko dubljeg, „ezoteričkog“ objašnjenja ovog događaja.
Ono što želim ovdje potaći nije odgovor na pitanje zašto se onog dana nisam negdje zabio autom, već kako izaći, izroniti, slomiti... ovaj matrix i kako se konačno domoći jednog „svijetlog, kristalno čistog i bijelim zrakama sunca okupanog proplanka, na kojem ne struji povjetarac već čista energija koja vam se sama nudi“.
Nekad imam osjećaj da što više razmišljam o ovim stvarima kao da se sve više uglavljujem u matricu a nekad opet, kao da negdje duboko iz neke pozadine čujem neki glas koji me doziva, odnekud... imam osjećaj kao da neko nastoji da me probudi iz dubokog sna.
„Pozitivno“ dejstvo matrice
Ima još jedna stvar koja me užasno zanima i o kojoj takođe često razmišljam. Stvarnost u kojoj živimo, tj. matrix se odvija i postavlja po određenim zakonitostima i pravilima. Rekli smo da ta pravila uređuje „dirigent“ ali isto tako nam je jasno, ako stvari postavimo na temelje one osnovne i iskonske podjele funkcionisanja na OPD i OPS, koja čini osnovnu polarizaciju sveukupnog postojanja i na taj način omogućuje međusobni izražaj „sve što jeste“, proizilazi da aktivnosti OPS-a mogu „pozitivno“ uticati na neku osobu na način da ista prikuplja (ali na užasno bolan način) neophodna iskustva o cijelom postojanju i na taj način dodatno obogaćuje svoje biće novim (užasno bolnim) iskustvima i znanjima. Mislim da nam je potpuno jasno da kreator ili dirigent naše matrice ni u kom slučaju ne može biti neko „pozitivno“ ili OPD biće jer je cijeli sistem zamišljen kao uspostavljanje čvrste i svebuhvatne kontrole nad masom bića, individua a nekog kontrolisati znači oduzimati mu univerzalno pravo (samo)funkcionisanja i odlučivanja na bazi slobodne volje. Ali istovremeno s tim, „dirigent“ i matrica nam daju mogućnost obogaćivanja vlastitih bića novim spoznajama. Volio bih znati šta dalje činimo s tim spoznajama, šta kad se probudimo i izađemo i „zatvora“, da li ih nosimo negdje, na neko mjesto gdje svi ostali donose slične spoznaje i onda svi zajedno imamo priliku da izvršimo nekakve uvide u njih i na taj način proširujemo i obogaćujemo naše osobnosti. Ne znam... ali cijeli ovaj sistem, sa sadašnje tačke gledišta, mi izgleda užasno brutalan i nastran. Zar nema niti jedan drugi način u cijelom univerzumu da se svi mi fino „obogaćujemo“ ali na neki manje bolan način. Možda je bol koju ovdje osjećamo samo prolazna percepcija ali zašto je to tako?
I onda dolazim na sami početak ove priče i na ono kako sam došao do toga da dovedem u vezu rat na ovim prostorima i neke druge, lične događaje. Izgleda da matrica i „dirigent“, u svojoj težnji da što više, sa naše/moje tačke gledišta, imaju kontrolu nad svima nama, da što više namještaju razne događaje koji će dovoditi do efikasnog i neprekidnog dreniranja ljudske životne energije, u svemu tome postavljaju i određene stvari na način koje same po sebi vrše, u neku ruku svoju suprotnu funkciju od one prvobitno zamišljene. Hocu reći, da sve to vodi ka nekoj vrsti buđenja, odnosno da što je buka veća to su vam veće šanse da se prije probudite, što vas više ostavljaju na miru i prave tišinu, dublje i slađe ćete spavati. Sve same suprotnosti i krajnosti koje se negdje, u nekoj tački savršeno poklapaju.
A kako na matricu djeluje sama spoznaja nje, tj. kad je pogledate direktno u „oči“? Nisam nešto primjetio da se pretjerano ruši oko mene u trenucima kada ovoliko intenzivno tragam i razmišljam o načinima izlaska iz „zatvora“ ali možda negdje, na nekom nivou destrukcija počinje i ide u nekakvim etapama. Primjetio sam u zadnje vrijeme, kako mi se određene potrebe, ali koje iskažem na jednom mnogo suptilnijem nivou od svakodnevnih, ispunjavaju a kao rezultat otjelotvorenja nekih mojih unutrašnjih stremljenja. Da li sam nekada uspijevao da, barem na trenutak, iz svoje sporedne pređem u glavnu ulogu u pojavnoj stvarnosti a da to nisam ni primjetio? Previše teško pitanje, kao i sva ostala koja sam postavio u ovom tekstu, ali pomalo mi se i sviđa gledati matrixu u oči, čisto da „dirigentu“ bude jasno da možda može imati sve konce stvarnosti u svojim rukama ali da ima i neko ko će ga barem neskriveno posmatrati i stalno razmišljati o bijegu.
