Postoje zaista brojne emocije koje svi mi svakodnevno emitujemo, ili ta nekakva specifična „mentalno-psihička“ stanja u kojima se možemo nalaziti ali možda niti jedno nije tako podmuklo destruktivno i zamaskirano do neprepoznatljivosti svoje prave svrhe i suštine kao što je to sažaljenje.
Koliko puta nam se samo desilo u životu da nekog sažalijevamo u tolikoj mjeri da napravimo izvjesne ustupke i promjene u vlastitom životu zarad činjenja neke usluge ili nekakvog drugog popuštanja u nečemu toj osobi prema kojoj osjećamo sažaljenje a kasnije se redovno ispostavi da smo takvim postupkom na kraju samo mi izbukli deblji kraj a ta osoba se možda čak nije pošteno niti osvrnula na taj naš ustupak ili neko davanje prema njoj, već je i dalje nastavila izazivati sažaljenje da li prema nama ili prema nekom drugom. Brojni su svakodnevni primjeri ovakvih ili sličnih situacija, a kako sam oduvijek bio prilično osjetljiv prema ljudima koji trpe neke patnje i nalaze se u problematičnim situacijama, palo mi je na pamet da pokušam to malo rasvjetiliti i razumjeti šta se tačno nalazi u pozadini svih tih stanja i situacija.
Pokušajmo se za trenutak u mislima vratiti, ili bolje rečeno zamisliti situaciju kad smo se nalazili u kontemplacijskoj zoni na 5D , odnosno prije našeg inkarniranja na ovaj svijet. Po onome što znamo i što smo čitali o tome, naravno ako mislimo da je ta teorija uopšte prihvatljiva za svakog od nas, a ja lično mislim da to itekako ima smisla, dok se nalazimo tamo mi zapravo kreiramo i smišljamo određene životne situacije koje ćemo kasnije tu na zemlji proživjeti, biramo ljude i događaje (lekcije) sa kojima ćemo se susretati i od kojih, tj. u kojima ćemo najbolje učiti i napredovati u našoj svijesti.
Ako je to tako onda neka osoba može imati život prepun patnji i problema do krajnjih granica a razlog zbog čega je to tako leži upravo u toj potrebi da ona za sebe pronađe najpovoljnije životne situacije, tj. lekcije koje će joj najviše omogućiti lični napredak u svijesti. U prvi momenat zvuči pomalo bizarno, ali šta ako je objektivna istina zaista takva bez obzira šta mi mislili ili osjećali o svemu tome?
Osjećaj sažaljenja koji bismo u tim trenucima počeli emotovati prema toj osobi koja se nalazi u nekim problemima bi prije svega proizilazio iz našeg NEZNANJA i nespoznavanja te činjenice a onda i kao jedan specifični odraz naše vlastite slabosti koja se ogleda u nemogućnosti prihvatanja objektivnih okolnosti i sadašnjeg trenutka onakvog kakav zaista i jeste.
Kad se pojavi taj osjećaj sažaljenja prema nekom mi u stvari emitujemo naš OPS nagon u vidu neprihvatanja tuđih muka i problema jer se možda na nekom podsvjesnom nivou plašimo da će i nas to isto snaći i zato bi nam mnogo prijatnije bilo da oko sebe ne vidimo nigdje tugu, muku i bol, možda ne zbog toga što nam je iskonski stalo do nečije tuđe dobrobiti već zbog toga što se plašimo čak i gledati takva stanja kod nekog drugog.
Tuđi problemi i muke nas opominju da svijet nije baš tako ružičast i lijep kakvim ga vladajuća patokratija nastoji nama svima prikazati.
Da li nam je u tim trenucima zaista i iskreno stalo do nekog drugog ili samo ispoljavamo jednu vrstu podsvjesnog straha i nesigurnosti za vlastitu egzistenciju? Ukoliko nam je zaista stalo do nečije tuđe dobrobiti onda bi prva stvar koju bismo trebali ponuditi i njoj i samima sebi bilo ZNANJE i SPOZNAJA. A tu već počinjemo govoriti o EMPATIJI, ili barem način na koji ja lično sve to vidim i razumijem.
Kao što možemo zaključiti sažaljenje i empatija nikako nisu jedno te isto.
Empatija bi značila potpuno razumijevanje konkretne situacije i ponašanje u skladu sa mogućim i potrebnim. U praksi bi to značilo da bi mogli vrlo lako prepoznali ljude koji su ranije, dok su boravili na 5D za sebe, iz nekog razloga, odabrali da prođu kroz nekakve teške lekcije i iskušenja na ovom svijetu i mi bi takvu njihovu odluku prije svega trebali duboko poštovati i podržavati a ne osjećati strah, jad, tugu, bijes ili nešto slično zbog takvog stanja stvari.
Da ne bih nekim slučajem bio pogrešno shvaćen, moram posebno naglastiti da NIKAKO ne mislim da se svi trebamo pretvoriti u nekakve bezosjećajne zobmije ili mašine koje će raditi isključivo na principima hladne proračunatosti i razuma. To nikako. Zato i govorim o empatiji. Ali na to ću se vratiti malo kasnije a sad da se malo pozabavimo ljudima koji to sažaljenje koje svi nekad osjećamo nastoje debelo iskoristiti za neku vlastitu dobrobit.
Riječ je prije svega o energetskim (psihičkim, emocionalnim) vampirima , osobama koje funkcionišu na način da privlače, izazivaju i iskorištavaju tuđu emocionalnu, odnosno psihičku energiju bukvalno radi vlastitog psihičkog hranjenja. Sažaljenje je jedan od jako efikasnih načina koje takvi emocionalni vampiri uspješno koriste u ostarivanju vlastitih ciljeva. Oni se bukvalno igraju i manipulišu našim emocijama i dobrotom kako bi ostvarili ono što su naumili. Pri tom možemo govoriti o svjesnom ili nesvjesnom manipulisanju i crpljenju nečije energije, ali u konačnici sve se svodi na isto. Neko ne mora biti niti organski portal , niti psihopata , već samo običan čovjek sa dušom koji nije odolio pritiscima programiranja i predatorskog uma koji se nalazi u svima nama i usvajajući takve (predatorske) obrasce ponašanja i življenja čini upravo isti efekat kao i same psihopate.
U praksi to može značiti da vam je čak i neki bliski prijatelj, otac, majka, brat, sestra, muž ili žena neko ko bilo svjesno bilo podsvjesno nastoji da vas što više iscrpljuje i koristi na način da u vama izaziva i podgrijava osjećaj sažaljenja prema njima i njihovom položaju u koji su dospjeli. Ovo je naročito značajno i osjetljivo u odnosima između bliskih srodnika ili supružnika, gdje je sažaljenje, koje jedna strana u tom odnosu (rekli bismo ako je imalo „normalan“ čovjek) redovno osjeti jedno jako moćno oružje koje neko može iskorititi za crpljenje tuđe energije. Ko bi odolio takvom pritisku da gleda nekog iz svoje porodice da se na bilo koji način muči i nalazi u nekim problemima a da pri tom ne učini sve što može da bi mu pomogao? Ovo nebi bio problem kada se nebi radilo o emocionalnim vampirima koji u suštini možda i ne žele potpuno rješavanje njihovog vlastitog problema već im je isključivo cilj hranjenje nečijom tuđom energijom.
Nije neobično da se ljudi tokom života mogu susresti sa raznim problemima koji zahtjevaju nečiju pomoć ili intervenciju sa strane. Prva zdrava pomisao i odluka da nekome pomognemo proizilati upravo iz već pominjane empatije a nikako iz sažaljenja. Zašto?
Empatija nas tjera da racionalno razmislimo o najboljim načinima da nekome nekako pomognemo, pod uslovom da se ne radi o nikakvim manipulacijama energetskih vamprira već o stvarnoj potrebi da se nekome iziđe u susret na neki način i pomogne. To može biti i savjet, nekakva knjiga, vlastito iskustvo, ili neko materijalno činjenje. Ukoliko je tom prilikom sve „kako treba“,osoba kojoj pomažemo će svim silama nastojati da se što prije izvuče iz trenutnih problema, pri tom ne zaboravljajući i duboko cijeneći našu pomoć i intervenciju. Ako joj nije cilj krađa naša energije već iskreni izlazak iz problematične situacije to ćemo vrlo lako osjetiti u načinu na koji se određena osoba odnosi prema svemu tome. U ovom slučaju bi rješenje problema trebalo nastupiti relativno brzo, ili barem neko raščišćavanja situacije, u zavisnosti od toga o čemu se konkretno radi.
U drugom slučaju, kada pomažemo emocionalnom vampiru, prva stvar sa kojom se susrećemo jeste taj sve jači osjećaj sažaljenja koji u nama raste. Nismo još shvatili da taj osjećaj izaziva upravo osoba koja od nas, direktno ili indirektno traži tu pomoć.
U gornjem slučaju nismo osjećali sažaljenje ili jesmo neki početni oblik ali, ako je sve u redu, sažaljenje smo prestali vrlo brzo osjećati jer osoba kojoj pomažemo niti u ludili ne želi da tako nešto osjećamo prema njoj.
S druge strane, emocionalni vampir sažaljenje vješto koristi (čitaj: manipuliše) kao glavno oružje kojim potiče našu savjest da mu udovoljimo u njegovim zahtjevima.
Naravno ukoliko popustimo tim njihovim stremljenjima sasvim je sigurno da ćemo vrlo brzo upropastiti vlastiti život dajući im sve naše resurse, bilo materijalne bilo emocionalne kojima raspolažemo jer su takvi ljudi, poput crnih rupa u svemiru. Funkcionišu na način krađe i prikupljanja tuđe energije i pri tom ih nije briga da li se radi o nekom prijatelju, vlastitom djetetu ili supružniku.
Naša prava obaveza i dužnost bi, u ovim slučajevima bila, ODBRANA po svaku cijenu. Nije slučajno da nam se može desiti situacija da nam čak i neko najbliži može početi krasti životnu energiju na takav način. To su jako teške i problematične situacije, koje zahtjevaju maksimum naših napora, sposobnosti, zanja, umijeća, živaca... svega, maksimum do iznemoglosti, do bizarnosti, da ne povjerujete... ali kad i ako dođu i takve situacije u životu možda je najvažnije shvatiti da je to nešto što smo možda svi zajedno, za vrijeme boravka u 5D, sebi isplanirali da proživimo u cilju našeg sveopšteg napretka. Da, teško je to imati u vidu kad se u životu sretnemo sa takvim stvarima, ali jedna stvar je sigurna: mi moramo pomoći prvo SAMIMA SEBI, jer je to naša primarna i osnovna dužnost i ne smijemo dozvoliti NIKOME da nam upropaštava život jer po svim mogućim „univerzalnim“ pravilima, zakonima i svemu ostalome niko nema prava na to.
A sažaljenje koje pri tom osjećamo je ništa drugo do odraz slabosti naše duše i našeg neznanja. Da li ćemo ojačati na pravi način ili popustiti pred naletima destruktivnog zavisi samo od nas. Ukoliko postavljenu lekciju ne savladamo možemo vrlo lako doći do jednog novog „osjećaja“ koji se definiše kao SAMOSAŽALJENJE, a što je još veća katastrofa u odnosu na sve ono ranije.
