Čitajući ovih dana razne tekstove sjetio sam se nekih dijelova, odnosno „faza“ iz mog života koji se odnose na početak i tok mog nekog „buđenja“ i procesa samospoznaje koji je, najčešće, imao običaj da se pojavljuje u formi vječnih pitanja tipa: „Ko sam ja?“ „Koja je svrha mog boravka na ovom mjestu i ovoj planeti“? „Koja je uopšte svrha i cilj ovog života?“...itd.
Nisam se nikada mogao pomiriti sa činjenicom da život nema smisla i da smo svi mi samo obična organska bića nastala čudom prirode i razvijena evolucijom, a sve što treba da učinimo u našim životima jeste da što bezbrižnije i bezbolnije proživimo godine koje nam predstoje u stalnoj borbi i težnji za obezbijeđenjem i sticanjem što više materijalnih dobara a koja, gle čuda...nećemo ponijeti sa sobom kad umremo nego ostaviti tamo nekim potomcima kao materijalno naslijeđe i zavjet da im je činiti isto što i nama, čime se završava sva moguća „filosofija“ i svrha čovjekovog postojanja.
Već od malih nogu snažno je počela da me privlači literatura koja je u sebi nosila bilo kakav predznak čudnog, okultnog, nesvakidašnjeg ili onostranog, i čitajući takve tekstove kao da sam mogao osjetiti kako me obuzima čudna „magija“ tih riječi ukazujući i poručujući mi da nije sve onako kao što izgleda ili kao što nas uče. Međutim, možda svijest jednog djeteta uzrasta kasnijih razreda osnovne škole i nije bila u potpunosti spremna na suočenje sa čudnim svijetom vanzemaljaca i NLO-a iz knjiga Ahmeda Bosnića ili teških „filosofskih“ tema tipa „Pomračenje uma“ Maxa Horkheimera, ali jedno je bilo sigurno, bio sam gladan i žedan prave i istinske samospoznaje a „meni“ koji mi je bio ponuđen u to doba je bio užasno težak i nesvarljiv za moj mladi „duhovni želudac“.
Kako nisam bio religijski odgojen a i period mog odrastanja i kasnih faza formiranja ličnosti je bio okružen još uvijek komunističko-ateističkim „zvaničnim“ društvom tog doba (prvenstveno mislim na 80-te godine) vjera i religija nisu imale tada nekog velikog uticaj na mene. Iako sam rođen kao pravoslavni hrisćanin ova religija u to vrijeme nije bila preovlađujuća u mom životu, jer u porodici u kojoj sam odrastao nisam bio odgajan da budem „slijepi“ vjernik ali niti da mrzim ikoga ili išta, tako da sam odrastao uz uvjerenje da sve religije i sve ljude prije svega treba poštovati ali ne i vezati se za njih. U tom smislu sam imao otvoren um prema svim pravcima duhovnog razvoja na koje sam kasnije nailazio, ali neka snaga ili svijest u dubini mog bića mi nikad nije dozvolila da se poistovjetim ili vežem do kraja sa bilo čime što sam proučavao ili jednostavno posmatrao.
O kakvoj se zapravo snazi ili svijesti mog unutrašnjeg bića radi nisam ni dan danas sasvim siguran, ali zahvaljujući tome mogu slobodno reći da ja danas osjećam jednu nesputanu slobodu i neograničenost svog uma kad su u pitanju odabiri pravaca duhovnog razvoja i samospoznaje a nedostatak bilo kakvih predrasuda ili nekih površnih predubjeđenja mi omogućava da se, u onoj mjeri u kojoj osjećam da mi je potrebno nešto od toga, posvetim proučavanju ili „eksperimentisanju“ sa mnogim učenjima i pravcima.
Međutim, ništa od ovoga ne teče glatko, to što nemam predrasuda i ograničenja da se suočim sa bilo kojim stavom, shvatanjem ili učenjem ne znači i da sam još uvijek u tolikoj mjeri ovladao svojim egom da, u nekim trenucima ne iskazujem razne vrste nepotrebnih kritika ili neslaganja sa mnogim pravcima u kojima nisam nasao nesto za sebe a i koje nisam ni približno dovoljno upoznao i proučio. Pri tome mislim na univerzalni princip slobodne volje svakog ljudskog bića, odnosno da svaki čovjek ima suštinsko pravo da čini, upražnjava i vjeruje u ono što sam želi i za što sam smatra da ga usrećuje i da mu je potrebno. U tom smislu mi se jako sviđa interpretacija ovog principa koju su dali „Kasiopejci“, odnosno kanalizirana bića sa viših nivoa svijesti, kada kažu da su svi događaji u čovjekovom životu samo lekcije i ništa drugo. Lekcije čija je jedina i osnovna svrha da prouzrokuju duhovni i suštinski razvoj čovjeka i omoguće njegov uspon u svijesti i sveukupnom postojanju.
Ako je to tako, kako onda čovjek može da nauči neku lekciju ako ne prođe kroz neki događaj ili sam iskusi na svojoj koži sve ono što mu je potrebno da bi se njegovo biće unaprijedilo i naučilo da postane više svjesno a samim tim i vječno. Čitanje pametnih tekstova i knjiga, slušanje predavanja i gledanje raznih video sadržaja osvjedočenih ezoteričnih i metafizičkih autora je itekako korisno i nezamjenjivo ali neke stvari sami moramo doživjeti i proživjeti, inače neka lekcija neće nikad biti naučena a sve nenaučene lekcije se uvijek iznova i iznova ponavljaju dok ne postanu nepotrebne, a to je onda kad čovjek nešto nauči, tj. stekne potrebno znanje i tako podigne svoju svijest.
Dakle, ako ćemo većinu svog vremena trošiti na riječi kritike i izrugivanja sa onima za koje mi smatramo da nisu na pravom putu ili da na neka suštinska pitanja gledaju drugačije i svemu imaju različit pristup nego mi, bilo da su u pitanju „zagriženi“ vjerinici, sektaši, new ageri ili nešto drugo, i ako nastojimo po svaku cijenu i uz njihovo očigledno protivljenje da im nešto dokazujemo, objašnjavamo ili se samo raspravljamo s njima, mi direktno kršimo njihovu slobodnu volju ali i suštinsko pravo svakog bića da sve svoje lekcije samo proživi u onoj mjeri u kojoj mu je to potrebno. Takvim pristupom čovjeka možemo samo omesti u njegovom prirodnom i sudbinskom pokušaju da proživi svoje vlastito iskustvo koje će mu omogućiti savladavanje neke lekcije i šansu da se na vlastitoj „grešci“ razvije tako što će je sam spoznati.
Naravno, ovako nešto najčešće nije lako, i ja sam, kao i mnogi drugi, često bio žrtva svog podivljalog ega koji je bio u stanju da se na svakog drugog „baci kamenom“ a samog sebe negdje, u dubinama podsvjesti, stavi na „pijedestal“ duhovnosti i samospoznaje. Ali ovo je nešto čega se trudim biti uvijek i u svakom trenutku, svjestan kao svojevrsne podvale tkz. „reptilskog“ dijela mozga, ali kako to i jeste njegova osnovna funkcija i svrha a moja da ga probam nadvladati, jedno je sigurno...ima se posla na pretek...
Ali ono što ne smatram direktnom zaostavštinom tog reptilskog mozga i njegovim uticajem jeste upravo ona svijest mog unutrašnjeg bića, koju sam već pomenuo, a ogleda se u jednom svojevrsnom nagonu ili poticaju na potpunu slobodu i nesputanost moje duše i suštine kada je riječ o traganju za mnogim odgovorima na brojna pitanja koja sam sebi u životu postavio. Sretan sam i veseo što sam do sada naišao na brojne izvore i učenja koja su u stanju da u velikoj većini na njih odgovore ali ono što je i donekle čudno ali i, na neki način, jedinstveno u svemu tome, jeste moja duboka težnja za nevezivanjem i nepoistovjećivanjem sa bilo čime što sam do sada na bilo koji način percipirao.
Siguran sam da ne postoji niti jedna „forma“ duhovnog ispoljavanja, niti jedno učenje i put koji bi mogao da me u potpunosti zarobi u svoje okrilje, pa čak i ako je u stanju da mi ponudi skoro sve odgovore za kojima tragam od kad znam za sebe. Jednostavno osjećam da tako nešto nije u redu i da tako nešto nebih nikad podnio, a osjećaj se najbolje može opisati kao neka vrsta klaustrofobičnog iskustva. Pri tom mi ni na um ne pada da tvrdim da je tako nešto ispravno ne samo za druge već i za samog sebe, osjećaj koji imam jeste užasno jak i konkretan ali za mene još uvijek nedovoljno istražen.
Mnogi veliki metafizičari stoje na stanovištu da je izuzetno važan grupni rad koji bi podrazumijevao i prilično stroga pravila ponašanja i ukupnog ispoljavanja svake individue kao članice te grupe. U tom smislu oni su dali dosta uvjerljivih i pouzdanih dokaza i stavova u pogledu toga, a kako se radi o autoritetima čija djela lično jako poštujem i koristim za svoj unutrašnji rad dilema je možda privremeno nerješiva...
Za sada nastojim da prikupim što više infomacija i znanja iz nekoliko različitih izvora za koje sam odlučio da im povjerim svoje srce i um a nakon što sam za tako nešto dobio „potvrdu“ direktno iz svoje duše ili nekog višeg oblika mog vlastitog ispoljavanja, a ako sam se prevario biće to samo još jedna vrijedna lekcija na ovom stadijumu postojanja. Na kraju, ako bih imao neki odgovor na pitanje „kojim putem ići“ on bi možda bio poput jedne izjave Don Huana, meksičkog indijanca-čarobnjaka koju je dao svom učeniku, poznatom autoru Kastanedi, kada mu je rekao da je najvrijedniji put onaj na koji nam naše srce ukaže. Dakle, slušajmo svoje srce...
