Šta to djeca opažaju a što mi ne vidimo? Dovoljno je da se svako pokuša sjetiti svog vlastitog djetinjstva, kakve misli smo tada imali, kakve emocije, strahove i nadanja? Dok sam bio sasvim mali, osim nekih pojedinačnih slučajeva, mogu slobodno reći da mi je duša bila zapanjena od sveg tog percipiranja i opažanja brojnih skrivenih i neskrivenih pojava ovog svijeta. Moji snovi su bili, prosto rečeno čarobni, a mašta i fantazija kao u najboljim Grimmovim bajkama, prepuna nekakvih prelijepih bića, zanimljivih predmeta i objekata, sve se sijalo od dobrote i uzajamne radosti. Kako sam rastao i polako usvajao socijalne programe življenja i ponašanja prelijepa bića iz mojih snova su počela zamjenjivati razna strašna čudovišta, u ormaru i ispod kreveta se redovno, svake noći nalazilo neko odvratno biće koje je samo čekalo kad ću ostati sam po noći, dok mi je mašta počinjala polako bivati opeterećena nekim nerazumljivim i nadolazećim strahom. Ipak, još uvijek je djetinjstvo značilo jedno predivno doba nevinosti i uživanja u toploti, suncu, mirisima šuma i livada. Prostori su se činili puno prostranijima i prozračnijima nego što su sada, vode puno čišće, mirisi sadržajniji a boje tako bogate i prijatno drečave.
Sjećam se jako dobro da je jedan moj drug iz djetinjstva imao nekakav mali aparatić koji je projektovao 3D sliku likova iz Dizinijevih filmova. To je bilo nešto neopisivo za mene, taj val emocija i posebnih psihičkih stanja koje bih svaki put doživio kad bih gledao kroz taj projektor se jednostavno ne mogu opisati.
Da li sam ja tad vidio nešto što mi je bilo odnekud strašno poznato ili sam samo bio pod uticajem razvijene dječije mašte koja još uvijek nije prihvatala stvarnost onakvu kakva jeste?
Da bih dobio bilo kakav odgovor na to pitanje, potrebno je prvo definisati šta otprilike znači „stvarnost“. Neko će reći ono što vidimo, ili percipiramo čulima, međutim u tom i jeste problem. Mnoge stvari koje ne percipiramo našim čulima opet smatramo kao dokazano prisutne i stvarne. Ako neko nije bio nikad u Americi i nije nikad vidio taj kontinent i tu zemlju vlastitim očima a opet potpuno prihvata kao istinitu činjenicu da ta zemlja postoji i ni malo to ne dovodi u pitanje. Ok... ali šta je sa nekim drugim stvarima?
Rado recimo vjernicima postavljam pitanje kako to da vjeruju u boga a nikad ga nisu vidjeli? E tek tad nastaje „show program“ kad vas obaspu bujicama usvojenih i napamet naučenim fraza o vjeri, spoznaji i svetosti a ako ste još malo uporniji redovno dobijete kao zaključak da postoje neke stvari koje se „ne čačkaju“. Aha... tu smo, ali to je ipak neka druga priča...
Ono što mene zanima jeste gdje su granice ljudske percepcije i opažanja. Možda u našem umu?
Prije neki dan, sasvim slučajno sam naišao na odlomke iz knjige „Tertium organum“ P.D.Uspenskog i ovdje ću citirati nekoliko pasusa:
Ako je Kantova ideja istinita, ako je prostor sa svojim osobinama svojstvo naše svijesti, a ne vanjskog svijeta, trodimenzionalnost svijeta mora na neki način ovisiti o aparatu našeg mentalnog aparata. Konkretno, pitanje se može postaviti ovako: kakav je odnos trodimenzionalne protežnosti svijeta prema činjenici da u našem mentalnom aparatu postoje osjeti, predodžbe i pojmovi, i to upravo tim redom?
Mi imamo takav mentalni aparat, a svijet je trodimenzionalan. Kako dokazati da trodimenzionalnost svijeta ovisi o takvom mentalnom aparatu?
Kad bismo mogli promijeniti naš mentalni aparat i vidjeti da se tom promjenom izmijenio i svijet oko nas, to bi za nas bio dokaz ovisnosti svojstava prostora o svojstvima našeg razuma. Kad bismo, na primjer, trima postojećim jedinicama našeg mentalnog života mogli pridodati četvrtu, tj. višu intuiciju, koja zasad postoji samo u zametku, kad bismo je mogli učiniti određenom, točnom i djelotvornom u skladu s našom voljom, poput pojma, i kad bi se pritom povećao broj karakteristika prostora, tj. kad bi prostor od trodimenzionalnog postao četverodimenzionalan, to bi potvrdilo našu pretpostavku i dokazalo Kantovu ideju da je prostor sa svojim svojstvima oblik naše osjetilne percepcije.
Kad bismo mogli ustanoviti da je za biće koje ima samo osjete svijet jednodimenzionalan; za biće koje ima osjete i predodžbe dvodimenzionalan; a za biće koje uz pojmove i ideje ima i više oblike percepcije da je svijet četverodimenzionalan, Kantova ideja bila bi eksperimentalno dokazana. Odnosno, Kantova tvrdnja o subjektivnoj naravi ideje prostora mogla bi se smatrati dokazanom
***
Prije svega moramo pribilježiti da je, s obzirom na vanjski izgled i oblik svijeta, naša percepcija krajnje netočna. Znamo da se svijet sastoji od tijela, no mi vidimo i zamjećujemo samo površine. Nikada ne vidimo i ne zamjećujemo tijela. Tijelo je već pojam sastavljen od niza predodžaba stečenih razmišljanjem i iskustvom. Za neposredni osjet postoje samo površine. Osjećanje težine, mase, obujma, koje misaono povezujemo s "tijelom", zapravo je vezano s osjećanjem površina. Mi samo znamo da to osjećanje površine potječe od tijela, ali samo tijelo nikada ne osjećamo. Možda se složeno osjećanje površine, težine, mase, gustoće, čvrstoće i sl. može nazvati "osjetom tijela". No mi moramo umom povezati sve te osjete u jedan i taj opći osjet nazvati tijelom. Izravno osjećamo samo površinu, a zatim odvojeno težinu, čvrstoću itd. Tijelo kao takvo nikada ne osjećamo.
Ali mi znamo da se svijet ne sastoji od površina, znamo da pogrešno vidimo svijet. Znamo da nikada ne vidimo svijet kakav on jest, ne samo u filozofskom smislu, već u najobičnijem geometrijskom. Nikada nismo vidjeli kocku, kuglu itd., već samo površine. Znajući to, mi misaono ispravljamo ono što vidimo. Iza površina promišljamo tijelo.
Nikada ne možemo čak ni zamisliti tijelo. Ne možemo zamisliti kocku ili kuglu, ne u perspektivi, već sa svih strana odjednom. Jasno je da svijet ne postoji u perspektivi iako ga mi drugačije ne možemo vidjeti. Mi sve vidimo samo u perspektivi, tj. zamjećivanjem mi našim okom iskrivljavamo svijet. I znamo da ga iskrivljavamo. Znamo da nije onakav kako ga mi vidimo. Umom stalno ispravljamo ono što oko vidi, zamjenjujemo zbiljski sadržaj s onim simbolima stvari koje nam naš vid pokazuje.
Naš vid je složena sposobnost. Sastoji se od vidnih osjeta i pamćenja osjeta opipa. Dijete nastoji opipati sve što vidi: nos svoje dadilje, mjesec, "zečića" na zidu. Tek postupno uči samo vidom razlikovati što je blizu, a što daleko. Ali znamo da i u zreloj dobi vrlo lako podliježemo optičkim iluzijama. Udaljene predmete vidimo kao plošne, tj. još pogrešnije, jer je reljef ipak simbol koji ukazuje na neko svojstvo predmeta. Iz velike udaljenosti čovjek nam se čini poput silhuete. To se događa stoga što na velikoj udaljenosti nikada ništa ne možemo opipati, a oko nije naviklo uočavati razlike među površinama koje se na maloj udaljenosti mogu osjetiti vrhovima prstiju.
Nikada ne možemo, čak niti na vrlo malom prostoru, vidjeti dio vanjskog svijeta onakav kakav on jest, tj. onakav kakvog znamo da jest. Pisaći stol, ormar, nikada ne možemo vidjeti istovremeno sa svih strana i iznutra. Naše oko na određeni način iskrivljava vanjski svijet kako bismo, pogledavši oko sebe, mogli odrediti položaj predmeta u odnosu na sebe. No, nemoguće nam je pogledati svijet ne sa svog gledišta i nikada ga ne možemo vidjeti točno, neiskrivljena našim vidom.
Reljef i perspektiva - to je iskrivljavanje predmeta našim okom. To je optička iluzija, obmana viđenja. Kocka u perspektivi uvjetni je simbol trodimenzionalne kocke. Sve što vidimo samo je uvjetna slika uvjetno zbiljskog trodimenzionalnog svijeta koji izučava naša geometrija, a ne sam zbiljski svijet. Na temelju onoga što vidimo moramo nagađati što je u zbilji. Znamo da je ono što vidimo netočno i mislimo, tj. pretpostavljamo da svijet nije onakav kakvim ga mi vidimo. Kad ne bismo sumnjali u točnost našeg viđenja, kad bismo mislili da je svijet onakav kakvim ga mi vidimo, mi bi mislili da je on takav kakvim ga vidimo. U stvarnosti, mi konstantno uvodimo korekture u ono što vidimo.
Sposobnost ispravljanja onoga što oko vidi zahtijeva posjedovanje pojmova, jer se ispravke stvaraju rasuđivanjem, što je nemoguće bez pojmova. Bez te sposobnosti ispravljanja onoga što oko vidi mi bismo svijet vidjeli drugačijim, tj. mnogo onoga što postoji vidjeli bismo pogrešno, ne bismo vidjeli mnogo onoga što postoji i vidjeli bismo vrlo mnogo onoga što u zbilji uopće ne postoji. U prvom redu vidjeli bismo veliku količinu nepostojećih gibanja.Za izravni osjet svako naše gibanje povezano je s gibanjem svega oko nas. Mi znamo da je to gibanje iluzorno, ali ga vidimo kao zbiljsko. Predmeti se okreću pred nama, jure mimo nas, pretječu jedni druge. Kuće pokraj kojih se sporo vozimo polako se okreću; ako se vozimo brzo i one se brzo okreću; stabla naglo izrastaju pred nama, jure i iščezavaju.
To naizgledno oživljavanje predmeta, zajedno sa snovima, pribavljalo je i još uvijek pribavlja glavnu hranu bajkovitoj mašti. U tim slučajevima "gibanja" predmeta mogu biti vrlo složena. Pogledajte kako se čudno ponaša žitno polje gledano kroz prozor vašeg vagona. Ono pritrčava do samog prozora, zaustavlja se, polako okreće oko sebe i bježi u stranu. Stabla u šumi trče različitim brzinama, prestižući jedno drugo. Cio krajolik iluzornog gibanja! A tek sunce koje i dalje u svim jezicima "izlazi" i "zalazi" i vjera u "gibanje" kojega se nekoć tako strasno branila! Sve to nama izgleda tako. I premda već znamo da su ta gibanja iluzorna, mi ih ipak vidimo i ponekad se prevarimo. Koliko bismo više iluzija vidjeli kad ne bismo razumom mogli shvatiti uzroke zbog kojih one nastaju i kad bismo držali da sve postoji upravo onako kako mi vidimo.
Ja vidim, znači to postoji!
Ova tvrdnja glavni je izvor svih iluzija. Točno bi bilo reći:
Ja vidim, znači to ne postoji!
ili barem:
Ja vidim, znači to nije tako!
***
Drugim riječima, utvrdili smo da trodimenzionalna protežnost svijeta nama ovisi o svojstvima našeg mentalnog aparata; ili, da trodimenzionalnost nije svojstvo svijeta, već samo svojstvo naše percepcije svijeta. Odnosno, trodimenzionalnost svijeta je svojstvo njegova odraza u našoj svijesti. Ako je sve to tako, onda je očito da smo doista dokazali ovisnost prostora o osjećanju prostora. A čim smo dokazali postojanje osjećanja prostora nižeg od našega, dokazali smo i mogućnost osjećanja prostora višeg od našega.
Kad bi se u nama uobličila četvrta jedinica mišljenja, koja se razlikuje od pojma kao što se pojam razlikuje od predodžbe, moramo priznati da bi se istovremeno s tim, u svijetu koji nas okružuje, nama pojavila četvrta karakteristika koju geometrijski možemo nazvati četvrtim pravcem ili četvrtom okomicom, jer bi ta karakteristika sadržala svojstva predmeta koja su okomita na sva nama poznata svojstva i nisu paralelna niti s jednim od njih. Drugim riječima, mi ćemo sebe vidjeti ili osjećati ne u trodimenzionalnom, već u četverodimenzionalnom prostoru, a okolni predmeti, baš kao i naša vlastita tijela, otkrivat će opća svojstva četvrte dimenzije koja ranije nismo zamjećivali, ili smo i ih smatrali pojedinačnim svojstvima predmeta (ili njihovim gibanjem) upravo onako kako životinje protezanje predmeta u trećoj dimenziji smatraju njihovim gibanjem.
Vidjevši ili osjetivši sebe u četverodimenzionalnom svijetu ustanovit ćemo da trodimenzionalni svijet nema i nikada nije imao nikakva zbiljskog postojanja, da je bio proizvod naše mašte, utvara, priviđenje, opsjena i optička varka, bilo što, samo ne zbilja.
Kad sam ovo pročitao bilo je to kao kad složite puzzle u nekakav mozaik. Naša percepcija stvarnosti odgovara našem mentalnom stanju, odnosno stepenu naše svjesnosti!!! Da li je to slučaj i sa malom djecom, npr.... da li mala djeca imaju u svom mentalnom sklopu neku novu, dodatnu dimenziju koja im se tokom godina odrastanja i socijalnog programiranja surovo oduzima? Sasvim sigurno, i ako je to istina ta njihova „četvrta“ dimenzija je „donesena“ odnekud, a mene zanima od kud? Kakvi smo kad se rodimo i odakle dolazimo? Sigurno nisam otkrio toplu vodu pa da prvi postavljam ovakva pitanja ali osjećam svim svojim bićem da nam se nešto strašno ružno svima dogodi tokom perioda odrastanja i naš mentalni i psihički sistem postaje oskrnavljen, osakaćen a da nam se još pri tom to sve prikazuje kao sazrijevanje, napredovanje, edukacija i socijalna uslovljenost. Pa ako mene pitate... sto puta bih radije ostao u svom svijetu bajki, čudnih nadahnjujućih reljefa, građevina savršene i nestvarne arhitekture i emocija kakve zadiru u najskrovitije kutke mog bića nego uživao u „blagodetima“ postojeće civilizacije i položaja u socijalnoj strukturi ove realnosti.
Ali šta učiniti i kako zadobiti tu novu, dodatnu dimenziju u našem mentalnom sklopu usljed koje će naša percepcija biti sveobuhvatnija i do neslućenih mogućnosti šira i naprednija? Na samu pomisao primjene bilo kakvih tehnika, mogu slobodno reći već „tradicionalno“ me hvata muka jer svim svojim bićem odavno osjećam kako je jedina tehnika koja mi/nam je potrebna samo ZNANJE i ništa više. Onda dobro... ostaje mi samo da se borim i trudim da steknem što veće i naprednije znanje a cilj kojem težim mi više ne izgleda tako nestvaran i neodređen. Ako ništa, za početak ću se zadovoljiti obnavljanjem tog davno izgubljenog osjećaja iz najranijeg djetinjstva, kad je sve oko mene bilo koliko novo i nepoznato toliko izazovno, sadržajno i, pa usudiću se reći „multidimenzionalno“.
Moj vlastiti „sveti gral“ kojem težim jeste to moje neko prirodno okruženje koje mi pripada po svim pravilima univerzalnog načela slobodne volje. To je multidimenzionalnost, savršena percepcija koja obuhvata sve predmete i objekte onakve kakvi zaista i jesu, objektivno a ne kakvim ih vidi moj trenutni mentalni sklop i moja ograničena svijest. To je mirna i sadržajna koegzistencija sa drugim, meni sličnim bićima, zasnovana na načelu međusobne i dobrovoljne razmjene energija i životnih radosti. Tu nema laganja, nema varanja, manipulisanja, nema neiskrenosti, niti zaboravljenih obećanja i zavještanja.
Ponekad u nekim trenucima opuštanja, padne mi na pamet kako bi bilo skoknuti jednim potezom do obližnjeg brda ili izvesti neki, za trenutne pojmove nemoguć potez poput letenja ili brzog prelaženja velikih udaljenosti isključivo na osnovu svoje vlastite volje. To nije zato što želim imati natprirodne moći poput nekog holivudskog izanđalog strip-junaka, to je zato što ZNAM i OSJEĆAM da je u ljudskoj prirodi i da nam svima pripada jedan znatno viši nivo postojanja i egzistencije od ovog u kakvom se svi trenutno nalazimo.
