Bilo je već prilično kasno kad sam stigao kući. Požurio sam do kupatila da što prije sperem ostatke krvi koji su se nakupili tokom dana oko rane na mojim grudima, rane koja se stvorila od svih tih silnih uboda pipaka tokom tog dana. U toj žurbi zaboravio sam skinuti svoju masku s lica, i u jednom trenutku primjetio sam krajičkom oka u ogledalu koliko se slojeva laži i druge prljavštine nakupilo na njoj tokom samo jednog dana. Nagnuo sam se iznad umivaonika i polako je skinuo, dok su čitavi slojevi nečega crnog i praškastog padali po podu, za njima je iskapalo i nekoliko mojih suza. Okrenuo sam se naglo u stranu i snažno bacio masku negdje u ćošak kupatila. Nedugo zatim, pustio sam po sebi snažan mlaz vode iz tuša, podsvjesno se nadajući da će to sprati makar dio prljavštine koji se danas nakupio u ovom surovom proživljavanju koje provodim u svijetu sjenki. Voda je sprala samo spoljašnju prljavštinu, slojeve zgrušane krvi i znoj, ostalo je bilo netaknuto, duboko u meni, čekajući da pronađem pravi način za potpuno očišćenje.
Kad sam završio s tim, otišao sam u sobu i sjeo u svoj omiljeni ćošak. Sjeo sam na pod, savio noge u koljenima i obuhvatio ih rukama, leđa oslonio na ivicu na kojoj su se spajala dva kraja zida, osjećao sam neku sigurnost iza sebe, ispred mene se nalazio ostatak sobe. Pogleda usmjerenog prema naprijed, dok su mi se grudi snažno pomjerale od dubokog disanja a u glavi kovitlale misli i emocije od događaja iz prethodnog dana, lice mi se na trenutak razvuklo u blagi osmjeh. Došao je ponovo momenat za mali predah i kratku posjetu domu. Usnuo sam...
Kroz zvijezde, tminu, tamne prolaze, osjećao sam da prolaze godine, vijekovi, eoni... a ipak sve je trajalo manje od sekunde... otvorio sam oči i snažno svijetlo me je za trenutak zaslijepilo. Nije bilo ništa neprijatno niti bolno, bila je samo jedna promjena, refleksno sam otvorio usta i snažno udahnuo. Ali ono što sam udisao nije bio vazduh, jer ga tu nije ni bilo. Bila je to čista energija koja se sama nudila. Osjetio sam neku posebnu svetost tog trenutka i tog mjesta na kojem sam se nalazio. Uplašio sam se da ću nešto zatražiti, zahtjevati, uzeti, kao u svijetu sjenki, tih vječito gladnih i željnih svega bića, ali ovdje mi se energija sama ponudila. Čuo sam samo neki glas u glavi koji je rekao: „opusti se, uzmi i odmori se, kod kuće si“.
Odmah je postalo sve poznato, najmiliji zvukovi kristalno čiste i hladne vode, koja se u slapovima spuštala niz jedno brdašce, miris jarko zelene trave i žutog i ružičastog cvijeća kojeg sam u potpunosti osjećao i blagi zvuk svježeg povjetarca od čiste energije, koji je umilno kolao oko mene, čineći me nevjerovatno sretnim.
Tad sam osjetio da više nisam sam, očekivao sam ga i stigao je tačno na vrijeme. Moj crveni prijatelj.
Sačekao sam malo da se prilagodi kao i ja maloprije i rekao sam kroz osmjeh: „hej, hoćeš da malo letimo ovuda“? Nasmijao se i rekao:“ali ja bih radije trčao“. Smijali smo se neko vrijeme i odlučili da krenemo. Ja sam letio, a on je trčao, ali smo i dalje bili jedan uz drugog. U jednom trenutku sam poželio da se popnem na veću visinu, usmjerio sam se prema gore i počeo sa brzim uspinjanjem. Jedan djelić svog pogleda sam cijelo vrijeme držao na svom prijatelju, vidio sam da je i on ubrzao i počeo da pravi ogromne skokove, bilo je i više nego imresivno. Ponovo smo se susreli, usporili smo i onda zastali.
Došao je trenutak kad smo međusobno razmjenili sve spoznaje, misli, emocije i smisao svega što smo proživljavali za vrijeme našeg boravka tamo dole. To nije dugo trajalo i kad je bilo gotovo sjeli smo ispred jednog ogromnog, bijelog drveta.
Ćutali smo, razmišljao sam o tome kako je ovdje sve tako kristalno jasno i sve ima tako precizan i razumljiv cilj. A kad smo dole, kako ono vrijeme koje vlada u tom svijetu sjenki prolazi, nekako se međusobno sve lošije razumijemo. Dok sam dole, osjećam se tako umorno i zasićeno od sveg tog preispitivanja i samoanaliziranja, od postavljanja pitanja, od ignorisanja, od izbjegavanja, od čega često krvarim, čak i da mi neka sjenka ne zabije svoj pipak u moje tijelo.
Okrenuo sam se u stranu i vidio ga kako stoji iznad mene. „Mislim da bi sad trebali krenuti, zar ne“?, rekao je dok mi je pružao ruku kako bi mi pomogao da se podignem. Uhvatio sam snažno ruku i osjetio nagli trzaj koji me je za tren oka posadio na noge. Znali smo da se moramo sad vratiti u svijet sjenki i to smo prihvatili kao obavezu i jasan zadatak kojeg moramo u potpunosti ispoštovati i izvršiti ga najbolje što možemo i tu nije bilo ničega spornog, niti smo se na bilo koji način osjećali loše zbog toga. Loš osjećaj je dolazio tek nakon što zakoračimo u tu tminu svijeta sjenki a ogromna sumnja nas je do kostiju proždirala.
Trznuo sam se i naglo podigao glavu koja je bila naslonjena na moje ruke, koje su još uvijek bile obavijene oko mojih nogu. U sobi je vladala skoro potpuna tama, samo su, tu i tamo, sporadično žmirkajući ulijetale slabe, bolesno-žućkaste trake svjetlosti koje su dopirale sa nekih zamazanih i oštećenih reklamnih panoa. Sjenke vole da se reklamiraju i da se stalno ubjeđuju kako je njihov svijet predivan i savršen i da u njemu treba uživati. „Neko je ovdje dobro lud“, promrmljao sam ustajući polako iz svog ćoška. U sljepoočnicama sam odmah osjetio neku oštru bol, stavio sam ruku na čelo i napipao jednu od starih rana, kroz koju je prošlo jako mnogo pipaka do sada.
Svaki put me iznova iznenade, pomislio sam, vrteći u mislima događaje od prethodnog dana. Jedna od sjenki koja mi se voljela predstavljati kao prijatelj u ovom svijetu me je najednom divljački ubola svojim pipkom, naravno onda kad sam se najmanje nadao. Znao sam da će se to kad tad desiti ali ipak, iznenađenje je bilo, kao i svaki, put bolno. Opet sam počeo razmišljati o njima, o sjenkama i zašto se tako ponašaju. Neki glas mi u glavi reče: „Oni moraju da jedu, oni moraju da se hrane“. Da znam... Ali zašto toliko vole laž? Zašto im je ona način života i bez koje ne mogu ni jedan trenutak?
Glas je neko vrijeme ćutao, a onda reče: „Ti znaš jako dobro odgovore na sva ta pitanja i imaš sve ono što ti je potrebno. Da li ti je to dovoljno?“
Odgovorio sam: „Ti znaš jako dobro da mi to nije dovoljno i dokle ćeš da mi govoriš takva sranja?“
„Onda moraš da čekaš“, reče.
„A šta drugo radim sve ovo vrijeme“?
„Da li ti uopšte vidiš gdje se ja nalazim? Da li vidiš sve te sjenke oko mene, i koliko su tamne? A da li vidiš koliko sam ja slab i neprilagođen? Zaviri malo u moju utrobu i unutar grudnog koša pa pogledaj šta su mi sve ti pipci učinili do sada. Šta misliš dokle mogu ovako?“, očajnički sam upitao.
Glasa više nije bilo, povukao se čim sam počeo da vičem. Nisam ni primjetio da sam počeo da vičem, da su mi vene poiskakale na vratu i da sam izvukao svoj pipak najviše što sam mogao i nekontrolisano mahao njime poput svih ostalih sjenki.
Nakon nekog vremena sam se smirio i ponovo se vratio u svoj omiljeni ćošak. Počeo sam razmišljati, po ko zna koji put, zašto sam baš izabrao ovo mjesto na cijelom tom svijetu sjenki. Mnogi moji prijatelji su otišli na neka druga, možda malo lakša mjesta, gdje su sjenke bar malo mirnije i tiše nego ove moje. Otišao bih i ja ponekada na neka od tih mjesta, na nekoliko dana. Bilo je malo drugačije od ovog mog mjesta. Tamošnje sjenke nisu često napadale i zabijale nasumice svoje pipke, kao ove oko mene. Mogao sam dosta dugo hodati gotovo neprimjećen i neuznemiravan od sjenki, kao da su se bavile samo sa samima sobom. Ali ono što je bilo jako uznemirujuće jesu njihove oči, u prvi mah sam pomislio kao da su nekakve tamno-plavkaste boje, ali onda sam vidio da su, u stvari, zućkasto-crvene, poput vučjih. Hladni pogledi, bez izražaja, samo usmjereni na ono što trenutno čine. Snalazio sam se u tom njihovom svijetu, bez problema, uprkos svemu, pa i njihovim očima.
„Nemoj mi samo reći da sam baš zbog te hladnoće jednom odlučio da ipak dođem u ovaj moj svijet, ovih sumanutih i ludih sjenki koje se nalaze svuda oko mene“?, obratio sam se onom svom glasu. Opet je ćutao...
„Ti znaš sve odgovore“, ipak sam čuo da je rekao nakon nekoliko trenutaka.
Pogledao sam kroz prozor i vidio ih nekoliko kako nekontrolisano i užurbano zabijaju svoje pipke na jednu sličnu njima. Izgledalo je da ova u koju zabijaju pipke, ipak prihvata to što oni rade, kao da to sve odobrava, iako sam vidio kako polako počinje da krvari. Onda sam se zagledao u njihove oči. U jednom trenutku mi se učinilo da vidim neku iskru u njima. Možda mi se samo učinilo. Ali nije dugo prošlo i uloge su se izmjenile. Sada je ova sjenka, koja je do maloprije bila žrtva počela neumoljivo zabijati svoje pipke u jednu od ovih koja je to činila njoj do maloprije. Pozlilo mi je od tog prizora, uprkos svemu, htio sam da povratim ali nisam mogao jer mi je želudac bio toliko iziritiran i izranjavan da više nisam mogao ni povraćati.
A onda sam se okrenuo naglo u stranu i vidio ponovo kako se na obzorju formira i koncentriše još jedan novi red čistog zla i prijetnje. Ne, nisam zaboravio na to. Neće me iznenaditi ali će mi nanijeti veliki bol. Nije još krenulo ali sve ukazuje na to da vrlo brzo hoće. Opet je sve poprimilo onaj svoj dobro poznati i užasni oblik. Naravno, u svakom novom redu je bilo nešto drugačije od onog prethodnog ali ipak sve se svodilo na isto.
„Hej“, obratio sam se onom svom glasu dok sam gledao u pravcu ove ogromne prijetnje. „Molim te reci mi šta je svrha ovog stravičnog oblika akumuliranog zla, nereda i haosa“?
„Da se konačno probudiš“!, odgovorio je.
Ponovo sam pogledao prema obzorju, duboko udahnuo i otvorio se. Ostalo mi je samo da čekam... Pa da, to je ono što sam najviše i činio u ovom svijetu sjenki. Vidjećemo samo još i dokle...
