Bio je to jedan od onih dana teškog pada i posrnuća. Osjećao sam se potpuno izgubljeno u svemu, noge teške kao od olova, bol u glavi neizdrživ, donji dio leđa i rameni pojas sve do vrata utrnuli od loše cirkulacije i blokirane energije. Naizgled sam izgledao dobro ali samo sam ja mogao znati i osjetiti svu tu muku i tegobe kroz koje sam prolazio u tim trenucima.
Takav energetski pad, toliki odliv energije i životne snage, kao da nema kraja ovoj patnji i bolu. U ustima ponovo onaj teški okus metala, kao da sam mogao osjetiti nekakve sitne granule zarđalog metala, koje su mi se na neki čudan način povlačile po ustima i silazile sve do grla, zbog čega sam osjećao neprijatno peckanje u krajnicima i grlu.
Trebao mi je odmor od svega, nekakvo odvajanje, isključivanje. Stavio sam, po starom dobrom običaju, ruku na sred prsa, kako bih barem malo ublažio bol od svih tih silnih uboda pipaka. Osjetio sam pod rukom kako je rana svježa i nekako hrapava. Počeo sam malo detaljnije pipati i istraživati ranu. Bilo je tu svega, ostataka od današnjih i pipaka zarivenih prije samo nekoliko dana, ali onda sam shvatio da me najviše bole i najveće tegobe stvaraju ostaci pipaka starih i po nekoliko godina, pa i nekoliko desetina godina.
„Otkud ovo više ovdje?“, upitao sam se u nevjerici. „Da, sjećam se ovog uboda i rane, zar to nije zacijelilo?“
Ponovo sam počeo pipati po sebi i naišao na još nekoliko tih starih rana. Komadi tih starih pipaka, koji su za cijelo ovo vrijeme ostali u meni, su mi izgledali kao neki živi mrtvaci, kao neka stara sjećanja, usamljeni spomenici tuge, samoće i straha od nepoznatog, naizgled mrtvi ali svakog časa u stanju da se ponovo aktiviraju, da počnu da rovare na istom onom mjestu na kojem su nekad davno stali. Ako su uopšte ikad i stali.
Prolazili su sati i dani u tom mom istraživanju starih rana. Nisam ni primjetio da već neko vrijeme sjedim u svom omiljenom ćošku, glave blago uzdignute i naslonjene na zid. Pored mene se nalazila flaša viskija, a do nje kutija cigareta. „Ja ne pijem viski i ne pušim, šta je sad ovo?“
U ruci mi je bila teniska loptica, bacao sam je već neko vrijeme prema suprotnom zidu, prvo bi udarila od pod, odbila se od njega i usmjerila prema tom zidu, zatim bi se odbila od njega i u blagom luku se vraćala meni.
Nekako su me umirivali ti pokreti, bili su sinhronizovani i loptica je gotovo svaki put udarala na približno ista mjesta i gotovo istim intenzitetom se vraćala. Nekad bih je bacio mnogo snažnije nego inače, tad bi napravila veliki luk prema plafonu i onda bi preletila preko mene i odbijala se od zid na koji sam bio oslonjen. Ipak bi ponovo dolazila do mene, kotrljajući se po podu a ja sam primjetio da sam snažnije zamahivao njome onda kada bih dublje zabijao prste u te stare rane u grudima.
Prijao mi je taj alkohol i prijalo mi je da pušim. Kad bih uzeo gutljaj tog viskija, tečnost bi prošla kroz grlo upaljeno od onih metalnih granula, ativirajući ih još više a zatim bi se spuštala do moje rane na grudima, padajući po svim tim pipcima, i starim i novim. Alkohol bi počeo trenutno da ih nagriza, kao i samu ranu, od čega sam osjećao neku tešku toplotu i vatru unutar sebe. Mislio sam da ću ih ovako sagoriti, spaliti, poništiti, poslati u zaborav ali to se nije dešavalo, samo je unutrašnja toplota bila još veća ali ja sam sebe ubijedio kako mi je to prihvatljivo i prijatno osjećanje. U stvari to je bio čisti bol, izgarajući od doticaja alkohola sa starim ranama ali ja sam, na neki način u tim trenucima počeo da uživam u tom bolu. Kako neko može da uživa u bolu?
„Može ako mu je to sastavni dio života“... kroz polutamu sobe odjednom se probi neki glas. Nije imao intonaciju, boju, nikakvu poznatu karakteristiku, to je bio samo jedan glas. Naglo sam se okrenuo ulijevo i pogledao preko ramena, odakle je taj glas i dolazio.
U nevjerici sam podigao obrve i uzviknuo:
„Ohohoooo ko je to nama došao u posjetu u ovaj tmurni čas“, pokušao sam biti duhovit sam sebi.
„O pa kako ste mi draga moja svijetla gospodo“, upitao sam dižući se polako sa poda i držeći flašu viskija u ruci.
„Da li biste željeli popiti koju kapljicu ove vatrene vode sa mnom ili biste više voljeli da vam cijelu ovu flašu ekspresnom brzinom pošaljem u glavu, ili u ono što već kod vas predstavlja glavu?“, pitao sam blago se ljuljajući na nogama. Okrenuo sam se i odložio flašu na stolić, koji se nalazi pored, dohvatio sam cigare i zapalio jednu.
„Victore, znaš zašto sam došao sad kod tebe“? upita me.
„Nemam blage veze ali sam se upravo sav pretvorio u uho“, odgovorih.
„Da ti prenesem jednu poruku“, odgovori. „Nešto što ti već znaš ali ti je možda potrebno ponoviti. Ti i svi vi ostali koji ste ovdje na zadatku radite jedan strašno važan i zahtjevan posao. Svaki dan ste na ivici čiste propasti, svaki dan ste meta raznih napada, žele da vas unište, svakog časa i svake sekunde. Nikad ne znate kada će vam poslati nekoga da vas pokuša povrijediti, čak uspijevaju da i vas same međusobno posvađaju i udalje, ali sve ti to znaš i znaš kako se tome oduprijeti. Pusti da to samo izađe iz tebe, Victore... osjećaš li kako već neko vrijeme nešto pokušava da izbije iz tebe? Nešto što te pomalo plaši ali u isto vrijeme i veseli i ispunjava nadom. To je ono što ti imaš u sebi i ono što si stvarni TI. Ti moraš zaroniti u sebe, pronaći to, prepoznati ga i izvaditi napolje. Ili će ono samo izbiti iz tebe ali onda možda nećeš moći to odmah kontrolisati kako treba. Siđi dole i uzmi to Victore. Ti znaš kako to ide i šta treba učiniti, prolazio si kroz to nebrojeno puta do sada, sjećas se? Obučen si za to, zar se ne sjećaš kako smo se svi zajedno obučavali...?“
Taj glas je bio čista energija, čisti život i postojanje. Proticao je kroz mene tako glatko i umilno da sam se osjećao u trenutku kao da sam neko drugi.
„Da li i dalje često posjećuješ ono drvo, koje sam jako volio dok sam bio tamo?“, upitao sam ga pognute glave i glasa koji kao da nije pripadao meni.
„Naravno, tamo smo svi, čekamo vas da nam se pridružite i vi ćete doći vrlo brzo“.
Uzdahnuo sam jako duboko: „Znaš već neko vrijeme me izjeda užasna sumnja u sve. Sve se nekako teže razumijevamo, žderemo jedni druge i ne vidimo, nekada ništa ne vidimo, kao da nam je neko stavio veo preko očiju. U stvari mislimo da vidimo, čak smo kadri i osuđivati jedni druge ponekad a još uvijek tako malo znamo i tako malo vidimo. Kako je moguće da smo nekad u tolikoj zabludi?“
„Prihvatli ste se toga, sjećaš se? Znali ste da će vam se to desiti i znali ste koliko su „oni“podmukli i zli i šta su sve u stanju napraviti. Morali ste prihvatiti njihovu igru i pravila, i to ste prihvatili svjesno. To je ono što oni ne znaju, u stvari bolje rečeno ne žele da znaju i čega se boje da saznaju i to je ono što će ih koštati na samom kraju. Vi ćete proći kroz taj pakao i čistu vatru ali to nije ni malo lako. Moraš raditi Victore, naporno kao nikada do sada, svi vi... znaš to veoma dobro. Znaš da drukčije ne može...“
„Usamljen sam, užasno... osjećaš li? Napustio me je i crveni prijatelj, tu i tamo naiđe ali ne obraća pažnju i kao da ga nema. Ostali nekad dopuštaju „onima“ da ih usmjere na mene i onda i oni zabijaju svoje pipke, kao da mi nije dosta ovih svakodnevnih. Umoran sam jako, osjećaš li?
„Naravno da osjećam, sviju vas... svi vas osjećamo i čekamo da krenete. To od vas zavisi jer vi znate kako treba. Znamo da ćete krenuti onda kad bude trebalo a i sada ovo što radite je zadivljujuće. Borite se jako ali možete i više i vi to znate.“
„Reci mi, da li si ponio ono što sam ti onda dao, mislim da mi je to sad jako potrebno?“, upitao sam ga.
„Da, tu je kod mene, hoćeš odmah?“
„Hoću“, rekao sam i jednim naglim potezom strgao svu odjeću sa gornjeg dijela mog tijela.
„Hm gadno su te isjekli“, rekao je dok je posmatrao moju ranu od pipaka. „Spremi se“, reče.
Vratio sam se u svoj ćošak jer mi je tamo bilo uvijek najugodnije, opustio sam se, naslonio na zid, noge blago savio u koljenima a dlanove okrenuo prema gore. Osjetio sam prvo blago strujanje energije kroz sljepoočnice, a onda sam vidio malo svjetlucanje, kao pražnjenje nekog elektriciteta. Strujanje je postajalo sve jače i intenzivnije i sve mi je više prijalo i godilo. Svjetlucanje se pretvorilo u prave munje, ali tihe, bez zvuka i buke. A onda je krenulo iznad mojih grudi i rane. Prvi udar je bio tako snažan da sam se naglo izvio u leđima i glasno jauknuo. Nisam mogao zaustaviti ubrzano disanje, a potom je došao sledeći udar, duplo jači od onog prvog. Urlao sam i u trenutku sam bio potpuno mokar od znoja. Ne, to nisu bili klasični bolovi, to su bili udari moje vlastite energije, koju sam jednom ostavio kod mog posjetitelja prilikom mojih priprema za dolazak ovdje.
Nisam ni primjetio da odavno vise ne sjedim u istom položaju kao na početku, već da sam bukvalno na koljenima, oslanjajući se rukama od pod. Polako sam se uspravio i pogledao ga. Znao sam da je spreman za završni udarac.
„Daj to sve u ranu, ok“?, rekao sam mu.
Prosto me je zakucao za zid, ne znam koliko sam odletio od poda ali sam se odjednom našao na svojim nogama. Dok sam ispuštao lagano vazduh kroz pluća pogledom sam potražio svoj krevet i stropoštao se u njega.
Zaspao sam istog trenutka, ulazeći lagano u jedno područje mira, tišine i odsustva bilo kakvih pokreta, aktivnosti, pa čak i snova. Nije bilo ničega i ja sam zakoračio na jedan momenat u sivu zonu mira, dok je moje tijelo spavalo najdubljim snom od kada sam ikad došao na ovaj svijet.
