Slavna izreka „Cogito ergo sum“ – „mislim dakle postojim“ koju je Rene Descartes (1596 – 1650), francuski filozof, fizičar i matematičar, postavio kao osnovno načelo svoje filozofije, a neki ovo poimaju i kao vrhunski stav čovjekovog poimanja samog sebe i svog postojanja, zaslužuje da se preispita ne samo sa naučno-empirijskog već i sa određenog metafizičkog i „suštinskog“ aspekta.
Na prvi pogled misao koja nadahnjuje i inspiriše čovjekovu žudnju za slobodom, individualnošću, kreativnošću i jasnom odvojenošću od životinjskog svijeta, ali s druge strane misao koja nas, možda, nije oplemenila ničim drugim do najskrivenijim i najsofisticiranijim robovsko-zavisnim položajem koji uopšte možemo da zamislimo.
Da li smo mi robovi svog uma? Usudio bih se reći da sam ovo napisao u „mračnom srednjem vijeku“ sigurno me nebi me mimoišla jedna fina lomača, po mogućnosti na nekom gradskom trgu prepunom euforične i strahom ispunjene svjetine, koja je došla da isprati u pakao još jednu izgubljenu dušu koja se drznula da se drsko izdvoji iz svoje socijalne sredine.
Čitajući raznu literaturu nailazio sam na pojedine autore koji su često naglašavali da naš um gospodari nama umjesto da mi gospodarimo njim, ali možda najsnažniju interpretaciju negativnog i destruktivnog dejstva čovjekovog uma sam pronašao u poznatom djelu „Moć sadašnjeg trenutka“ od Eckhart Tolle-a. Tolle govori kako nas naš um drži u potpunoj nesvijesti i da nas odvaja i drži što dalje od jedine i stvarne „oblasti“ našeg postojanja a to je sadašnji trenutak. Stalna tendencija ljudskog uma da proizvodi i stvara u našoj psihi strašnu buku tako što uvijek nešto traži, zahtijeva, te nas redovno drži u iluziji da nas prava sreća i ispunjenje čeka u određenoj vremenskoj tački koja se nalazi negdje u budućnosti a isto tako nikad ne propušta priliku ni da nas podsjeti na bolnu prošlost utiče da se u nama, tokom vremena usljed proživljavanja teških i bolnih emocija, stvara jedna vrsta otjelotvorenog bola, koju kao breme nosimo cijelog života i koja u značajnom dijelu upravlja našim radnjama, aktivnostima i našim životom.
Još jedna jako dobra interpretacija štetnog uticaja ljudskog uma je data na ovom linku:
http://www.galaksija.com/metafizika/predatorov_um.htm
U ovom tekstu se govori o jednoj svojevrsnoj „stranoj instalaciji“ koja nam je nekad davno ugradjena iz razloga kako bi bili potpuno odvojeni od objektivne stvarnosti ljudske svijesti i naše istinske multidimenzionalne prirode. Ovom instalacijom koju mi danas poznajemo kao naš mozak, a i u modernoj medicini postoji jedan termin koji se zove „reptilski mozak“ i misli se na jedan specifičan dio ljudskog mozga koji je u svemu nalik onome koji se nalazi kod gmizavaca, ljudska bića su dobila razum ali izgubila nešto što im je izvorno pripadalo a to je svijest i percepcija o našoj multidimenzionalnosti i vječnosti postojanja našeg istinskog bića.
U svojoj knjizi „Aktivna strana beskraja“ poznati američki autor Karlos Kastaneda je iznio frapantan podatak:
“Imamo grabljivca koji je došao iz dubine kosmosa i preuzeo vlast nad našim životima. Ljudska bića su njegovi zarobljenici.
Grabljivac je naš vladar i gospodar. On nas je učinio poslušnim i bespomoćnim. Ako želimo da se pobunimo on guši našu pobunu, ako želimo da se ponašamo nezavisno on zahteva da to ne činimo.” […]
Sada si svojim vlastitim naporom došao do onoga što su šamani drevnog Meksika nazivali temom nad temama. Sve vreme ti o tome govorim na indirektan način, nagoveštavajući ti da nas je nešto zarobilo. Mi smo zaista zatvorenici!”[…]
“Oni su preuzeli vlast zato što se nama hrane i oni nas nemilosrdno pritiskaju zato što im služimo kao sredstvo za održavanje života. Baš kao što mi gajimo kokoške u kokošinjcima, grabljivci gaje nas u ljudskim krletkama. Tako im je hrana uvek na raspolaganju.” […]
" Želim da se obratim tvom analitičkom umu. Razmisli za trenutak i reci mi kako bi objasnio protivrečnost između inteligencije čoveka-inženjera i gluposti njegovog sistema verovanja, ili gluposti njegovog kontradiktornog ponašanja. Šamani veruju da su nam grabljivci dali naš sistem verovanja, naše predstave o dobru i zlu, da su oni postavili naša društvena pravila. Oni su ti koji su stvorili naše nade i iščekivanja, snove o uspehu ili promašaju. Oni su nam dali lakomost, pohlepu i kukavičluk. Grabljivci su ti koji čine da budemo samozadovoljni, da se ponašamo šablonski i da budemo egomanijaci. " […]
Da bi nas držali u poslušnosti i poniznosti, krotke i slabe, grabljivci izvode čudesan manevar – izvanredan, naravno, s tačke gledišta stratega koji se bori, a jeziv za one koji zbog njega stradaju. Oni nam daju svoj um! Da li me čuješ? Grabljivci nam daju svoj um, koji postaje naš um. Um grabljivca je barokni, kontradiktoran, mrzovoljan, pun straha da svakog trenutka može biti otkriven.[…]
“Kroz taj um, koji je na kraju krajeva njihov um, predatori ubacuju u zivote ljudskih bica sta god im odgovara. Na taj nacin oni ljudima obezbjeduju i jedan odredeni stepen sigurnosti koji treba da djeluje kao jedan pufer (odbojnik, prim. prev.) protiv njihovog straha."
Kastaneda je jasno naglasio nešto što nisu ni Tolle, ni Gurdjijev ni mnogi drugi koji su i sami ukazivali na to sve, ali bez odredjivanja i konkretizovanja krajnjeg „krivca“ ovakvog stanja.
Kao što možemo vidjeti iz naprijed navedenih opisa naš um se ponaša kao samostalna individua ili entitet, i jedno od možda najvećih zala koja je načino ljudskom biću jeste što je preokrenuo i zloupotrebio jednu iskonsku i čistu emociju i svijest o važnosti čovjekovog integriteta i njegovog sveukupnog postojanja u mizerni i jadni osjećaj samovažnosti koji je potkrijepljen stalnim dejstvom našeg ega, i na taj način pravi od nas jadna stvorenja koja čitav život provode u nekom grču i naporu da dokažu samima sebi i svima drugima kako smo samo mi važni i kako smo uvijek u pravu i ono što činimo i radimo, pa i po cijenu da u samoj našoj podsvjesti znamo da to nije tako.
Neprekidna borba za nekim samodokazivanjem, objašnjavanjem, zahtjevi za pažnjom drugih ljudi prema nama i užasnom bolu koji osjećamo kada mislimo da smo napušteni i da nas niko ne voli govori da naš um i ego cijelo vrijeme posežu za pogrešnom identifikacijom našeg bića na taj način što ne priznaju ništa drugo što ne dolazi iz njih samih.
Onog trenutka kad shvatimo da se negdje duboko u nama nalazi naše pravo istinsko biće, tj. suština koja čeka da bude oslobodjena iz tamnice i okova našeg uma i nesvijesti u koju smo cijeli zapali mi ćemo biti slobodni od svake vrste destruktivnog uticaja bez obzira odakle dolazio.
Koliko puta vam se desilo da u nekim trenucima uspijete da makar i na trenutak utišate buku vašeg uma i u tom momentu osjetite nevjerovatno spokojstvo i smirenost koja dolazi negdje iz dubine vašeg bića, a isto tako mnoge stvari koje niste znali ili ste zaboravili u tim trenucima vam izviru u svijest i vi se možete sjetiti čak i gdje ste zagubili neke stvari ili se sjetiti nekih podataka za koje ste mislili da ste ih zaboravili?
Prije neko veče mi se desilo da sam krenuo na bankomat da podignem nešto gotovine, i kako imam nekoliko raznih kartica nisam se ni trudio da upamtim pin codove za svaku od njih vec sam ih pohranio u memoriji telefona. Kad sam stigao do bankomata ustanovim da mi je telefon pokvaren, tj. da ne radi displej. U tom trenutku mi je bilo mrsko da se ponovo vraćam kući kako bih došao do svojih pinova već sam, usudio bih se reći, nekako podsvjesno na trenutak zaustavio buku uma i pokušao da se sjetim pin coda. Nije prošlo nekoliko sekundi a u mislima mi se pojavi odredjena kombinacija brojeva. Te iste brojeve ukucam u taster automata uvjeren da će mi isti pokazati da je u pitanju pogrešna kombinacija. Medjutim kombinacija je bila prava i ja sam podigao pare, nakon što sam došao do kola i sjeo u njih u namjeri da krenem kući pokušam opet da u svijest prizovem te brojeve ali ih više nisam znao.
Da li je pogubno dejstvo našeg uma moguće izbjeći i neutralisati i kako i na koji način?Meni se u startu nudi odgovor u vidu toga da je za početak najvažnije da budemo svjesni svih njegovih negativnih efekata, njegovog dejstva i prisustva i da uvijek i u svakom trenutku nastojimo biti što više prisutni i svjesni svakog aspekta našeg bića i našeg postojanja. Svijest i znanje o tome da kao sastavni dio svog tijela imaš nešto što u stvari želi da te uništi i od tebe napravi i stvori nešto što to prirodi stvari nisi, sigurno nije niti prijatna niti u prvi mah prihvatljiva bilo kome, ali jednom kada vašom svijesti obasjate mračne ćoškove vaših nesvjesnih kutaka svijetlost će se zadržati i početi neizostavno da širi. To je nešto čemu se vrijedi radovati...
