„Čovjek na putu samospoznaje može napraviti samo dvije greške, ili da na isti nikada ne krene ili da ne prođe cijelim putem“... Buda.
Koliko i kako bavljenje duhovnošću, odnosno raznim tipovima ezoteričkog i svakog drugog rada na sebi koji podrazumijevaju usvajanje i sticanje određenih znanja koja nisu u velikoj mjeri dostupna tkz. „široj javnosti“ (osim ako se ista malo ne potrudi da do njih i dođe) i tih nekih „alternativnih“ metoda pristupa životu i našoj ulozi i smislu u njemu, može biti opasno, prije svega po naše psihičko – mentalno zdravlje?
Ova Budina misao koju sam stavio na početak ovog teksta dosta toga govori, ali naročito ovaj drugi dio: „ili da ne prođe cijelim putem...“. Šta će se desiti ako zakoračimo na neki put samospoznaje i potrage za nekom istinom i sa jednog dijela tog puta, i prije nego što stignemo do njegovog kraja, krenemo nazad ili ostanemo na tom mjestu do kojeg smo do tada stigli?
Šta se dešava sa polupečenim hljebom? Šteta ga je baciti a ako ga pojedemo prijesno tijesto će nam pokvariti stomak. U svakom slučaju šteta.
Međutim situacija sa „polupečenom“ duhovnošću se čini malo komlikovanija.
Sve naše laži
Ustoličenje „njenog veličanstva“ laži u našim životima počinje veoma rano, već sa prvim socijalnim aktivnostima kojima se podvrgnemo. Jedna čista i nevina ljudska duša, koja se nalazi u svakom malom djetetu, počinje da biva automatski zaražena već sa skoro prvim doticajem sa svojom socijalnom sredinom, kao da u toj društvenoj strukturi postoji neki nevidljivi i najopasniji virus za kojeg smo ikad čuli i čim nešto čisto dođe u kontakt s njim odmah dolazi do kontaminacije. Ne mora značiti da će neka osoba odmah postati iskvarena ili zla, ona će jednostavno početi da živi i cijeni laž.
Često oko nas možemo čuti kako ljudi reaguju kad se pomenu tkz. teorije zavjera, obično se krene sa intenzivnim ismijavanjem, uglavnom onoga o čemu niko od njih nema pojma ili jako malo zna. Čudan neki „programčić“ u ljudskoj (pod)svijesti, zanimljivo je to posmatrati... hahahaha NLO-i koja glupost i djetinjarija... hahaha WTC srušili Izraelci i Američka vlada kad svako živ zna da ih je roknuo onaj bradati Osama Bin Laden što živi u nekoj pećini i njegovi super obučeni teroristi... hahahaha vakcine protiv svinjske gripe opasne, a WHO nam fino kaže kako je tu sve regularno... hahahaha... pa dokle se misle smijati?
Možda dok se jednog dana i sami ne nađu u nekom cilindričnom ili tanjirastom lebdećem objektu i shvate da im prilaze neke jezive kreature držeći u rukama razne čudne instrumente, ili dok se i sami ne nađu u jednom takvom sličnom neboderu ili dok konačno ne prime tu vakcinu, i onda svima nama ne dokažu kako su oni zreli i racionalni ljudi a mi „ostali“ koji se bavimo ovim temama neiživljena djeca? Mislite da je to nemoguće? Pa i ja sam mislio da je i više nego nemoguće da se tri putnička aviona u roku od samo nekoliko minuta probiju kroz najsofisticariju vazdušnu odbranu na svijetu (NORAD) i zalete se u te zgrade koje je velika većina nas gledala samo u nekim glamuroznim holivudskim filmskim scenama i da će pri tome život izgubiti više od hiljadu amerikanaca u sred njihove vlastite zemlje. A da im je to neko rekao prije 11. 09. 2001. mogu samo zamisliti tu ogromnu salvu podsmijeha i sprdanja i sa ovom „teorijom zavjere“ koja više graniči sa nekim nerealnim SF filmom. Kad ono...ups!
No, prije nego što su se tog dana ismijali na neku od teorija zavjera za koju su od nekog čuli, većina tih ljudi je već od ranog jutra tog dana sama napravila nekoliko ili čak i desetine sitnih zavjera ili u njima učestvovala, a da čak toga nisu ni svjesni.
Slagali smo šefa zbog čega smo kasnili to jutro na posao i cijelim putem smo u glavi smišljali neki pogodan scenario (laž) koji će šef popušiti a mi ostati neoštećeni ovaj put. Pozdravili smo kolegu ili kolegicu kojeg ne volimo i koji nam ide na živce, najradije bi mu sve skresali u lice ali ovako smo odglumili srdačnost i dok smo mu/joj se smješkali već smo u glavi smišljali kako da ga razotkrijemo, diskreditujemo, napakostimo, podmetnemo nogu na bilo koji način.
Ženi (mužu) poželjeli srećan radni dan i rekli da je volimo a sinoć smo povalili neku konobaricu ili sekretaricu i cijelo veče molili boga da žena zaspi dok se mi vratimo kući, tog dana ćemo planirati sledeći susret s njom ali to neće biti ni malo lako izvesti. Trebalo bi uključiti i nekog pomagača, tj. nekog prijatelja da nam posluži kao alibi, onda nazvati slobodan motel i rezervisati sobu, vidjeti da li ona može zbog svog muža i kako njega neutralisati iz cijele priče... ima toga koliko hoćete...
Primjećujete li koliko je u samo ovih nekoliko primjera sadržano raznih zavjera i laži, da se prosto onesvijestiš... zavjere na poslu, u porodici, u kafani, svugdje a laži cijelo jedno obilje. Ali to je većini ljudi manje ili više normalno, hm tako funkcionišu stvari na ovom svijetu, rekao bi neko i otkrio rupu na saksiji ali kad čuju neku „globalnu“ teoriju zavjere odmah je počinju odbacivati.
No, malo znanja na temu „predatorov um“ nam može ponuditi jako dosta odgovora na ova pitanja, tj. ko, kako i zašto kreira (da, baš kreira) ovakvo stanje svijesti cijelog čovječanstva ali o tome na nekim drugim temama...
Dreniranje energije
Svakodnevno dreniranje, isisavanje, tj. crpljenje tuđe energije je takoreći ustaljena stvar. Mora li to tako biti? Zašto se jednostavno ne zapitamo kome takav jedan sistem življenja u kome su laži, zavjere, napadi, nasilje, strah i sve ono što nas okružuje potrebni i kome je to sve u interesu?
Nisam vegetarijanac ali slušao sam priče ljudi koji su rekli kako su, nakon nekog vremena, počeli postepeno osjećati odbojnost prema mesu i krenuli su da ga izbacuju iz ishrane. Pitao sam se kako izgleda ta odbojnost, i prije neki dan sam shvatio da ima već neko vrijeme kako mi se u stomaku pojavljuje neki čudan osjećaj kad jedem meso, osjećaj patnje i bola, nečijeg... možda te životinje koja je nasilno umrla da bi je neko pojeo. Znam da ako odbacim tu šniclu ili biftek iz već pripremljenog tanjira neću spasiti niti jednu kravu, svinju ili tele i da ću vjerovatno i dalje nastaviti jesti meso, ali osjećam kako tu nešto užasno ne štima. U kakvim mukama je ta životinja živjela u onim štalama gdje ih masovno drže i u kakvim mukama je umrla, kako bi kasnije bila pripremljena za nečiji obrok... Šta je osjećala dok su je ubijali?
Sjetite se šta vam se desi kad naglo čujete neku šokantnu, stresnu vijest, nešto što će vas užasno zaboliti i povrijediti... osjetite li nagli priliv neke čudne hemikalije koja se odnekud munjevito širi po vašem organizmu i penje prema vašoj glavi, od koje vam se muti pogled i dah zastaje?
Ta hemikalija je vaša životna energija koju neko nasilno i protiv vaše volje drenira (crpi) iz vas, primjenjujući na vas nekakvo direktno nasilje, utičući na vas nekim događajem, nekim neposrednim ili posrednim napadom, na vas ili nekog ko vam je drag. Energija koja je pokrenuta u trenutku stresa mora negdje otići, to je prost zakon fizike, ali kuda ide? Vjerovatno onome ko ju je i pokrenuo a o multidimenzionalnosti ove pojave i činjenici da se čovjek odavno više ne nalazi na vrhu hranidbenog lanca možemo danima govoriti.
Dakle, eteričku energiju straha i patnje, koju proizvodi neko živo biće u trenutku dok intenzivno pati konzumiraju (eterička) bića sa 4D OPS, životnu energiju koja je sadržana u kostima, mišićima, krvi i drugim dijelovima tijela konzumiraju ljudska bića (3D OPS) na svojim tanjirima, kako god... neko nekog uvijek konzumira.
Ali usprotivite li se, na bilo koji način, toj uspostavljenoj strukturi postojanja koja je zasnovana na krađi i otimanju energije, usprotivili ste se direktno samom sistemu, sistemu po kojem je organizovano ovo naše 3D postojanje. To protivljenje se ne mora samo manifestovati na neke zvučne, bombastične ili dramatične (revolucionarne) načine koji imaju za posljedicu glamurozno rušenje cijelog sistema i uspostavljanje nekog novog, boljeg i pravednijeg (pusti snovi). Ono može biti i na način da direktno ili indirektno, nekim gestom, riječju, svojim ponašanjem pokažete kako se ne slažete sa nečim što, sasvim normalno, čini jedan djelić ovog sistema.
Ili da jednostavno počnete vibrirati što višim frekvencijama svijesti, nebi li to nekako globalno uticalo na naše okruženje, tako što ćete se iz dana u dan sve više truditi da što je moguće više reagujete i živite u skladu sa tkz. „višim centrima“ postojanja, kao što su npr. empatija, blagost, razumijevanje ali i odlučnost i snaga u namjeri da očuvate vašu energiju i integritet.
Recimo nalazite se u nekom društvu gdje jedan fakultetski obrazovan čovjek, čak natprosječne inteligencije, sa izgrađenim ugledom u tom sistemu sasvim ozbiljano kaže kako je u proteklom ratu trebalo tamo negdje i nekoga... i učiniti to i to, od čega vam se, ako ste imalo normalni, u momentu podigne kosa na glavi. I to još treba da bude smješno i zabavno. I gledaš ga u tim trenucima kao da je neko od vas dvojice pao s Marsa, osjetiš nekakav bijes i toliko jedno nepripadanje i usamljenost u takvim okolnostima, da to postaje brutalno. Nađeš se u jednom opasnom rascjepu, ni tamo ni ovamo, jer ne znaš kako da se odupreš takvim i sličnim situacijama, i da ostaneš u nekoj mjeri dosljedan samom sebi ali da s druge strane postupiš maksimalno razborito i mudro u takvim i sličnim situacijama.
Krajnji bilans takvih stanja je da osjećaš jednu neopisivu mučninu zbog takvog načina života i nemogućnost bijega i spasenja od istog. Za šta da se uhvatiš, na šta da se osloniš kad vidiš da tlo podrhtava pod tvojim nogama i da se sve ljulja oko tebe?
Ponekad ti se učini da se bukvalno osjećaš kao riba na suhom, shvatiš da to nije tvoja frekvencija, tvoj vazduh, tvoje sunce... nije ništa tvoje, sve je neprijateljsko i tuđe a opet nemaš izlaza i nemaš kud. Ljudi koji te okružuju i sa kojima svakodnevno stupaš u kontakte imaju neka druga interesovanja, neke druge priče i motive koji tebe do srži ne zanimaju a opet moraš glumiti interesovanje i učestvovati u njihovim igrarijama dok se u tebi razvija plamen bunta i protivljenja. Od tog plamena, za kojeg nekad pomisliš da će te bukvalno progutati i da ćeš jednog dana samo pasti kao pokošen, ti je iz dana u dan sve teže i napornije, kao da nosiš u sebi neki olovni teret koji, kako vrijeme prolazi, dobija sve više na težini...
Ah da, da ne zaboravim da napomenem, prilično dobro su mi poznati termini poput „vanjske konsideracije“ iz istočne gnostike i „kontrolisane ludosti“ iz učenja Don Huana, čisto da ne bude nekakve zabune...
Blaženo neznanje
A ranije je bilo nekako lakše, kad si manje toga znao i manje stvari koje te okružuju si bio svjestan. I kada si u potpunosti živio u laži, tad si bio nekako zaštićeniji, ali od čega? Izgleda od istine, koja boli užasno, nesnosno i nemaš ništa pri ruci da tu bol barem malo ublažiš.
Ali sad se postavlja kao logično pitanje zašto nam je onda sve ovo (rad na sebi) i bilo potrebno kad je „neznanje blaženo“. E sad ulazimo u jedno vrlo komplikovano i složeno područje za razjasniti...
Možda neznanje manje boli i možda je lakše živjeti na ovom svijetu kad si u potpunosti uklopljen u vladajuće šablone i kad činiš čvrst dio jednog sistema surovog materijalizma, nasilja i dreniranja tuđe energije, ali čemu to sve vodi i kada je to laž bila trajnija od istine?
Nekako se tješim činjenicom da je uvijek laž bila nešto što ne traje dugo i nešto što se ne može nikako i na bilo koji način trajno održavati a istina, kao jedna vječna kategorija, se nameće kao imperativ u borbi neke osobe za svoje vlastito, originalno postojanje.
I kako onda znanje pomaže i štiti? Mi vjerovatno očekujemo uvijek da za sve za što se barem malo potrudimo i za šta se zalažemo da se to odmah objavi u nekom za nas opipljivom ili prepoznatljivom obliku.
Daj ti meni dokaži čvrsto i opipljivo da je to tako i tako i ja ću ti povjerovati! Pa evo, recimo ima tamo jedan Sai Baba koji materijalizuje i stvara razne predmete iz ničega, mnogi za njega govore da je „avatar“ ili poslan od boga (o koliko ovo zvuči više izlizano) a ljudi ko kakve ovce skrušeno i sa neskrivenim divljenjem gledaju u tu njegovu magiju i vjerovatno očekuju da ih on ili neko drugi poput njega (možda neki Isus, Buda, Muhamed ili sl.) spasi, uzme za ručice i odvede sa ovog nepravednog svijeta u neki raj ili sl. I šta onda čovjek sam treba da učini osim da bude skrušen, da se nekom moli, da nekog sluša, jel ima možda ikakva iole „komlikovanija“ i zahtjevnija aktivnost koju je barem jedna religija ili tkz. „duhovni pokret“ zatražila od svojih sljedbenika osim da vjeruju i slušaju?
Pa da li vi kad studirate možete završiti fakultet tako što ćete samo skrušeno slušati profesora a nećete preduzeti niti mali napor da sami nešto od tog znanja apsorbirate i pravilno naučite?
Međutim, ako znam da je vakcina protiv svinjske gripe jako opasna da li će me to znanje zaštititi od njenih neželjnih dejstava čak iako je primim? Neće.
Ako znam da je tigar u kavezu u nekom ZOO vrtu veoma opasan i bijesan i da ću, ako uđem kod njega u taj kavez, sigurno tu i završiti, tj. više nikad neću ni izaći iz njega, barem ne u jednom komadu, da li će me to znanje spasiti čak i ako uđem u taj kavez? Opet neće.
Pa kako onda spašava? Možda podizanjem frekvencije mog bića, to podizanje frekvencije ja najčešće neću dosta vremena primjetiti i činiće mi se da se ništa ne dešava u vezi sa mojim napretkom u radu na sebi.
Podizanje vlastite frekvenije putem usvajanja što više korisnog znanja je izgleda jedini mogući način od kojeg se može očekivati neka vrsta našeg izmještavanja iz ovog okruženja, odnosno ništa drugo do premještanje u neku drugu stvarnost koja jednostavno odgovara toj našoj novoj, stečenoj frekvenciji. A kad dovoljno podignem svoju frekvenciju usljed znanja kojeg sam tokom vremena pravilno apsorbirao, ja ću u tim konkretnim okolnostima, za početak veoma dobro znati da NE SMIJEM ni po koju cijenu da dozvolim da primim tu vakcinu i učiniću sve što mogu da je izbjegnem ili mi neće ni pasti na pamet da ulazim u taj kavez sa tigrom jer ZNAM da je to opasno i da će me to ubiti.
Ovu analogiju možemo primjeniti i na bilo koju drugu situaciju u životu i vidjećemo koliko su znanje i učenje važne stvari u našem postojanju, jer su to u stvari jedni alati i prave i istinske dragocjenosti koje imamo uvijek na raspolaganju da unaprijedimo vlastito biće, samo je pitanje koliko ćemo tu pogodnost i koristiti.
Brutalni napadi
A onda se jednog dana nađete izloženi neopisivo brutalnim i podmuklim napadima, koji potpuno sinhronizovano stižu jedan za drugim, gotovo u pravilnim intervalima i koji su odlično međusobno koordinisani. Tad nastaju pravi problemi i shvatite da vam se mnoge stvari, o kojima ste do sada samo čitali ili negdje slušali počinju stvarno dešavati u vašem životu. Sad je vrijeme da u „praksi“ pokažete koliko ste i šta naučili za ovo vrijeme dok se bavite radom na sebi. Nekako je opet mnogo ugodnije ležati u sobi ili pred računarem i čitati neke knjige, tekstove, gledati dokumentarce nego kad vam zasvira pravi „rock & roll“ na vlastitim leđima.
Da li vam se desilo da nekad ne možete bukvalno podići glavu od silnih (životnih) udaraca, koji se nižu jedan iza drugog i ne samo da ne možete podići glavu već ne možete skoro normalno ni disati. Otkud od jednom toliko sranje u vašem životu?
Nečiji život, nakon relativno kratkog vremena, može toliko postati komplikovan i težak a opet u isto vrijeme, naizgled nepromijenjen, sa stanovišta percepcije nekog „običnog“ posmatrača iz vašeg okruženja.
Bukvalno rečeno, više niste isti čovjek kao prije.
U svemu tome je najbitnije da primate ozbiljne životne udarce koji vam užasno crpe energiju i da počinjete polako razmišljati o povlačenju i bijegu u sigurno okrilje svijeta laži i iluzija kojeg ste, prije nekog vremena, sa takvom samouvjerenošću napustili.
E u tome i jeste stvar. OPS sile koje se nalaze na 4D jako dobro znaju kako da vam od života „u sekundi“ naprave pravi pakao, nemojmo zaboraviti da te sile djeluju sa jednog višeg nivoa svijesti od onog na kojem se mi trenutno nalazimo i da nam mnoge stvari, situacije i događaji koje oni kreiraju za nas mogu izgledati užasno komplikovano i nestvarno.
Sad dolazimo do tog nekog presudnog trenutka, rekao bih u našem cjelokupnom postojanju. Do sada smo samo gledali i slušali o vožnji ali je došlo vrijeme da sami moramo sjesti za volan i izvesti se na cestu. Pa to je tako ogromna razlika da je potpuno neuporedivo jedno s drugim.
Prije neki dan sam gledao jednu epizodu iz serije „Star trek – Voyager“, kada kapetanica Janeway kaže Sedmoj: „tvoja obaveza je da izdržiš, čak i kada ti se čini da više ne možeš, a ostalo prepusti nama“...
Izdržati i boriti se do krajnjih granica našeg bića, možda ćemo sa takvim trudom i naporom konačno zavrijediti neko poštovanje i pomoć od nekih OPD sila, sa kojeg god denziteta da dolaze i možda ćemo baš tako zaslužiti jedan frekvencijski pomak u neke više i drugačije sfere postojanja od ove u kojoj smo sada.
Ostaje samo da sačekamo i vidimo a dotle, kao što je rekla jedna moja prijateljica, briga o vlastitom psihičkom i mentalnom zdravlju je dužnost i obaveza svakog od nas, što znači da bi se svim silama trebali potruditi da ispečemo taj hljeb do kraja.
