Search This Blog

Loading...

March 13, 2011

Bez naslova

video

April 26, 2010

Trica u zadnjoj sekundi

Iako sam se dugo godina aktivno bavio sportom, jedan period u mom životu od nekih 3-4 godine, koji je trajao sve do prosle godine, nisam posvećivao skoro nikakvim fizičkim aktivnostima. A onda, nekako iznenada, otprilike prije malo više od godinu dana, počeo sam osjećati snažnu potrebu da se počnem nečim baviti, da se aktiviram što je više moguće fizički i tjelesno. Moj izbor je pao na plivanje, iz više razloga. Oduvijek sam bio vičan vodenim sportovima, kao dječak sam to čak i aktivno trenirao par godina, a onda, kasnije, u godinama koje su slijedile, bio sam se okrenuo nekim drugim sportovima i aktivnostima, zahvaljujući kojima danas imam probleme sa zglobovima, tetivama i ligamentima, kao svojevrstan danak jednom sukcesivnom i u neku ruku mazohističkom „silovanju“ vlastitog tijela i organizma po raznim teretanama.
Kad su prošle godine tog narcisoidnog (samo)mučenja, nastao je period zasićenja od svega što podrazumijeva malo brže disanje i znojenje zarad tjelesne rekreacije, a moja pažnja se počela polako ali sigurno usmjeravati jednoj novoj „sportskoj disciplini“ – salijevanje krigli piva.
No, kako naše „više ja“ nikada ne spava, samo je pitanje koliko mi obraćamo pažnju na njega, desilo se da mi se ono na neki čudan način obratilo i bukvalno me ponovo poslalo, nakon dosta vremena, na bazen i na plivanje.

Primjetio sam, za svo ovo vrijeme mojih redovnih posjeta bazenu, da tu dolazi i jedan čovjek – invalid u kolicima. Poznavao sam ga još kao klinac, njegova priča je poznata svim mještanima. Radi se o bivšem sportisti, košarkašu, koji je prije skoro 20 godina imao neku nesreću koja ga je zauvijek bacila u invalidska kolica. Ostao mi je u sjećanju za sve ove godine kao čovjek u kolicima koji je stalno bio u nekom društvu, na njemu je redovno uvijek bila trenerka ili neka druga sportska oprema i vremenom se nametnuo cijeloj sredini sa svojim načinom života. Mogao se viđati po kafićima, kino-salama, na drugim mjestima u javnosti, uvijek bi ga neko dogurao u tim kolicima ili bi on sam našao neki način da se pojavljuje među ljudima. I tako svih ovih 20 godina.
Kad bih dolazio na bazen znao bih ga zateći kako se polako, sa kolicima penje uz stepenice, kad bih ponudio pomoć, on bi rekao da ne treba i sam bi se popeo do vrha. Mogao je stajati, pomjerati se ali ne i hodati. Kod većine ljudi je izazivao sažaljenje, kod mene divljenje, jer sam osjetio neku snažnu borbu kako zrači iz tog čovjeka.
Kad bi plivali u isto vrijeme, primjetio sam da kad mu mahnem ne reaguje, ali kad bi prišao dovoljno blizu da mi može čuti glasi redovno bi ljubazno otpozdravljao. Dogurao bi se na kolicima uz sam rub bazena, polako bi se izdigao iz njih i skliznuo u vodu a onda bi krenuo snažno da pliva i to poprilično pravilnim leđnim stilom. Energični zamasi i vrijeme provedeno u aktivnom plivanju za svaki respekt, obzirom na stanje u kojem se taj čovjek nalazi.
A njegov izgled je posebna priča. Za čovjeka koji se nalazi 20 godina u invalidskim kolicima izgleda fenomenalno. Široka i nabijena ramena, kao i svi drugi košarkaši i bez viška masnog tkiva. Čak i lice odaje utisak da ima manje godina od stvarnih.
Iako ga poznajem još od malih nogu, ne sjećam se da sam imao priliku kad s njim razgovorati. Ali u zadnje vrijeme, kako sam ga česta sretao na bazenu, počeli smo se redovno pozdravljati a onda i razgovarati.

I kad sam danas stigao tamo, vidio sam ga kako se nalazi pored ivice bazena i kako se sprema da iz kolica uđe u vodu. Mahnuo sam mu ali nije reagovao. Ušao je u vodu i počeo lagano da pliva prema meni. Za to vrijeme sam otplivao neke dvije dužine, kako bih se zagrijao i kad sam zastao da napravim malu pauzu, čovjek je prišao i ja sam ga naglas pozdravio. Prišao je do mene i kroz vodu mi pružio ruku. A onda poslije šta se dešavalo, teško da i sam mogu pouzdano povezati.
Imam neki osjećaj da sam s tim čovjekom pričao samo prividno na tom bazenu, ali u stvari, da smo se nalazili negdje drugdje, ne znam tačno gdje.
Dok pišem ovaj tekst, prošlo je samo nekoliko sati od ovog događaja, ali ipak kao da se ne mogu sjetiti nekih detalja vezanih za ovaj razgovor a naročito se ne mogu sjetiti kako je tačno započeo. Tokom razgovora primjetio sam kao nekakav snažan DOLIV energije, nešto od čega sam se osjećao prijatno i opušteno.
Usljed stanja u kome se nalazi, njegov govor nije baš potpuno razumljiv. Prije liči na nekakvo mumlanje nego na govor ali može se shvatiti o čemu priča. Pogled pomalo zamućen, ali ne na neki „bolestan“ način, već više od preživljene patnje ali možda ne samo od toga. Ne gleda ravno u oči zbog poremećenog centra u kičmenoj moždini i jako slabo vidi ali meni je odjednom sinulo u glavi pitanje: „a šta on to u stvari vidi“?

Sadržaj tog razgovora ću pokušati iznijeti u nastavku ali većinu toga sam parafrazirao.
On: Šta ima, kako je?
Ja: Evo malo plivam, nisam bio nekih 7 dana ali mislim da mi je to samo pomoglo jer sam se malo odmorio.
On: Dobro, dobro... Ti to pravo ozbiljno, ja više rekreativno.
Ja: Kako si ti, kako ide?
On: Ma ja sam dobro i više od toga, meni je odlično! Najgore je kad je čovjek inavlid u glavu, pa kad misli da ne može riješiti svoje probleme. Nije ni jedan problem nerješiv, ali jeste ako napraviš od njega tragediju. Nekome je problem što nema para, nekome kad ga zaustavi policija, neko ima probleme u braku, nekome je problem kad mora tri sata sjediti na nekoj slavi i slušati neku budalu... ali ako napraviš tragediju od problema nećeš ih nikad ni riješiti, a možeš ih riješiti jer su ti oni u glavi. Ja sam 20 godina invalid, i kad se to desilo ležao sam samo u komi 28 dana, a da ti ne pričam dalje koliko sam problema poslije imao i šta sam sve proživio, ali ja sam ih prevazišao. Sinoć je recimo bila jedna utakmica kad je čovjek pogodio „tricu“ u zadnjoj sekundi... To ti je ŽIVOT! Niko to nije očekivao, ovi su mislili da imaju problem ako izgube i on je uzeo loptu i u zadnjoj sekundi, pogodio s pola terena... To je u stvari ŽIVOT!


Dok je ovo pričao, bio sam i više nego zapanjen. Pa čovjek invalid već 20 godina, jedva da može da se kreće, nekada perspektivni sportista, govori meni o tome kako su svi problemi rješivi i kako ne treba od njih praviti tragediju! Kad sam ovo čuo, osjetio sam se u momentu postiđeno. Nisam imao riječi. Možda je to primjetio i prebacio je sadržaj razgovora na uobičajena pitanja vezano za moj posao i slične stvari.
Međutim, način na koji sam ja razumio ono što je govorio jeste da se svima nama u glavi krije potencijal i sposobnost za borbu i suočavanje sa svim problemima i napadima koje imamo u životu.
„Ako od problema napraviš tragediju, onda te nema nigdje“, tako nekako je rekao...
Šta ovo može tačno da znači?
Trezvenost, budnost i svijest u rješavanju problema i suočavanju s njima. To mi je rekao čovjek iz invalidskih kolica, a na pitanje kako je odgvorio je: „Ja sam i više nego odlično!“
Kad mene upita neko ovih dana kako sam, ja bih najradije rekao NIKAKO. Ali kad vidim svoj život i njegov, svoje probleme i njegove, to postaje smiješno...

Dok smo pričali, prišao mu je neki momak i započeo razgovor s njim. Opet sam otplivao nekoliko dužina kako mi se tijelo nebi ohladilo, ali sam se nadao da će ovaj biti i dalje tu za razgovor. Kad sam ponovo zastao, obratio sam pažnju na tog momka koji je pričao s njim. Vidno a rekao bih i vještački ljubazan, uslužan ali na licu trag sažaljenja. Taj momak je sažaljevao ovog čovjeka! Umjesto da bude obrnuto... Pa da... Mislim da smo svi mi za sažaljenje koji od problema pravimo tragediju. A ne neko ko nakon 20 provedenih godina u invalidskim kolicima kaže da je „i više nego odlično“.

Pogledao sam malo okolo, tu su bila još dva mlađa para. Ovaj par odmah do nas je ležao mirno na ležaljci i pili su nekakvo piće. Vjerovatno, ako im zakasni plata sledeći mjesec neće moći poplaćati nekoliko rata kredita i od problema će napraviti tragediju. Drugi par je bio razdvojen. „Mužjak“ sa debelom zlatnom kajlom oko vrata i tetovažom na podlaktici je nabijao dužine žustro plivajući dok je njegova „ženka“, u kupaćem kostimu koji košta vjerovatno koliko i sve te mjesečne rate kredita od ovog prvog para, strpljivo leži na ležaljci čekajući njega da označi polazak. On će od problema napraviti tragediju ako mu neko okrzne novog Audija A6 koji je bio parkiran ispred i vjerovatno će najveći dio krivice snositi ona. Malo dalje dva tinejdžera, pogleda neskrivenog divljenja prema onom mužjaku i meni zbog vještog plivanja, će od problema napraviti tragediju ako ne uspiju večeras okupiti raju da se napiju ili ako u školi ne isprave barem dva keca.

A ja? Moj najveći problem od koga pravim tragediju je sam moj život.
Pogledao sam prema njemu i htio mu reći: pa ja i nebih trebao biti ovdje, razumiješ? Ali onda sam vidio da je već izašao iz bazena i uputio se na terasu. Sjedio je mirno na suncu, zračeći nekim nevjerovatnim spokojem. Da li sam mu na trenutak pozavidio? Da!
Trebala bi cijela ova „ekipa“ koja se zatekla na tom mjestu, u tom trenutku, da mu pozavidi, na njegovoj borbi, istrajnosti, na njegovim lekcijama koje je dobio da proživi i da prevaziđe.

Na kraju mi je rekao: „Ja sve slabije vidim, ne mogu da raspoznam kad mi neko mahne, ali kad čujem glas znam ko je. Zato se nemoj ljutiti ili misliti da se pravim važan ako te ne registrujem“.
Kad sam izašao napolje za oko mi je zapala neka ružna crna sjenka. To je bio mužjakom novi Audi A6, parkiran ispred hotela, kad sam prošao kraj njega odjednom sam osjetio jak miris poljskog cvijeća i trave. Miris je dopirao sa obližnje zelene površine a nekako mi se učinilo da i samo sunce sija sjajnije i toplije.
„Trica u zadnjoj sekundi, to je naš život“...

March 11, 2010

Posjetilac




Bio je to jedan od onih dana teškog pada i posrnuća. Osjećao sam se potpuno izgubljeno u svemu, noge teške kao od olova, bol u glavi neizdrživ, donji dio leđa i rameni pojas sve do vrata utrnuli od loše cirkulacije i blokirane energije. Naizgled sam izgledao dobro ali samo sam ja mogao znati i osjetiti svu tu muku i tegobe kroz koje sam prolazio u tim trenucima.
Takav energetski pad, toliki odliv energije i životne snage, kao da nema kraja ovoj patnji i bolu. U ustima ponovo onaj teški okus metala, kao da sam mogao osjetiti nekakve sitne granule zarđalog metala, koje su mi se na neki čudan način povlačile po ustima i silazile sve do grla, zbog čega sam osjećao neprijatno peckanje u krajnicima i grlu.

Trebao mi je odmor od svega, nekakvo odvajanje, isključivanje. Stavio sam, po starom dobrom običaju, ruku na sred prsa, kako bih barem malo ublažio bol od svih tih silnih uboda pipaka. Osjetio sam pod rukom kako je rana svježa i nekako hrapava. Počeo sam malo detaljnije pipati i istraživati ranu. Bilo je tu svega, ostataka od današnjih i pipaka zarivenih prije samo nekoliko dana, ali onda sam shvatio da me najviše bole i najveće tegobe stvaraju ostaci pipaka starih i po nekoliko godina, pa i nekoliko desetina godina.
„Otkud ovo više ovdje?“, upitao sam se u nevjerici. „Da, sjećam se ovog uboda i rane, zar to nije zacijelilo?“
Ponovo sam počeo pipati po sebi i naišao na još nekoliko tih starih rana. Komadi tih starih pipaka, koji su za cijelo ovo vrijeme ostali u meni, su mi izgledali kao neki živi mrtvaci, kao neka stara sjećanja, usamljeni spomenici tuge, samoće i straha od nepoznatog, naizgled mrtvi ali svakog časa u stanju da se ponovo aktiviraju, da počnu da rovare na istom onom mjestu na kojem su nekad davno stali. Ako su uopšte ikad i stali.

Prolazili su sati i dani u tom mom istraživanju starih rana. Nisam ni primjetio da već neko vrijeme sjedim u svom omiljenom ćošku, glave blago uzdignute i naslonjene na zid. Pored mene se nalazila flaša viskija, a do nje kutija cigareta. „Ja ne pijem viski i ne pušim, šta je sad ovo?“
U ruci mi je bila teniska loptica, bacao sam je već neko vrijeme prema suprotnom zidu, prvo bi udarila od pod, odbila se od njega i usmjerila prema tom zidu, zatim bi se odbila od njega i u blagom luku se vraćala meni.
Nekako su me umirivali ti pokreti, bili su sinhronizovani i loptica je gotovo svaki put udarala na približno ista mjesta i gotovo istim intenzitetom se vraćala. Nekad bih je bacio mnogo snažnije nego inače, tad bi napravila veliki luk prema plafonu i onda bi preletila preko mene i odbijala se od zid na koji sam bio oslonjen. Ipak bi ponovo dolazila do mene, kotrljajući se po podu a ja sam primjetio da sam snažnije zamahivao njome onda kada bih dublje zabijao prste u te stare rane u grudima.

Prijao mi je taj alkohol i prijalo mi je da pušim. Kad bih uzeo gutljaj tog viskija, tečnost bi prošla kroz grlo upaljeno od onih metalnih granula, ativirajući ih još više a zatim bi se spuštala do moje rane na grudima, padajući po svim tim pipcima, i starim i novim. Alkohol bi počeo trenutno da ih nagriza, kao i samu ranu, od čega sam osjećao neku tešku toplotu i vatru unutar sebe. Mislio sam da ću ih ovako sagoriti, spaliti, poništiti, poslati u zaborav ali to se nije dešavalo, samo je unutrašnja toplota bila još veća ali ja sam sebe ubijedio kako mi je to prihvatljivo i prijatno osjećanje. U stvari to je bio čisti bol, izgarajući od doticaja alkohola sa starim ranama ali ja sam, na neki način u tim trenucima počeo da uživam u tom bolu. Kako neko može da uživa u bolu?

„Može ako mu je to sastavni dio života“... kroz polutamu sobe odjednom se probi neki glas. Nije imao intonaciju, boju, nikakvu poznatu karakteristiku, to je bio samo jedan glas. Naglo sam se okrenuo ulijevo i pogledao preko ramena, odakle je taj glas i dolazio.
U nevjerici sam podigao obrve i uzviknuo:
„Ohohoooo ko je to nama došao u posjetu u ovaj tmurni čas“, pokušao sam biti duhovit sam sebi.
„O pa kako ste mi draga moja svijetla gospodo“, upitao sam dižući se polako sa poda i držeći flašu viskija u ruci.
„Da li biste željeli popiti koju kapljicu ove vatrene vode sa mnom ili biste više voljeli da vam cijelu ovu flašu ekspresnom brzinom pošaljem u glavu, ili u ono što već kod vas predstavlja glavu?“, pitao sam blago se ljuljajući na nogama. Okrenuo sam se i odložio flašu na stolić, koji se nalazi pored, dohvatio sam cigare i zapalio jednu.
„Victore, znaš zašto sam došao sad kod tebe“? upita me.
„Nemam blage veze ali sam se upravo sav pretvorio u uho“, odgovorih.

„Da ti prenesem jednu poruku“, odgovori. „Nešto što ti već znaš ali ti je možda potrebno ponoviti. Ti i svi vi ostali koji ste ovdje na zadatku radite jedan strašno važan i zahtjevan posao. Svaki dan ste na ivici čiste propasti, svaki dan ste meta raznih napada, žele da vas unište, svakog časa i svake sekunde. Nikad ne znate kada će vam poslati nekoga da vas pokuša povrijediti, čak uspijevaju da i vas same međusobno posvađaju i udalje, ali sve ti to znaš i znaš kako se tome oduprijeti. Pusti da to samo izađe iz tebe, Victore... osjećaš li kako već neko vrijeme nešto pokušava da izbije iz tebe? Nešto što te pomalo plaši ali u isto vrijeme i veseli i ispunjava nadom. To je ono što ti imaš u sebi i ono što si stvarni TI. Ti moraš zaroniti u sebe, pronaći to, prepoznati ga i izvaditi napolje. Ili će ono samo izbiti iz tebe ali onda možda nećeš moći to odmah kontrolisati kako treba. Siđi dole i uzmi to Victore. Ti znaš kako to ide i šta treba učiniti, prolazio si kroz to nebrojeno puta do sada, sjećas se? Obučen si za to, zar se ne sjećaš kako smo se svi zajedno obučavali...?“
Taj glas je bio čista energija, čisti život i postojanje. Proticao je kroz mene tako glatko i umilno da sam se osjećao u trenutku kao da sam neko drugi.

„Da li i dalje često posjećuješ ono drvo, koje sam jako volio dok sam bio tamo?“, upitao sam ga pognute glave i glasa koji kao da nije pripadao meni.
„Naravno, tamo smo svi, čekamo vas da nam se pridružite i vi ćete doći vrlo brzo“.
Uzdahnuo sam jako duboko: „Znaš već neko vrijeme me izjeda užasna sumnja u sve. Sve se nekako teže razumijevamo, žderemo jedni druge i ne vidimo, nekada ništa ne vidimo, kao da nam je neko stavio veo preko očiju. U stvari mislimo da vidimo, čak smo kadri i osuđivati jedni druge ponekad a još uvijek tako malo znamo i tako malo vidimo. Kako je moguće da smo nekad u tolikoj zabludi?“

„Prihvatli ste se toga, sjećaš se? Znali ste da će vam se to desiti i znali ste koliko su „oni“podmukli i zli i šta su sve u stanju napraviti. Morali ste prihvatiti njihovu igru i pravila, i to ste prihvatili svjesno. To je ono što oni ne znaju, u stvari bolje rečeno ne žele da znaju i čega se boje da saznaju i to je ono što će ih koštati na samom kraju. Vi ćete proći kroz taj pakao i čistu vatru ali to nije ni malo lako. Moraš raditi Victore, naporno kao nikada do sada, svi vi... znaš to veoma dobro. Znaš da drukčije ne može...“

„Usamljen sam, užasno... osjećaš li? Napustio me je i crveni prijatelj, tu i tamo naiđe ali ne obraća pažnju i kao da ga nema. Ostali nekad dopuštaju „onima“ da ih usmjere na mene i onda i oni zabijaju svoje pipke, kao da mi nije dosta ovih svakodnevnih. Umoran sam jako, osjećaš li?
„Naravno da osjećam, sviju vas... svi vas osjećamo i čekamo da krenete. To od vas zavisi jer vi znate kako treba. Znamo da ćete krenuti onda kad bude trebalo a i sada ovo što radite je zadivljujuće. Borite se jako ali možete i više i vi to znate.“

„Reci mi, da li si ponio ono što sam ti onda dao, mislim da mi je to sad jako potrebno?“, upitao sam ga.
„Da, tu je kod mene, hoćeš odmah?“
„Hoću“, rekao sam i jednim naglim potezom strgao svu odjeću sa gornjeg dijela mog tijela.
„Hm gadno su te isjekli“, rekao je dok je posmatrao moju ranu od pipaka. „Spremi se“, reče.

Vratio sam se u svoj ćošak jer mi je tamo bilo uvijek najugodnije, opustio sam se, naslonio na zid, noge blago savio u koljenima a dlanove okrenuo prema gore. Osjetio sam prvo blago strujanje energije kroz sljepoočnice, a onda sam vidio malo svjetlucanje, kao pražnjenje nekog elektriciteta. Strujanje je postajalo sve jače i intenzivnije i sve mi je više prijalo i godilo. Svjetlucanje se pretvorilo u prave munje, ali tihe, bez zvuka i buke. A onda je krenulo iznad mojih grudi i rane. Prvi udar je bio tako snažan da sam se naglo izvio u leđima i glasno jauknuo. Nisam mogao zaustaviti ubrzano disanje, a potom je došao sledeći udar, duplo jači od onog prvog. Urlao sam i u trenutku sam bio potpuno mokar od znoja. Ne, to nisu bili klasični bolovi, to su bili udari moje vlastite energije, koju sam jednom ostavio kod mog posjetitelja prilikom mojih priprema za dolazak ovdje.

Nisam ni primjetio da odavno vise ne sjedim u istom položaju kao na početku, već da sam bukvalno na koljenima, oslanjajući se rukama od pod. Polako sam se uspravio i pogledao ga. Znao sam da je spreman za završni udarac.
„Daj to sve u ranu, ok“?, rekao sam mu.

Prosto me je zakucao za zid, ne znam koliko sam odletio od poda ali sam se odjednom našao na svojim nogama. Dok sam ispuštao lagano vazduh kroz pluća pogledom sam potražio svoj krevet i stropoštao se u njega.

Zaspao sam istog trenutka, ulazeći lagano u jedno područje mira, tišine i odsustva bilo kakvih pokreta, aktivnosti, pa čak i snova. Nije bilo ničega i ja sam zakoračio na jedan momenat u sivu zonu mira, dok je moje tijelo spavalo najdubljim snom od kada sam ikad došao na ovaj svijet.

February 21, 2010

Oči u oči sa MATRIXOM



Prije neko veče, dok sam pokušavao da zaspim, iznenada mi je pala na um jedna vrsta spoznaje ili bolje rečeno uvida u nešto o čemu sam, naročito tokom posljednjih godina, inzenzivno razmišljao. Sjetio sam se dijelova svog života i određenih povezanosti koje su ti pojedini dijelovi imali između sebe i nekih opštih tj. globalnih događaja. Kako sam došao na tu vezu? Teško je to reći ali u jednom trenutku, tokom te večeri, sjetio sam se svih onih tragičnih događaja vezanih za protekli rat na ovim prostorima i onda sam ih, na neki način, doveo u vezu sa nekim stvarima koje mi se dešavaju naročito u zadnje vrijeme.
I jednima i drugima zajedničko je to da su posljedica niza određenih (svjesnih) radnji i propusta, grešaka i pogrešnih procjena ali kako mogu dovesti u vezu neke vanjske događaje sa nečim što je isključivo vezano za samo jednu ličnost? Možda se odgovor na ovo pitanje krije iza riječi MATRIX.

Matrix... prva stvar koja će većini ljudi pasti na pamet pri samoj pomeni ove riječi jeste istoimeni filmski hit. Nije mi namjera da dodatno popularizujem neko holivudsko ostvarenje, pa čak i kada je prilično zaslužno za jedno značajno skretanje pažnje „javnosti“ (barem onog dijela koji je pogledao film) na jednu ideju o postojanju nekakve hologramske matrice iluzorne stvarnosti. I nije samo taj film potencirao ovu ideju, već i mnogi drugi ali možda nešto manje poznati (Truman show, Dark city, Thirteenth floor i sl.) ali u svakom slučaju ništa manje (barem po meni) kvalitetna filmska ostvarenja na ovu temu od famoznog Matrixa.
Da sad ostavimo po strani filmove, ali zapitajmo se iskreno koliko smo od svega toga već znali negdje u dubinama svog bića? Da li ste nekad primjetili sa kolikom se preciznošću i nekakvom uslovljenošću „namještaju“ razni događaji u vašem životu i koliko se sve te pojave, u stvari svjesno i direktno upravljaju prema vama samima?
Naše misli povezane sa cjelokupnom stvarnošću nekad nam donose razna predviđanja, kao neki link sa „glavnim centrom“ svih tih zbivanja u nama i oko nas, i nekad smo u stanju nešto previdjeti, naslutiti ili čak i pokrenuti snagom vlastitih misli ili onima što one, u stvari prezentuju. Ovo je nekome možda i poslužilo jednom da pomisli kako ima moć i snagu da vlastitim mislima kreira svu svoju realnost, ali ovo je tako pogrešno i potrudiću se u nastavku teksta to i objasniti.
Jedno je nešto naslutiti ili predvidjeti a drugo direktno ili svjesno uticati na neko ostvarenje. U kojoj ulozi se mi nalazimo?

Ostvarivanje glavne i sporedne uloge

Rekao bih istovremeno i glavnoj i sporednoj. U glavnoj ulozi smo u okviru svog sopstvenog „realiteta postojanja“, kreiranog i stvorenog samo za nas i svrhu zbog koje ovdje i postojimo a sporednoj jer je izvjesno da ne držimo „sve konce u svojim rukama“.
Navešću jedan primjer iz stvarnog života. Ako ste često na cesti i vozite, vjerovatno vam se dešavalo da nekad upadnete u „makaze“ prilikom preticanja drugih vozila i ovo može biti rezultat raznih faktora ali najčešće se radi o vašoj pogrešnoj procjeni situacije na cesti, tj. mogućnosti da uspješno izvršite namjeravano preticanje. Vrlo često ovakve situacije dovode do tragedije, kako po vas tako i po druga lica koja se nađu „zakačena“ ovim događajem.
Često sam se pitao kakav je osjećaj samo nekoliko sekundi prije nego što će vam se desiti takva jedna tragedija u kojoj ćete izgubiti život i šta ljudima prolazi kroz glavu tih zadnjih nekoliko sekundi. Jednom ranije sam, takođe bio u jednoj sličnoj situaciji gdje je sve ukazivalo na to da će se sve završiti tragično po mene i tih zadnjih nekoliko sekundi prije sudara sam bio potpuno svjestan da će se nešto gadno desiti a onda, kad je i počelo da se to dešava, ja sam jednostavno izgubio memoriju u odnosu na tih par sekundi tumbanja u slupanim kolima i kad se sve završilo, na jedan čudan i neobjašnjiv način sam stajao nekoliko metara pored zgužvanog auta i to na vlastitim nogama. Nije bilo nikakvog gubljenja svijesti niti išta slično ali misterija mog prolaska, ili bolje rečeno iskakanja kroz zadnju šajbu slupanog automobila i dalje ostaje neriješena, jer po kasnijim analizama je proizilazilo da nije bilo drugog načina da tada ispadnem iz auta nego kroz zadnju šajbu (obzirom da sam sjedio na zadnjem sjedištu a nije bilo zadnjih vrata) a kad bih to pokušao učiniti u okolnostima da se samo provučem kroz taj otvor onako „radi probe“, mislim da bi teško išlo jer je taj prostor prilično skučen a ja i nisam baš šićušne građe.
Šta ili ko je namjestilo ovaj događaj na takav način da prođem sa nekim minimalnim povredama u situaciji koja je bila potpuno zrela za jednu tragediju mnogo veće vrste? Postoji na hiljade sličnih situacija, koje su se desile čak i pod relativno povoljnijim okolnostima po neke učesnike u smislu intenziteta realne opasnosti, pa su ljudi prolazili mnogo gore od mene.

Ali da se vratim ovom skorašnjem događaju, dakle desilo se da sam preticao jedan veliki kamion šleper na putu čija je preglednost bila dosta ograničena zbog čestih krivina. Naravno, skoro svaki vozač vrlo brzo izgubi živce kad neko vrijeme ide iza dosta sporijeg kamiona šlepera i čeka prvi povoljan trenutak da ga pređe. Prvi povoljan trenutak koji se meni kao takav učinio, ja sam odmah iskoristio i počeo sa obilaskom kamiona. Kad sam došao negdje do pola shvatio sam da sam precijenio mogućnosti auta kojeg sam tom prilikom vozio i vidio da me snagom svog motora ne može izvući iz ove situacije. Već je bila poprilično velika brzina kojom sam se kretao i sve se odgravalo jako brzo. Auto iz suprotnog pravca se neumoljivo pribiližavalo i sve je ukazivalo na skorašnju tragediju. Ono što mi je jedino bilo preostalo u toj situaciji je bilo da stisnem kočnicu i pokušam pustiti taj kamion da prođe pored mene kako bih se ponovo vratio na svoju traku kolovoza. Naravno, ukoliko se desi da je vozač kamiona tom prilikom neiskusan, dekoncentrisan ili šta već, male su šanse za uspjeh jer jedino pametno što on može u toj situaciji učiniti jeste da što više ubrza kako bi mom kočenju da dodatni učinak.
Naravno, vozač kamiona je učinio upravo ono što je i trebalo, dao gas kad je vidio da se pokušavam vratiti iza njega i ja sam se u zadnjem trenutku domogao svoje trake.
Ovakve i slične situacije su, možemo reći, dosta česte na cestama, ali ono što je mene motivisalo da je shvatim kao naročito značajnu jeste način na koji sam se osjećao u tim trenucima.

Dakle, nije bilo ni traga panici, strahu ili nečemu sličnome, nije bilo munjevitog prolaska scena kroz glavu iz čitavog života... ničeg sličnog. Samo jedna hladna usredsređenost na to da ispravim što se ispraviti može i spriječim taj sudar.
Ali, sad mi se u glavi javlja masa pitanja. Šta da vozač kamiona nije reagovao pravilno, šta da je auto iz suprotnog smjera išlo brže i da nije i ono malo kočilo, šta da se krivina završavala mnogo prije u kom slučaju nebih imao ni pola ovog vremena kojeg sam imao za bijeg u svoju traku i sl?

Neko bi rekao, splet slučajnosti ili tako se htjelo. Mene ovaj odgovor ne zadovoljava, zato što sam mišljenja kako je cijeli ovaj nama poznati univerzum zasnovan ne nekoj ili nečijoj svjesnoj volji. Nema slučajnosti, niti je može biti jer je taj pojam suprotan svemu što jeste. U međusobnoj interakciji događaja, ljudskih i drugih bića u ovoj našoj stvarnosti imamo različit splet međusobnih uticaja. Događaje uglavnom ne možemo predvidjeti, većina ljudskih bića ipak djeluju nesvjesno, tj. nagonski, dok druga bića (biljke, životinje) djeluju takođe nagonski. Kako onda u cijelom ovom koktelu možemo tvrditi da je ipak sve pod nečijom „strogom dirigentskom palicom“? Možda već pomenutom raspodjelom uloga na glavne i sporedne.

U „glavnoj ulozi“ se nalazi čovjek kada djeluje potpuno svjesno i iz dubine svoje suštine (duše), imajući u vidu onu gnostičku podjelu čovjeka na ličnost koja reprezentuje nešto što je nagonsko i nesvjesno i suštinu koja predstavlja naše potpuno i svjesno ostvarenje kao originalnih ljudskih bića. Ako čovjek ne djeluje svjesno, na način da potpuno sam odlučuje o svakom svom koraku, akciji i svemu što (ne)preduzima kažemo da sve što čini to radi nesvjesno i nagonski, uvijek prema nečijem tuđem uticaju i nahođenju. Neko nam je prišao i rekao nešto što nam nikako ne odgovara, bilo da je slagao bilo da je rekao istinu ali ako je to nešto što ne želimo da čujemo mi se automatski počinjemo ljutiti i emitovati cijeli niz negativnih emocija a u pozadini svega uopšte ne stoji naša svjesna volja i namjera da se ljutimo i regaujemo na takav način, već je sve to uslovljeno nečijim tuđim poticajem, u ovom slučaju osobe koja nam je pristupila na takav način. U ovom slučaju mi se nalazimo u nekakvoj sporednoj ulozi u našoj stvarnosti, jer ne utičemo direktno svojom voljom i sviješću niti na svoje vlastito ponašanje i djelovanje niti na bilo šta drugo. Takođe, ova dva primjera koja sam naveo iz svog života ukazuju na sporednost tadašnje moje uloge u stvarnosti, jer sve što se odvijalo i događalo je bilo u potpunosti van moje kontrole i svjesne volje.

U nekom drugom slučaju, zamislimo da djelujemo kao potpuno svjesna i probuđena osoba. Neko nam je prišao i nešto neprijatno saopštio. U trenutku nam je poznata do u tančine cijela pozadina u vezi te priče i onog šta ona predstavlja i do čega treba da dovede (naravno do dreniranja naše životne energije). Međutim, mi tada ne reagujemo direktno izazvani (isprovocirani) uticajem te osobe, već na jedan potpuno drugačiji, svjestan način, način koji proizilazi iz naše suštine. To bi se čak možda i u nekim slučajevima moglo manifestovati gotovo istovjetno kao i ovaj prvi slučaj, dakle nekada možemo i potpuno svjesno, na jedan naizgled agresivan i jako intenzivan način reagovati, ali ako je u pitanju potpuno svjesna reakcija za koju smo u našoj suštini shvatili da nam je kao takva jedina potrebna u određenim okolnostima, onda reagujemo potpuno svjesno, a ne da smo samo ispovocirani, tj. navedeni na određeni tip reakcije za koju se, u najvećem broju slučajeva, kasnije kajemo ili smatramo da smo nekim dijelom u istoj pretjerali. Svjesna reakcija, bez obzira kolikog intenziteta bila, nikada za posljedicu nema kajanje usljed njenog preduzimanja, već u potpunosti i odgovorno prihvatamo nju samu i sve njene posljedice u cjelosti.
U ovom drugom slučaju, dakle u slučaju svjesnog reagovanja mi se, na neki način, nalazimo u jednoj glavnoj ulozi u našoj stvarnosti, jer za razliku od ovog prvog slučaja, ovdje reagujemo direktno i svjesno i tada je takvo djelovanje posljedica izražaja naše suštine, tj. našeg originalnog bića.

Destrukcija matrice

Pitam se šta bi se desilo da sam, nekim slučajem, dok sam preticao onaj kamion, svjesno i smišljeno išao ka tome da se slupam. To možda opet zavisi od toga šta je formiralo tu odluku u mojoj glavi. Da li je u pitanju posljedica mentalne poremećenosti, psihičkog rastrojstva, negativnih uticaja raznih OPS entiteta koji su u stanju da kod čovjeka izazivaju emocionalne i psihičke reakcije kakve god oni žele da budu i sl. Ili je u pitanju potpuno čvrsta, čista i svjesna vlastita odluka (ako takva i uopšte može biti u tim okolnostima) da učinim nešto što se ne poklapa sa unaprijed osmišljenim scenarijem tog događaja.
Da li čovjek može u jednom trenutku preći sa svoje sporedne u glavnu ulogu u svojoj stvarnosti? Da li uopšte može vlastitim svjesnim i promišljenim radnjama kreirati jednim dijelom „sekvence“ svoje matrice u kojoj boravi? I da li u pozadini svega čovjek uopšte na ovom svijetu može ikada biti u toj glavnoj ulozi ili je i ona uslovljena nečijim tuđim uticajem na način da nam daje privid o našoj mogućnosti da budemo sami kreatori svoje sudbine?
Ova matrica, što god više razmišljam o njoj, mi se čini sve komplikovanijom i nepristupačnijom. Da li se može bitno poremetiti lanac događaja u njoj i izazvati neka vrsta haosa ili destrukcije same matrice... bojim se da u ovom tekstu postavljam previše pitanja na koje ne znam odgovor.

Zamislimo da su svaki naš pokret, korak, akcija... sve što preduzimamo i činimo u ovoj pojavnoj stvarnosti (matrici) direktno uslovljeni, uklopljeni, uglavljeni... kako hoćete, nečim kompatibilnim, kao takvi čine jednu kariku u cijelom lancu događanja matrice, svi su međusobno povezani i uslovljeni na jedan toliko savršen i sveobuhvatan način da jedna individua gotovo da i ne može preduzeti neki korak ili radnju koji bi iskakali iz tog čvrstog lanca međusobno uslovljenih događaja. Matrica kao da uvijek ima odgovor i rješenje za svaku našu reakciju i u trenutku se automatski postavlja kako bi apsorbovala reakcije ili djelovanja koje prijete da izađu izvan postavljenog i utvrđenog sistema.
Situacija u kojoj sam preticao kamion je bila, po svemu sudeći, samo jedna unaprijed određena sekvenca iz mog života za koju je unaprijed postojao scenario završetka, u ovom slučaju pozitivnog. Da li sam mogao nekom svojom voljnom radnjom poremetiti taj unaprijed određeni završetak i učiniti nešto što iskače iz okvira same matrice i ako jesam kako bi se to manifestovalo? Naravno, imao sam tada priliku da to probam u tom trenutku pa bih odgovor na ovo pitanje vjerovatno dobio na „licu mjesta“ a ja, sasvim sigurno, ovdje nebih više nikog smarao masom pitanja.
Ok to mi je jasno ali pokušavam se dotaći nekog koliko toliko dubljeg, „ezoteričkog“ objašnjenja ovog događaja.
Ono što želim ovdje potaći nije odgovor na pitanje zašto se onog dana nisam negdje zabio autom, već kako izaći, izroniti, slomiti... ovaj matrix i kako se konačno domoći jednog „svijetlog, kristalno čistog i bijelim zrakama sunca okupanog proplanka, na kojem ne struji povjetarac već čista energija koja vam se sama nudi“.
Nekad imam osjećaj da što više razmišljam o ovim stvarima kao da se sve više uglavljujem u matricu a nekad opet, kao da negdje duboko iz neke pozadine čujem neki glas koji me doziva, odnekud... imam osjećaj kao da neko nastoji da me probudi iz dubokog sna.

„Pozitivno“ dejstvo matrice

Ima još jedna stvar koja me užasno zanima i o kojoj takođe često razmišljam. Stvarnost u kojoj živimo, tj. matrix se odvija i postavlja po određenim zakonitostima i pravilima. Rekli smo da ta pravila uređuje „dirigent“ ali isto tako nam je jasno, ako stvari postavimo na temelje one osnovne i iskonske podjele funkcionisanja na OPD i OPS, koja čini osnovnu polarizaciju sveukupnog postojanja i na taj način omogućuje međusobni izražaj „sve što jeste“, proizilazi da aktivnosti OPS-a mogu „pozitivno“ uticati na neku osobu na način da ista prikuplja (ali na užasno bolan način) neophodna iskustva o cijelom postojanju i na taj način dodatno obogaćuje svoje biće novim (užasno bolnim) iskustvima i znanjima. Mislim da nam je potpuno jasno da kreator ili dirigent naše matrice ni u kom slučaju ne može biti neko „pozitivno“ ili OPD biće jer je cijeli sistem zamišljen kao uspostavljanje čvrste i svebuhvatne kontrole nad masom bića, individua a nekog kontrolisati znači oduzimati mu univerzalno pravo (samo)funkcionisanja i odlučivanja na bazi slobodne volje. Ali istovremeno s tim, „dirigent“ i matrica nam daju mogućnost obogaćivanja vlastitih bića novim spoznajama. Volio bih znati šta dalje činimo s tim spoznajama, šta kad se probudimo i izađemo i „zatvora“, da li ih nosimo negdje, na neko mjesto gdje svi ostali donose slične spoznaje i onda svi zajedno imamo priliku da izvršimo nekakve uvide u njih i na taj način proširujemo i obogaćujemo naše osobnosti. Ne znam... ali cijeli ovaj sistem, sa sadašnje tačke gledišta, mi izgleda užasno brutalan i nastran. Zar nema niti jedan drugi način u cijelom univerzumu da se svi mi fino „obogaćujemo“ ali na neki manje bolan način. Možda je bol koju ovdje osjećamo samo prolazna percepcija ali zašto je to tako?

I onda dolazim na sami početak ove priče i na ono kako sam došao do toga da dovedem u vezu rat na ovim prostorima i neke druge, lične događaje. Izgleda da matrica i „dirigent“, u svojoj težnji da što više, sa naše/moje tačke gledišta, imaju kontrolu nad svima nama, da što više namještaju razne događaje koji će dovoditi do efikasnog i neprekidnog dreniranja ljudske životne energije, u svemu tome postavljaju i određene stvari na način koje same po sebi vrše, u neku ruku svoju suprotnu funkciju od one prvobitno zamišljene. Hocu reći, da sve to vodi ka nekoj vrsti buđenja, odnosno da što je buka veća to su vam veće šanse da se prije probudite, što vas više ostavljaju na miru i prave tišinu, dublje i slađe ćete spavati. Sve same suprotnosti i krajnosti koje se negdje, u nekoj tački savršeno poklapaju.


A kako na matricu djeluje sama spoznaja nje, tj. kad je pogledate direktno u „oči“? Nisam nešto primjetio da se pretjerano ruši oko mene u trenucima kada ovoliko intenzivno tragam i razmišljam o načinima izlaska iz „zatvora“ ali možda negdje, na nekom nivou destrukcija počinje i ide u nekakvim etapama. Primjetio sam u zadnje vrijeme, kako mi se određene potrebe, ali koje iskažem na jednom mnogo suptilnijem nivou od svakodnevnih, ispunjavaju a kao rezultat otjelotvorenja nekih mojih unutrašnjih stremljenja. Da li sam nekada uspijevao da, barem na trenutak, iz svoje sporedne pređem u glavnu ulogu u pojavnoj stvarnosti a da to nisam ni primjetio? Previše teško pitanje, kao i sva ostala koja sam postavio u ovom tekstu, ali pomalo mi se i sviđa gledati matrixu u oči, čisto da „dirigentu“ bude jasno da možda može imati sve konce stvarnosti u svojim rukama ali da ima i neko ko će ga barem neskriveno posmatrati i stalno razmišljati o bijegu.

February 8, 2010

Svijet sjenki III




Bilo je već prilično kasno kad sam stigao kući. Požurio sam do kupatila da što prije sperem ostatke krvi koji su se nakupili tokom dana oko rane na mojim grudima, rane koja se stvorila od svih tih silnih uboda pipaka tokom tog dana. U toj žurbi zaboravio sam skinuti svoju masku s lica, i u jednom trenutku primjetio sam krajičkom oka u ogledalu koliko se slojeva laži i druge prljavštine nakupilo na njoj tokom samo jednog dana. Nagnuo sam se iznad umivaonika i polako je skinuo, dok su čitavi slojevi nečega crnog i praškastog padali po podu, za njima je iskapalo i nekoliko mojih suza. Okrenuo sam se naglo u stranu i snažno bacio masku negdje u ćošak kupatila. Nedugo zatim, pustio sam po sebi snažan mlaz vode iz tuša, podsvjesno se nadajući da će to sprati makar dio prljavštine koji se danas nakupio u ovom surovom proživljavanju koje provodim u svijetu sjenki. Voda je sprala samo spoljašnju prljavštinu, slojeve zgrušane krvi i znoj, ostalo je bilo netaknuto, duboko u meni, čekajući da pronađem pravi način za potpuno očišćenje.

Kad sam završio s tim, otišao sam u sobu i sjeo u svoj omiljeni ćošak. Sjeo sam na pod, savio noge u koljenima i obuhvatio ih rukama, leđa oslonio na ivicu na kojoj su se spajala dva kraja zida, osjećao sam neku sigurnost iza sebe, ispred mene se nalazio ostatak sobe. Pogleda usmjerenog prema naprijed, dok su mi se grudi snažno pomjerale od dubokog disanja a u glavi kovitlale misli i emocije od događaja iz prethodnog dana, lice mi se na trenutak razvuklo u blagi osmjeh. Došao je ponovo momenat za mali predah i kratku posjetu domu. Usnuo sam...

Kroz zvijezde, tminu, tamne prolaze, osjećao sam da prolaze godine, vijekovi, eoni... a ipak sve je trajalo manje od sekunde... otvorio sam oči i snažno svijetlo me je za trenutak zaslijepilo. Nije bilo ništa neprijatno niti bolno, bila je samo jedna promjena, refleksno sam otvorio usta i snažno udahnuo. Ali ono što sam udisao nije bio vazduh, jer ga tu nije ni bilo. Bila je to čista energija koja se sama nudila. Osjetio sam neku posebnu svetost tog trenutka i tog mjesta na kojem sam se nalazio. Uplašio sam se da ću nešto zatražiti, zahtjevati, uzeti, kao u svijetu sjenki, tih vječito gladnih i željnih svega bića, ali ovdje mi se energija sama ponudila. Čuo sam samo neki glas u glavi koji je rekao: „opusti se, uzmi i odmori se, kod kuće si“.

Odmah je postalo sve poznato, najmiliji zvukovi kristalno čiste i hladne vode, koja se u slapovima spuštala niz jedno brdašce, miris jarko zelene trave i žutog i ružičastog cvijeća kojeg sam u potpunosti osjećao i blagi zvuk svježeg povjetarca od čiste energije, koji je umilno kolao oko mene, čineći me nevjerovatno sretnim.

Tad sam osjetio da više nisam sam, očekivao sam ga i stigao je tačno na vrijeme. Moj crveni prijatelj.
Sačekao sam malo da se prilagodi kao i ja maloprije i rekao sam kroz osmjeh: „hej, hoćeš da malo letimo ovuda“? Nasmijao se i rekao:“ali ja bih radije trčao“. Smijali smo se neko vrijeme i odlučili da krenemo. Ja sam letio, a on je trčao, ali smo i dalje bili jedan uz drugog. U jednom trenutku sam poželio da se popnem na veću visinu, usmjerio sam se prema gore i počeo sa brzim uspinjanjem. Jedan djelić svog pogleda sam cijelo vrijeme držao na svom prijatelju, vidio sam da je i on ubrzao i počeo da pravi ogromne skokove, bilo je i više nego imresivno. Ponovo smo se susreli, usporili smo i onda zastali.
Došao je trenutak kad smo međusobno razmjenili sve spoznaje, misli, emocije i smisao svega što smo proživljavali za vrijeme našeg boravka tamo dole. To nije dugo trajalo i kad je bilo gotovo sjeli smo ispred jednog ogromnog, bijelog drveta.

Ćutali smo, razmišljao sam o tome kako je ovdje sve tako kristalno jasno i sve ima tako precizan i razumljiv cilj. A kad smo dole, kako ono vrijeme koje vlada u tom svijetu sjenki prolazi, nekako se međusobno sve lošije razumijemo. Dok sam dole, osjećam se tako umorno i zasićeno od sveg tog preispitivanja i samoanaliziranja, od postavljanja pitanja, od ignorisanja, od izbjegavanja, od čega često krvarim, čak i da mi neka sjenka ne zabije svoj pipak u moje tijelo.
Okrenuo sam se u stranu i vidio ga kako stoji iznad mene. „Mislim da bi sad trebali krenuti, zar ne“?, rekao je dok mi je pružao ruku kako bi mi pomogao da se podignem. Uhvatio sam snažno ruku i osjetio nagli trzaj koji me je za tren oka posadio na noge. Znali smo da se moramo sad vratiti u svijet sjenki i to smo prihvatili kao obavezu i jasan zadatak kojeg moramo u potpunosti ispoštovati i izvršiti ga najbolje što možemo i tu nije bilo ničega spornog, niti smo se na bilo koji način osjećali loše zbog toga. Loš osjećaj je dolazio tek nakon što zakoračimo u tu tminu svijeta sjenki a ogromna sumnja nas je do kostiju proždirala.

Trznuo sam se i naglo podigao glavu koja je bila naslonjena na moje ruke, koje su još uvijek bile obavijene oko mojih nogu. U sobi je vladala skoro potpuna tama, samo su, tu i tamo, sporadično žmirkajući ulijetale slabe, bolesno-žućkaste trake svjetlosti koje su dopirale sa nekih zamazanih i oštećenih reklamnih panoa. Sjenke vole da se reklamiraju i da se stalno ubjeđuju kako je njihov svijet predivan i savršen i da u njemu treba uživati. „Neko je ovdje dobro lud“, promrmljao sam ustajući polako iz svog ćoška. U sljepoočnicama sam odmah osjetio neku oštru bol, stavio sam ruku na čelo i napipao jednu od starih rana, kroz koju je prošlo jako mnogo pipaka do sada.

Svaki put me iznova iznenade, pomislio sam, vrteći u mislima događaje od prethodnog dana. Jedna od sjenki koja mi se voljela predstavljati kao prijatelj u ovom svijetu me je najednom divljački ubola svojim pipkom, naravno onda kad sam se najmanje nadao. Znao sam da će se to kad tad desiti ali ipak, iznenađenje je bilo, kao i svaki, put bolno. Opet sam počeo razmišljati o njima, o sjenkama i zašto se tako ponašaju. Neki glas mi u glavi reče: „Oni moraju da jedu, oni moraju da se hrane“. Da znam... Ali zašto toliko vole laž? Zašto im je ona način života i bez koje ne mogu ni jedan trenutak?
Glas je neko vrijeme ćutao, a onda reče: „Ti znaš jako dobro odgovore na sva ta pitanja i imaš sve ono što ti je potrebno. Da li ti je to dovoljno?“
Odgovorio sam: „Ti znaš jako dobro da mi to nije dovoljno i dokle ćeš da mi govoriš takva sranja?“
„Onda moraš da čekaš“, reče.
„A šta drugo radim sve ovo vrijeme“?
„Da li ti uopšte vidiš gdje se ja nalazim? Da li vidiš sve te sjenke oko mene, i koliko su tamne? A da li vidiš koliko sam ja slab i neprilagođen? Zaviri malo u moju utrobu i unutar grudnog koša pa pogledaj šta su mi sve ti pipci učinili do sada. Šta misliš dokle mogu ovako?“, očajnički sam upitao.
Glasa više nije bilo, povukao se čim sam počeo da vičem. Nisam ni primjetio da sam počeo da vičem, da su mi vene poiskakale na vratu i da sam izvukao svoj pipak najviše što sam mogao i nekontrolisano mahao njime poput svih ostalih sjenki.

Nakon nekog vremena sam se smirio i ponovo se vratio u svoj omiljeni ćošak. Počeo sam razmišljati, po ko zna koji put, zašto sam baš izabrao ovo mjesto na cijelom tom svijetu sjenki. Mnogi moji prijatelji su otišli na neka druga, možda malo lakša mjesta, gdje su sjenke bar malo mirnije i tiše nego ove moje. Otišao bih i ja ponekada na neka od tih mjesta, na nekoliko dana. Bilo je malo drugačije od ovog mog mjesta. Tamošnje sjenke nisu često napadale i zabijale nasumice svoje pipke, kao ove oko mene. Mogao sam dosta dugo hodati gotovo neprimjećen i neuznemiravan od sjenki, kao da su se bavile samo sa samima sobom. Ali ono što je bilo jako uznemirujuće jesu njihove oči, u prvi mah sam pomislio kao da su nekakve tamno-plavkaste boje, ali onda sam vidio da su, u stvari, zućkasto-crvene, poput vučjih. Hladni pogledi, bez izražaja, samo usmjereni na ono što trenutno čine. Snalazio sam se u tom njihovom svijetu, bez problema, uprkos svemu, pa i njihovim očima.

„Nemoj mi samo reći da sam baš zbog te hladnoće jednom odlučio da ipak dođem u ovaj moj svijet, ovih sumanutih i ludih sjenki koje se nalaze svuda oko mene“?, obratio sam se onom svom glasu. Opet je ćutao...
„Ti znaš sve odgovore“, ipak sam čuo da je rekao nakon nekoliko trenutaka.
Pogledao sam kroz prozor i vidio ih nekoliko kako nekontrolisano i užurbano zabijaju svoje pipke na jednu sličnu njima. Izgledalo je da ova u koju zabijaju pipke, ipak prihvata to što oni rade, kao da to sve odobrava, iako sam vidio kako polako počinje da krvari. Onda sam se zagledao u njihove oči. U jednom trenutku mi se učinilo da vidim neku iskru u njima. Možda mi se samo učinilo. Ali nije dugo prošlo i uloge su se izmjenile. Sada je ova sjenka, koja je do maloprije bila žrtva počela neumoljivo zabijati svoje pipke u jednu od ovih koja je to činila njoj do maloprije. Pozlilo mi je od tog prizora, uprkos svemu, htio sam da povratim ali nisam mogao jer mi je želudac bio toliko iziritiran i izranjavan da više nisam mogao ni povraćati.

A onda sam se okrenuo naglo u stranu i vidio ponovo kako se na obzorju formira i koncentriše još jedan novi red čistog zla i prijetnje. Ne, nisam zaboravio na to. Neće me iznenaditi ali će mi nanijeti veliki bol. Nije još krenulo ali sve ukazuje na to da vrlo brzo hoće. Opet je sve poprimilo onaj svoj dobro poznati i užasni oblik. Naravno, u svakom novom redu je bilo nešto drugačije od onog prethodnog ali ipak sve se svodilo na isto.
„Hej“, obratio sam se onom svom glasu dok sam gledao u pravcu ove ogromne prijetnje. „Molim te reci mi šta je svrha ovog stravičnog oblika akumuliranog zla, nereda i haosa“?
„Da se konačno probudiš“!, odgovorio je.
Ponovo sam pogledao prema obzorju, duboko udahnuo i otvorio se. Ostalo mi je samo da čekam... Pa da, to je ono što sam najviše i činio u ovom svijetu sjenki. Vidjećemo samo još i dokle...

November 24, 2009

Opasna duhovnost

„Čovjek na putu samospoznaje može napraviti samo dvije greške, ili da na isti nikada ne krene ili da ne prođe cijelim putem“... Buda.


Koliko i kako bavljenje duhovnošću, odnosno raznim tipovima ezoteričkog i svakog drugog rada na sebi koji podrazumijevaju usvajanje i sticanje određenih znanja koja nisu u velikoj mjeri dostupna tkz. „široj javnosti“ (osim ako se ista malo ne potrudi da do njih i dođe) i tih nekih „alternativnih“ metoda pristupa životu i našoj ulozi i smislu u njemu, može biti opasno, prije svega po naše psihičko – mentalno zdravlje?
Ova Budina misao koju sam stavio na početak ovog teksta dosta toga govori, ali naročito ovaj drugi dio: „ili da ne prođe cijelim putem...“. Šta će se desiti ako zakoračimo na neki put samospoznaje i potrage za nekom istinom i sa jednog dijela tog puta, i prije nego što stignemo do njegovog kraja, krenemo nazad ili ostanemo na tom mjestu do kojeg smo do tada stigli?
Šta se dešava sa polupečenim hljebom? Šteta ga je baciti a ako ga pojedemo prijesno tijesto će nam pokvariti stomak. U svakom slučaju šteta.
Međutim situacija sa „polupečenom“ duhovnošću se čini malo komlikovanija.

Sve naše laži

Ustoličenje „njenog veličanstva“ laži u našim životima počinje veoma rano, već sa prvim socijalnim aktivnostima kojima se podvrgnemo. Jedna čista i nevina ljudska duša, koja se nalazi u svakom malom djetetu, počinje da biva automatski zaražena već sa skoro prvim doticajem sa svojom socijalnom sredinom, kao da u toj društvenoj strukturi postoji neki nevidljivi i najopasniji virus za kojeg smo ikad čuli i čim nešto čisto dođe u kontakt s njim odmah dolazi do kontaminacije. Ne mora značiti da će neka osoba odmah postati iskvarena ili zla, ona će jednostavno početi da živi i cijeni laž.
Često oko nas možemo čuti kako ljudi reaguju kad se pomenu tkz. teorije zavjera, obično se krene sa intenzivnim ismijavanjem, uglavnom onoga o čemu niko od njih nema pojma ili jako malo zna. Čudan neki „programčić“ u ljudskoj (pod)svijesti, zanimljivo je to posmatrati... hahahaha NLO-i koja glupost i djetinjarija... hahaha WTC srušili Izraelci i Američka vlada kad svako živ zna da ih je roknuo onaj bradati Osama Bin Laden što živi u nekoj pećini i njegovi super obučeni teroristi... hahahaha vakcine protiv svinjske gripe opasne, a WHO nam fino kaže kako je tu sve regularno... hahahaha... pa dokle se misle smijati?
Možda dok se jednog dana i sami ne nađu u nekom cilindričnom ili tanjirastom lebdećem objektu i shvate da im prilaze neke jezive kreature držeći u rukama razne čudne instrumente, ili dok se i sami ne nađu u jednom takvom sličnom neboderu ili dok konačno ne prime tu vakcinu, i onda svima nama ne dokažu kako su oni zreli i racionalni ljudi a mi „ostali“ koji se bavimo ovim temama neiživljena djeca? Mislite da je to nemoguće? Pa i ja sam mislio da je i više nego nemoguće da se tri putnička aviona u roku od samo nekoliko minuta probiju kroz najsofisticariju vazdušnu odbranu na svijetu (NORAD) i zalete se u te zgrade koje je velika većina nas gledala samo u nekim glamuroznim holivudskim filmskim scenama i da će pri tome život izgubiti više od hiljadu amerikanaca u sred njihove vlastite zemlje. A da im je to neko rekao prije 11. 09. 2001. mogu samo zamisliti tu ogromnu salvu podsmijeha i sprdanja i sa ovom „teorijom zavjere“ koja više graniči sa nekim nerealnim SF filmom. Kad ono...ups!
No, prije nego što su se tog dana ismijali na neku od teorija zavjera za koju su od nekog čuli, većina tih ljudi je već od ranog jutra tog dana sama napravila nekoliko ili čak i desetine sitnih zavjera ili u njima učestvovala, a da čak toga nisu ni svjesni.
Slagali smo šefa zbog čega smo kasnili to jutro na posao i cijelim putem smo u glavi smišljali neki pogodan scenario (laž) koji će šef popušiti a mi ostati neoštećeni ovaj put. Pozdravili smo kolegu ili kolegicu kojeg ne volimo i koji nam ide na živce, najradije bi mu sve skresali u lice ali ovako smo odglumili srdačnost i dok smo mu/joj se smješkali već smo u glavi smišljali kako da ga razotkrijemo, diskreditujemo, napakostimo, podmetnemo nogu na bilo koji način.
Ženi (mužu) poželjeli srećan radni dan i rekli da je volimo a sinoć smo povalili neku konobaricu ili sekretaricu i cijelo veče molili boga da žena zaspi dok se mi vratimo kući, tog dana ćemo planirati sledeći susret s njom ali to neće biti ni malo lako izvesti. Trebalo bi uključiti i nekog pomagača, tj. nekog prijatelja da nam posluži kao alibi, onda nazvati slobodan motel i rezervisati sobu, vidjeti da li ona može zbog svog muža i kako njega neutralisati iz cijele priče... ima toga koliko hoćete...
Primjećujete li koliko je u samo ovih nekoliko primjera sadržano raznih zavjera i laži, da se prosto onesvijestiš... zavjere na poslu, u porodici, u kafani, svugdje a laži cijelo jedno obilje. Ali to je većini ljudi manje ili više normalno, hm tako funkcionišu stvari na ovom svijetu, rekao bi neko i otkrio rupu na saksiji ali kad čuju neku „globalnu“ teoriju zavjere odmah je počinju odbacivati.
No, malo znanja na temu „predatorov um“ nam može ponuditi jako dosta odgovora na ova pitanja, tj. ko, kako i zašto kreira (da, baš kreira) ovakvo stanje svijesti cijelog čovječanstva ali o tome na nekim drugim temama...

Dreniranje energije

Svakodnevno dreniranje, isisavanje, tj. crpljenje tuđe energije je takoreći ustaljena stvar. Mora li to tako biti? Zašto se jednostavno ne zapitamo kome takav jedan sistem življenja u kome su laži, zavjere, napadi, nasilje, strah i sve ono što nas okružuje potrebni i kome je to sve u interesu?
Nisam vegetarijanac ali slušao sam priče ljudi koji su rekli kako su, nakon nekog vremena, počeli postepeno osjećati odbojnost prema mesu i krenuli su da ga izbacuju iz ishrane. Pitao sam se kako izgleda ta odbojnost, i prije neki dan sam shvatio da ima već neko vrijeme kako mi se u stomaku pojavljuje neki čudan osjećaj kad jedem meso, osjećaj patnje i bola, nečijeg... možda te životinje koja je nasilno umrla da bi je neko pojeo. Znam da ako odbacim tu šniclu ili biftek iz već pripremljenog tanjira neću spasiti niti jednu kravu, svinju ili tele i da ću vjerovatno i dalje nastaviti jesti meso, ali osjećam kako tu nešto užasno ne štima. U kakvim mukama je ta životinja živjela u onim štalama gdje ih masovno drže i u kakvim mukama je umrla, kako bi kasnije bila pripremljena za nečiji obrok... Šta je osjećala dok su je ubijali?
Sjetite se šta vam se desi kad naglo čujete neku šokantnu, stresnu vijest, nešto što će vas užasno zaboliti i povrijediti... osjetite li nagli priliv neke čudne hemikalije koja se odnekud munjevito širi po vašem organizmu i penje prema vašoj glavi, od koje vam se muti pogled i dah zastaje?
Ta hemikalija je vaša životna energija koju neko nasilno i protiv vaše volje drenira (crpi) iz vas, primjenjujući na vas nekakvo direktno nasilje, utičući na vas nekim događajem, nekim neposrednim ili posrednim napadom, na vas ili nekog ko vam je drag. Energija koja je pokrenuta u trenutku stresa mora negdje otići, to je prost zakon fizike, ali kuda ide? Vjerovatno onome ko ju je i pokrenuo a o multidimenzionalnosti ove pojave i činjenici da se čovjek odavno više ne nalazi na vrhu hranidbenog lanca možemo danima govoriti.
Dakle, eteričku energiju straha i patnje, koju proizvodi neko živo biće u trenutku dok intenzivno pati konzumiraju (eterička) bića sa 4D OPS, životnu energiju koja je sadržana u kostima, mišićima, krvi i drugim dijelovima tijela konzumiraju ljudska bića (3D OPS) na svojim tanjirima, kako god... neko nekog uvijek konzumira.
Ali usprotivite li se, na bilo koji način, toj uspostavljenoj strukturi postojanja koja je zasnovana na krađi i otimanju energije, usprotivili ste se direktno samom sistemu, sistemu po kojem je organizovano ovo naše 3D postojanje. To protivljenje se ne mora samo manifestovati na neke zvučne, bombastične ili dramatične (revolucionarne) načine koji imaju za posljedicu glamurozno rušenje cijelog sistema i uspostavljanje nekog novog, boljeg i pravednijeg (pusti snovi). Ono može biti i na način da direktno ili indirektno, nekim gestom, riječju, svojim ponašanjem pokažete kako se ne slažete sa nečim što, sasvim normalno, čini jedan djelić ovog sistema.
Ili da jednostavno počnete vibrirati što višim frekvencijama svijesti, nebi li to nekako globalno uticalo na naše okruženje, tako što ćete se iz dana u dan sve više truditi da što je moguće više reagujete i živite u skladu sa tkz. „višim centrima“ postojanja, kao što su npr. empatija, blagost, razumijevanje ali i odlučnost i snaga u namjeri da očuvate vašu energiju i integritet.
Recimo nalazite se u nekom društvu gdje jedan fakultetski obrazovan čovjek, čak natprosječne inteligencije, sa izgrađenim ugledom u tom sistemu sasvim ozbiljano kaže kako je u proteklom ratu trebalo tamo negdje i nekoga... i učiniti to i to, od čega vam se, ako ste imalo normalni, u momentu podigne kosa na glavi. I to još treba da bude smješno i zabavno. I gledaš ga u tim trenucima kao da je neko od vas dvojice pao s Marsa, osjetiš nekakav bijes i toliko jedno nepripadanje i usamljenost u takvim okolnostima, da to postaje brutalno. Nađeš se u jednom opasnom rascjepu, ni tamo ni ovamo, jer ne znaš kako da se odupreš takvim i sličnim situacijama, i da ostaneš u nekoj mjeri dosljedan samom sebi ali da s druge strane postupiš maksimalno razborito i mudro u takvim i sličnim situacijama.
Krajnji bilans takvih stanja je da osjećaš jednu neopisivu mučninu zbog takvog načina života i nemogućnost bijega i spasenja od istog. Za šta da se uhvatiš, na šta da se osloniš kad vidiš da tlo podrhtava pod tvojim nogama i da se sve ljulja oko tebe?
Ponekad ti se učini da se bukvalno osjećaš kao riba na suhom, shvatiš da to nije tvoja frekvencija, tvoj vazduh, tvoje sunce... nije ništa tvoje, sve je neprijateljsko i tuđe a opet nemaš izlaza i nemaš kud. Ljudi koji te okružuju i sa kojima svakodnevno stupaš u kontakte imaju neka druga interesovanja, neke druge priče i motive koji tebe do srži ne zanimaju a opet moraš glumiti interesovanje i učestvovati u njihovim igrarijama dok se u tebi razvija plamen bunta i protivljenja. Od tog plamena, za kojeg nekad pomisliš da će te bukvalno progutati i da ćeš jednog dana samo pasti kao pokošen, ti je iz dana u dan sve teže i napornije, kao da nosiš u sebi neki olovni teret koji, kako vrijeme prolazi, dobija sve više na težini...
Ah da, da ne zaboravim da napomenem, prilično dobro su mi poznati termini poput „vanjske konsideracije“ iz istočne gnostike i „kontrolisane ludosti“ iz učenja Don Huana, čisto da ne bude nekakve zabune...

Blaženo neznanje

A ranije je bilo nekako lakše, kad si manje toga znao i manje stvari koje te okružuju si bio svjestan. I kada si u potpunosti živio u laži, tad si bio nekako zaštićeniji, ali od čega? Izgleda od istine, koja boli užasno, nesnosno i nemaš ništa pri ruci da tu bol barem malo ublažiš.
Ali sad se postavlja kao logično pitanje zašto nam je onda sve ovo (rad na sebi) i bilo potrebno kad je „neznanje blaženo“. E sad ulazimo u jedno vrlo komplikovano i složeno područje za razjasniti...
Možda neznanje manje boli i možda je lakše živjeti na ovom svijetu kad si u potpunosti uklopljen u vladajuće šablone i kad činiš čvrst dio jednog sistema surovog materijalizma, nasilja i dreniranja tuđe energije, ali čemu to sve vodi i kada je to laž bila trajnija od istine?
Nekako se tješim činjenicom da je uvijek laž bila nešto što ne traje dugo i nešto što se ne može nikako i na bilo koji način trajno održavati a istina, kao jedna vječna kategorija, se nameće kao imperativ u borbi neke osobe za svoje vlastito, originalno postojanje.
I kako onda znanje pomaže i štiti? Mi vjerovatno očekujemo uvijek da za sve za što se barem malo potrudimo i za šta se zalažemo da se to odmah objavi u nekom za nas opipljivom ili prepoznatljivom obliku.
Daj ti meni dokaži čvrsto i opipljivo da je to tako i tako i ja ću ti povjerovati! Pa evo, recimo ima tamo jedan Sai Baba koji materijalizuje i stvara razne predmete iz ničega, mnogi za njega govore da je „avatar“ ili poslan od boga (o koliko ovo zvuči više izlizano) a ljudi ko kakve ovce skrušeno i sa neskrivenim divljenjem gledaju u tu njegovu magiju i vjerovatno očekuju da ih on ili neko drugi poput njega (možda neki Isus, Buda, Muhamed ili sl.) spasi, uzme za ručice i odvede sa ovog nepravednog svijeta u neki raj ili sl. I šta onda čovjek sam treba da učini osim da bude skrušen, da se nekom moli, da nekog sluša, jel ima možda ikakva iole „komlikovanija“ i zahtjevnija aktivnost koju je barem jedna religija ili tkz. „duhovni pokret“ zatražila od svojih sljedbenika osim da vjeruju i slušaju?
Pa da li vi kad studirate možete završiti fakultet tako što ćete samo skrušeno slušati profesora a nećete preduzeti niti mali napor da sami nešto od tog znanja apsorbirate i pravilno naučite?

Međutim, ako znam da je vakcina protiv svinjske gripe jako opasna da li će me to znanje zaštititi od njenih neželjnih dejstava čak iako je primim? Neće.
Ako znam da je tigar u kavezu u nekom ZOO vrtu veoma opasan i bijesan i da ću, ako uđem kod njega u taj kavez, sigurno tu i završiti, tj. više nikad neću ni izaći iz njega, barem ne u jednom komadu, da li će me to znanje spasiti čak i ako uđem u taj kavez? Opet neće.
Pa kako onda spašava? Možda podizanjem frekvencije mog bića, to podizanje frekvencije ja najčešće neću dosta vremena primjetiti i činiće mi se da se ništa ne dešava u vezi sa mojim napretkom u radu na sebi.
Podizanje vlastite frekvenije putem usvajanja što više korisnog znanja je izgleda jedini mogući način od kojeg se može očekivati neka vrsta našeg izmještavanja iz ovog okruženja, odnosno ništa drugo do premještanje u neku drugu stvarnost koja jednostavno odgovara toj našoj novoj, stečenoj frekvenciji. A kad dovoljno podignem svoju frekvenciju usljed znanja kojeg sam tokom vremena pravilno apsorbirao, ja ću u tim konkretnim okolnostima, za početak veoma dobro znati da NE SMIJEM ni po koju cijenu da dozvolim da primim tu vakcinu i učiniću sve što mogu da je izbjegnem ili mi neće ni pasti na pamet da ulazim u taj kavez sa tigrom jer ZNAM da je to opasno i da će me to ubiti.
Ovu analogiju možemo primjeniti i na bilo koju drugu situaciju u životu i vidjećemo koliko su znanje i učenje važne stvari u našem postojanju, jer su to u stvari jedni alati i prave i istinske dragocjenosti koje imamo uvijek na raspolaganju da unaprijedimo vlastito biće, samo je pitanje koliko ćemo tu pogodnost i koristiti.

Brutalni napadi

A onda se jednog dana nađete izloženi neopisivo brutalnim i podmuklim napadima, koji potpuno sinhronizovano stižu jedan za drugim, gotovo u pravilnim intervalima i koji su odlično međusobno koordinisani. Tad nastaju pravi problemi i shvatite da vam se mnoge stvari, o kojima ste do sada samo čitali ili negdje slušali počinju stvarno dešavati u vašem životu. Sad je vrijeme da u „praksi“ pokažete koliko ste i šta naučili za ovo vrijeme dok se bavite radom na sebi. Nekako je opet mnogo ugodnije ležati u sobi ili pred računarem i čitati neke knjige, tekstove, gledati dokumentarce nego kad vam zasvira pravi „rock & roll“ na vlastitim leđima.
Da li vam se desilo da nekad ne možete bukvalno podići glavu od silnih (životnih) udaraca, koji se nižu jedan iza drugog i ne samo da ne možete podići glavu već ne možete skoro normalno ni disati. Otkud od jednom toliko sranje u vašem životu?
Nečiji život, nakon relativno kratkog vremena, može toliko postati komplikovan i težak a opet u isto vrijeme, naizgled nepromijenjen, sa stanovišta percepcije nekog „običnog“ posmatrača iz vašeg okruženja.
Bukvalno rečeno, više niste isti čovjek kao prije.
U svemu tome je najbitnije da primate ozbiljne životne udarce koji vam užasno crpe energiju i da počinjete polako razmišljati o povlačenju i bijegu u sigurno okrilje svijeta laži i iluzija kojeg ste, prije nekog vremena, sa takvom samouvjerenošću napustili.
E u tome i jeste stvar. OPS sile koje se nalaze na 4D jako dobro znaju kako da vam od života „u sekundi“ naprave pravi pakao, nemojmo zaboraviti da te sile djeluju sa jednog višeg nivoa svijesti od onog na kojem se mi trenutno nalazimo i da nam mnoge stvari, situacije i događaji koje oni kreiraju za nas mogu izgledati užasno komplikovano i nestvarno.


Sad dolazimo do tog nekog presudnog trenutka, rekao bih u našem cjelokupnom postojanju. Do sada smo samo gledali i slušali o vožnji ali je došlo vrijeme da sami moramo sjesti za volan i izvesti se na cestu. Pa to je tako ogromna razlika da je potpuno neuporedivo jedno s drugim.
Prije neki dan sam gledao jednu epizodu iz serije „Star trek – Voyager“, kada kapetanica Janeway kaže Sedmoj: „tvoja obaveza je da izdržiš, čak i kada ti se čini da više ne možeš, a ostalo prepusti nama“...
Izdržati i boriti se do krajnjih granica našeg bića, možda ćemo sa takvim trudom i naporom konačno zavrijediti neko poštovanje i pomoć od nekih OPD sila, sa kojeg god denziteta da dolaze i možda ćemo baš tako zaslužiti jedan frekvencijski pomak u neke više i drugačije sfere postojanja od ove u kojoj smo sada.
Ostaje samo da sačekamo i vidimo a dotle, kao što je rekla jedna moja prijateljica, briga o vlastitom psihičkom i mentalnom zdravlju je dužnost i obaveza svakog od nas, što znači da bi se svim silama trebali potruditi da ispečemo taj hljeb do kraja.

October 4, 2009

Svijet sjenki II




Dan je bio kao i svaki drugi, vozio sam se na posao i trudio da ne obraćam previše pažnju na prizore koji su se odvijali svuda pored mene. Instiktivno sam znao da moram disati što dublje i pogled držati što je više moguće pravo ispred sebe. Tek tu i tamo bih krajičkom oka primjećivao potresne prizore svakodnevnog divljanja i nasilja koje su sve te sjenke oko mene činile jedne drugima. Iz mene je nešto cijelo vrijeme vrištalo i bunilo se protiv svega toga, dok su sve druge sjenke, u stvari odobravale, pa čak i podržavale svo to nasilje. Stisnuo sam zube, malo bolje namjestio onu masku na licu i ponovio u sebi po milioniti put: „ponašaćeš se kao i svaka druga sjenka oko tebe, ni bolje ni lošije... barem dok ne svane, a nakon toga sve će biti drugačije“.
Na trenutak sam osjetio neku prijatnu toplinu u unutrašnjosti od same pomisli da će jednog dana svanuti, da ću konačno udahnuti onaj svježi i mirisni zrak doma, prepun oštrine, jasnoće i radosti.

Iz tog sanjarenja me prenu nekakav oštar ali dobro poznati bol. Još se nisam ni okrenuo a jedan pipak je već bio zariven u meni, jedna sjenka je nešto tražila ili pitala, vrteći svoj pipak po mojoj utrobi. Pogledao sam je ravno u zamućeni i odsutni pogled, kao da sam u jednom momentu tražio tračak svjetlosti i nade u tim odsutnim očima. Nije bilo ničega, ponovo sam se prevario, uzvratio sam istom mjerom svojim pipkom, pri tom sam naglo uhvatio taj tuđi pipak koji je rovario po mojoj unutrašnjosti i naglo ga otrgnuo. Primjetio sam veliko iznenađenje kod te sjenke, nije to očekivala. Naglo sam se udaljio a ona me je zbunjeno ispratila pogledom u kome je sazrijevalo nešto osvetnički.
Ponovo sam osjetio kako se u mojoj utrobi i grudima rasplamsava ona teška i neprijatna buktinja a u ustima okus svježe krvi, svratio sam u toalet da ispljunem tu krv i što je moguće više sperem usta kako njome ne bih privlačio nove pipke na sebe.

A onda se desilo nešto čega sam se užasno bojao svo vrijeme. Stigli su me u trenutku kad ih nisam očekivao, doduše znao sam da bi se kad tad mogli pojaviti ali sam strijepio od njih jer sam osjećao da nisam dovoljno snažan da im se oduprem. Cijelo vrijeme sam se nadao da će me zaobići ili da ću se barem moći dovoljno pripremiti za njihov dolazak ali oni su se pojavili u najgore moguće vrijeme. Da, to je i nalikovalo na njih. Određene mjere koje sam bio preduzeo u cilju pripreme za odbranu ni izdaleka nisu bile dovoljne i u trenutku sam bio pogođen njihovim užansim i svirepim naletom.

Prvo se pojavio jedan, niotkud ali brz i ubitačan poput munje, taj pipak je došao sa određene distance, znao sam ko ga je poslao i njegov udar je bio silovit. Vid mi se zamutio, noge zadrhtale, dah zastao i vidio sam da se sve okreće oko mene, kao na kakvom ringišpilu. Ono potmulo zujanje koje sam slušao svakodnevno sada se pojačalo do krajnjih granica, osjetio sam da se tlo trese pod mojim nogama, nagovještavajući time užasno teške i mučne trenutke koji mi se pripremaju u skorijoj budućnosti.
Instiktivno sam odmah krenuo prema izvoru, mada sam znao da to neće ni malo pomoći, ali sam osjetio neku silovitu potrebu da odmah nešto učinim kako bih se odbranio. Iz daljine su dolazili jedan iza drugog, neumoljivi i brutalno tačni, pogađajući tačno uvijek ona mjesta koja su najviše boljela.

Strah... težak, neumoljiv i razarajući. To je ono što sam cijelo vrijeme intenzivno osjećao. Kad sam stigao na izvor, situacija se činila nešto lakšom nego što sam mislio ali znao sam da je to bila podla varka. U daljini... iza, vidio sam ogromnu silu kako se koncentriše i usmjerava prema meni. Vidio sam putanju kojom će doći, u koje vrijeme će me otprilike napasti, sve mi je bilo jasno, osim toga šta preduzeti. Kakav bespomoćan osjećaj... sam samcit u cjelokupnom postojanju, ostavljen i napušten. Neshvaćen, zanemaren, prepušten samom sebi... Okrutnost te sile koja mi se približavala je prevazilazila sve moje i najcrnje slutnje. Nisam to više mogao gledati, niti podnijeti. Makeo sam se sa izvora i krenuo kući. Ali sam znao da me i tamo očekuje zamka, nisu ništa prepuštali slučaju, htjeli su da svaki dio mog postojanja bude pod njihovim napadom. Čijim? Tamnih sjenki kakve do sad još nisam bio vidio, ne samo da su to bile sjenke, sa užasnim, oštrim pipcima, to je bila cijela koncentracija sile koja je počela da dobija svoju vlastitu identifikaciju...

Stigao sam kući slomljen od umora i bola. San dugo nije dolazio a onda se desilo, usnuo sam nešto prekrasno. Stajao sam uz ivicu nekog bazena, ništa posebno, nije bio čak ni u prirodi već u nekom zatvorenom prostoru. Okolo je bio opasan nekakvim prozračnim i kristalno čistim staklenim površinama a gore iznad krov od nekog finog, svjetlo-zelenog mekog materijala. Bazen je bio omanji, veličine manje livade ili osrednjeg proplanka, ispunjen bistrom i prohladnom vodom, koja je mirisala na proljeće i zoru. Vodena površina se blago talasala od mog disanja, osjećao sam svaku njenu kapljicu i svaku molekulu. Prepoznali smo se i moje grudi su se otvorile kako bi primile svu tu toplinu i radost koju je ta voda emitovala. Pogledao sam okolo i vidio nekoliko prijatelja, svi su se smješili i gledali prema meni. Neki su prolazili, neki mahali, neki odlazili ali svi smo se razumjeli. Shvatili smo da smo jedan dan u raju. Jedan dan negdje kod kuće, makar to bilo i u snu. Obuzela me neka ogromna radost ali je nisam puno iskazivao. Nije bilo potrebe, svi smo znali koliko smo srećni i radosni, i zato smo se samo smješkali i blago klimali glavama.

S jednim od tih prijatelja sam osjećao naročitu bliskost, izuzetnu frekvencijsku podudarnost. To je bio crveni prijatelj. Našao sam veliku utjehu i olakšanje u tome. Jednom davno smo se dogovorili da ćemo u nekim prilikama i situacijama biti tu na pomoći jedan drugom. Sad sam se okrenuo prema njemu i upitao želi li da malo plivamo. Gotovo u isti mah smo munjevito uskočili u bazen i poput delfina, skladnim i gracioznim pokretima zaplivali kroz gustu i hladnu vodu do suprotne ivice bazena. Kad smo stigli do nje, naglo smo se okrenuli u vodi i snažno odgurnuli prema nazad. Od siline tog pokreta ustremili smo se prema gore i iskočili iz vode, gotovo okomito leteći prema plafonu. U jednoj tački, izveli smo nagli prelom i ustremili se ponovo ka vodi. Potom je uslijedio snažan zaokret tek pri dnu bazena i onda pravac prema ivici. Sve ukupno to je trajalo samo nekoliko sekundi ali je bilo jako inspirativno i opuštajuće.
„Baš je lijepo opet biti kod kuće i biti ono što stvarno jesmo“, rekoh mu kad smo izašli na suho. „O da“ rekao je kroz osmjeh klimajući glavom.

Okrenuo sam se prema prozoru, pogledao prema dole i rekao: „Jednom dok budemo dole, zatrebaće mi tvoja ruka, da me podigneš na noge, kad budem pao“. Nije ništa rekao, samo je pogledao prema dole. Znao sam da je razumio i nadao sam se da će se toga sjetiti kad bude trebalo...

Dok smo ćutke gledali kroz prozor uočili smo jedan veliki plavkasto-bijeli balon, kako se polako kreće i u njemu nekoliko naših prijatelja koji su išli negdje dole, na zadatak. Nas dvojica smo se samo pogledali, znali smo gdje idu i zašto. Sreli su nam se pogledi, ti prijatelji su se isto tako smješili i izgledalo je da se pomalo raduju. Ali svu tu patnju i bol, kroz koju će svi oni proći tokom vršenja zadatka, nisu htjeli ignorisati i prihvatali su je u punom obimu. Osjetio sam kako mi klizi jedna suza niz obraze, njihova bol je bila i moja ali su je oni morali sami iznijeti. Ja sam imao svoju vlastitu...

Dok sam ispraćao pogledom taj balon koji se polako udaljavao učinilo mi se da čujem neku buku i kao da se cijelo tlo počelo tresti. Naglo sam se okrenuo i shvatio da se nalazim u svom krevetu, uspravio sam se u sjedeći položaj i počeo da osluškujem. Jedan dan u raju je bio gotov, i ja sam se probudio, taman da vidim kako se dodatne snage čistog zla i patnje valjaju preko obzorja, krčeći sebi put prema meni. U istom trenutku, gotovo instiktivno pogledom sam potražio svog prijatelja iz sna, nije ga bilo nigdje. To je moglo značiti samo jedno: i on je bio pod užasnim napadima tih crnih, groznih sjenki. Tad sam osjetio ogroman bijes i mržnju prema toj zloj sili, htio sam je otjerati od sviju nas, htio sam se baciti u samo središte njenog postojanja i samim sobom zaštiti sve moje prijatelje. Neka uzmu mene, neka rade od mene šta god hoće samo neka njih ostave na miru. A onda me ponovo preplavio čisti strah i bijes što sam toliko slab da ne mogu ništa preduzeti. Tresnuo sam ponovo na krevet i polako se prepustio. Osjetio sam kako slabim sve više i više, na stotine pipaka se pozabijalo u mene, od vrha glave do nogu. Moja životna energija je počela polako oticati kroz te pipke, zacrnilo mi se pred očima od silnih udara kojima sam, gotovo istog momenta bio izložen, gubio sam dah i pogled mi se mutio. Na vidiku nije bilo nikakvih znakova spasa niti kraja svemu tome.

Okrenuo sam polako glavu u stranu i uočio jedno malo ogledalo koje je stajalo tik pored kreveta. Vidio sam sebe u tom ogledalu, blijedog i iscrpljenog, a onda mi se učinilo da na mom licu vidim nekakvu čudnu grimasu. Pogledao sam malo bolje i shvatio da to nije bila nikakva grimasa već osmjeh. Bio mi je jako poznat, kao da sam ga negdje već vidio... Sjetio sam se! U snu!!! To je bio osmjeh iz sna, osmjeh kakav smo imali ja i moji prijatelji pored bazena. Sad sam se počeo pomalo i naglas smijati. To je bio osmjeh ljubavi, spoznaje i razumijevanja. To je bio osmjeh čistog postojanja i sveobuhvatne svijesti. Njega su se crne sjenke bojale više nego ičega. Moj osmjeh je bio još uvijek slab ali nadolazeći. Nešto se događalo...