Kako sportske manifestacije utiču na našu svijest...

Prije nekoliko dana, rekao bih po nekom automatizmu, prihvatim poziv od par prijatelja da zajedno sa njima odgledam neku utakmicu u bašti jednog kafića. Ništa čudno niti neobično, ako uzmemo u obzir da je jedna od glavnih atrakcija kod muškaraca gledanje omiljenih sportskih priredbi u navijanjem nabijenoj atmosferi ljetnih bašta kafića , što uz neizbježno ispijanje litara piva ugođaj čini potpunim.

Međutim, jedna druga stvar je mene te večeri bila „okupirala“ a to je nevjerovatan uticaj sadržine, toka i naravno na kraju rezultata te utakmice na mentalno i psihičko stanje većine ljudi koji su to sa ogromnom pažnjom pratili. U jednom momentu sam se našao kako na neki čudan neutralan način ili bolje rečeno „sa strane“ pratim emocionalne reakcije ljudi oko mene na tok utakmice i shvatim, tako reći, kristalno jasno kao da je svim tim ljudima na jedan podal i podmukao način bukvalno ukradena svijest i usmjerena da se bavi u suštini nebitnim stvarima.

Vika, deranje i psovke, ako je tok utakmice nepovoljan po one za koje se navija ili fascinatno i euforično slavljenje kad se postigne pogodak i kad se dodje do povoljnog rezultata ekipe za koju se navija su postali društveni i tako reći moralni standardi za svakog pripadnika određene socijalne grupacije (najčešće građani jedne zemlje ili u nekim slučajevima pripadnici iste nacije). Bez obzira da li se određena sportska manifestacija prati u bašti kafića i restorana, u kućama ispred malih ekrana ili direktno na stadionima i dvoranama, efekat je sasvim isti, bukvalno hipnotisana i opijena gomila nervoznih i euforičnih ljudi, sa strijepnjom i napetoćšu svojstvenim stanjima u kojima se donose neke najvažnije životne odluke ili se isčekuje ostvarenje neke neizvjesne i nepredvidive činjenice (događaja, okolnosti) od kojih zavisi dalji tok i pravac najvažnijih životnih tokova, za neko vrijeme ostaje potpuno koncentrisana i usmjerena na jedan jedini konkretan događaj koji je predmet apsolutne preokupacije njihove svijesti i percepcije.

I sam sam nebrojeno puta bio dio te jedne ogromne mašinerije izmanipulisanih i isprogramiranih ljudi koji su sa najvećom zebnjom, strahom i koncentracijom pratili takve masovne dogadjaje i dozvoljavao da budem usmjeren emotivno i mentalno u pravcima koje su diktirali ishodi tih događaja.

Često se može pročitati u štampi ili na nekom drugom mediju koliko je snažan intenzitet ljudske poistovjećenosti sa sportskim dešavanjima, svi smo nebrojeno puta vidjeli ružne slike iz raznih dijelova svijeta o divljanju razularenih navijačkih hordi, lupanju auta, izloga i brutalnih napada na druge grupe navijača ili čak običnih ljudi koji su se slučajem zatekli na putu vulkana emocija i nasilja od strane tih navijača.

Jedne prilike sam boravio u jednom gradu koji je poznat po dva velika i rivalska fudbalska kluba i slučajno sam naišao u jedan kvart kad su došli vatrogasci da intervenišu jer se bio zapalio stan u kojem je živio jedan bračni par koji se na smrt posvađao gledajući na TV-u utakmicu, obzirom da su oboje navijali za protivničke ekipe. Krajnji bilans tog porodičnog sukoba je bilo fizičko nasilje između bračnih drugova i zapaljen stan. Takvih i sličnih primjera je nebrojeno mnogo na cijelom ovom svijetu.

Ali šta je to što nas drži toliko okupirane i usmjerene na te događaje da se počinjemo potpuno poistovjećivati i idnetifikovati sa njima? Čak i do te mjere da se djeca od malih nogu uče za koga da navijaju, kupuju im se dresovi i druga sportska oprema idola i junaka njihovih roditelja a na psihičkom i emotivnom planu se uče netoleranciji i mržnji prema svima koji ne pripadaju istoj grupaciji obožavalaca i navijača.

Zbog čega nam se uopšte serviraju razne sportske manifestacije, evropska i svjetska prvenstva, nacionalne lige, olimpijske igre...kome je to toliko bitno? Ko ima koristi od svega toga a ko nema i da li nam je stvarno to sve potrebno, kao što se voli reći, u svrhe rekreacije i opuštanja, jer bih volio znati koliko se ljudi zaista iskreno opušta i rekreira uz sve to i koliko se iskreno osjećaju bolje i kvalitetnije ako su stalno u toku i redovno prate neke sportske dogadjaje?
Mislim da su nam svima većina odgovora na ova pitanja u startu poznata, ali rekli bismo...šta ćeš, čovjek se mora nečim zanimati u slobodno vrijeme...medjutim u tome i jeste "poenta".

Možda bi bilo korisno da sada bacimo pogled na jedan zanimljiv odlomak iz jednog teksta koji govori o tkz. „Los Voladoresima“, kako se nazivaju u knjigama Karlosa Kastanede, a radi se o čudnim i misterioznim „nefizičkim“ bićima koja vole da se hrane ljudskom emocionalnom energijom. Inače, cijeli tekst se nalazi na stranici:

http://www.galaksija.com/metafizika/voladoresi.htm


Zato se rado I nalaze na mjestima na kojima se skupljaju mase ljudi u emocionalnom raspoloženju: crkve, groblja I mrtvačnice spadaju u tradicionalna mjesta, dok danas sve više masovne priredbe, kao što su to koncerti, demonstracije, skupovi, nogometne utakmice I ostali sportski događaji, privlače brojne ne-ljudske goste, koji na svoj način sudjeluju u općem veselju. U skromnijoj mjeri to vrijedi I za javne zgrade, kao što su kolodvori, erodrome, uredi I škole, kao I za privatne zabave I bankete. Gdje god se skupljaju ljudi u “probavljivom” raspoloženju, ne nedostaje ni Voladoresa.
Kao vizualni dokaz postojanja Voladoresa, nasljednici Don Huana su javno pokazali fotografiju jednog Voladoresa, snimljenu nedugo prije toga na proljetnoj proslavi tibetanskih budista u ruševinama Teitihuacana. Fotograf je bio Castanedin poznanik, Marco Antonio Taram, vođa Casa-e Tibet u Mexico Cityu, koja je I organizirala proslavu, na kojoj je 90 000 kršćanskih I budističkih sudionika pod vodstvom Dalai Lame molilo za mir. Za vrijeme događaja je Marco Antonio, bez da je to primijetio, fotografirao ogromnu sjenu, koja se činila poput oblaka što plovi nad glavama mnoštva okupljenog na molitvu među piramidama.
Kad je Marco Antonio pri razvijanju fotografija otkrio neobičnu sjenu, koja ga je podsjetila na lik čovjeka u molitvi, zamolio je Carol Tiggs da ispita tu neobičnu sliku. Ona je preneražena odmah uzela kopiju fotografije za Castanedu I njegove pratilje. Svi su se složili u tome da je Marco Antonio fotografirao ogromnog Voladoresa, koji se toliko bio najeo emocionalne energije okupljenih molitelja, da je uspio djelomično se materijalizirati I čak postao vidljiv oku kamere. Shvatili su to onda kao znamenje, da je došlo vrijeme da se I taj dio njihovog znanja oslobodi svog ezoteričnog statusa I preda na javnost.(


Kao što i sami možemo vidjeti, ogromna koncentracija ljudi koji snažno i intenzivno emituju emocije mogu biti jako „zanimljivi“ i korisni nekim bićima koja mi nismo u stanju percipirati. Ta bića, pored toga što se izgleda hrane našom emocionalnom energijom, ali prije svega tkz. „negativnom“ koja vibrira na malim i kratkim frekvencijama, kao što su strah, strijepnja, tuga, mržnja...su u stanju na takav način kontrolisati i manipulisati naše živote da nas stalno i redovno dovode u takve životne situacije koje će nesporno iz nas iscijediti a njima servirati negativnu energiju, odnosno njihovu hranu. Slično kao što i mi uzgajamo razne životinje koje potom ubijamo i njima se hranimo, tako i navedena bića koordiniraju, usmjeravaju i kreiraju bukvalno naše živote na način koji je pogodan za redovno obezbijeđivanje njima neophodne energije.

Nekoliko jako dobrih tekstova o otimanju, iznuđivanju i manipulisanju ljudskom energijom i sviješću od strane bića sa jednog višeg razvojnog stepena u odnosu na nas, možemo pronaći na ovim stranicama:

http://svjesnost.com/?p=13

http://svjesnost.com/?p=11

http://svjesnost.com/?p=9

http://svjesnost.com/?p=4

Međutim, i pored svega ovoga možemo li reći da je potpuno očigledno da čovjek živi u jednom specifičnom okruženju koje mu bukvalno ne dozvoljava da se posveti svojoj pravoj i istinskoj multidimenzionalnoj i spiritualnoj prirodi. Svakodnevna borba za egzistenciju u surovim uslovima ovog materijalističkog svijeta većini ljudi ne ostavlja ni minimum energije i svijesti koje bi mogli upotrijebiti i usmjeriti u pravcu vlastite duhovne samospoznaje. Da li je to sve slučajno ili nešto jako krupno stoji iza toga? Kada dođemo mrtvi umorni sa posla, puni svakodnevnih briga, strahova i iščekivanja ko može ostati dovoljno pribran i reći: „sad ću se malo posvetiti samom sebi i svojoj samospoznaji“ ili ćemo zgrabiti daljinski u ruke i početi listati kanale na TV kojih je iz dana u dan sve više u globalnoj ponudi... A možda ćemo otići i sa nekim društvom gledati neku utakmicu koja u tom trenutku svima nama „život znači“, ali jedno je sigurno, naša percepcija je slučajno ili namjerno, prosudite sami, zarobljena i usmjerena prema pravcima koji nas iz dana u dan sve više odvajaju od prirode našeg istinskog bića.

Da li ćemo i dalje dopuštati da nas život tretira kao obične mašine koje se pale, gase i usmjeravaju tamo gdje to „nekom drugom“ odgovara a nama se zauzvrat usadi u svijest da je to naša vlastita potreba bez čijeg zadovoljenja nebismo mogli normalno živjeti?
I ko danas uopšte normalno živi?

Kojim putem ići?

Čitajući ovih dana razne tekstove sjetio sam se nekih dijelova, odnosno „faza“ iz mog života koji se odnose na početak i tok mog nekog „buđenja“ i procesa samospoznaje koji je, najčešće, imao običaj da se pojavljuje u formi vječnih pitanja tipa: „Ko sam ja?“ „Koja je svrha mog boravka na ovom mjestu i ovoj planeti“? „Koja je uopšte svrha i cilj ovog života?“...itd.
Nisam se nikada mogao pomiriti sa činjenicom da život nema smisla i da smo svi mi samo obična organska bića nastala čudom prirode i razvijena evolucijom, a sve što treba da učinimo u našim životima jeste da što bezbrižnije i bezbolnije proživimo godine koje nam predstoje u stalnoj borbi i težnji za obezbijeđenjem i sticanjem što više materijalnih dobara a koja, gle čuda...nećemo ponijeti sa sobom kad umremo nego ostaviti tamo nekim potomcima kao materijalno naslijeđe i zavjet da im je činiti isto što i nama, čime se završava sva moguća „filosofija“ i svrha čovjekovog postojanja.

Već od malih nogu snažno je počela da me privlači literatura koja je u sebi nosila bilo kakav predznak čudnog, okultnog, nesvakidašnjeg ili onostranog, i čitajući takve tekstove kao da sam mogao osjetiti kako me obuzima čudna „magija“ tih riječi ukazujući i poručujući mi da nije sve onako kao što izgleda ili kao što nas uče. Međutim, možda svijest jednog djeteta uzrasta kasnijih razreda osnovne škole i nije bila u potpunosti spremna na suočenje sa čudnim svijetom vanzemaljaca i NLO-a iz knjiga Ahmeda Bosnića ili teških „filosofskih“ tema tipa „Pomračenje uma“ Maxa Horkheimera, ali jedno je bilo sigurno, bio sam gladan i žedan prave i istinske samospoznaje a „meni“ koji mi je bio ponuđen u to doba je bio užasno težak i nesvarljiv za moj mladi „duhovni želudac“.

Kako nisam bio religijski odgojen a i period mog odrastanja i kasnih faza formiranja ličnosti je bio okružen još uvijek komunističko-ateističkim „zvaničnim“ društvom tog doba (prvenstveno mislim na 80-te godine) vjera i religija nisu imale tada nekog velikog uticaj na mene. Iako sam rođen kao pravoslavni hrisćanin ova religija u to vrijeme nije bila preovlađujuća u mom životu, jer u porodici u kojoj sam odrastao nisam bio odgajan da budem „slijepi“ vjernik ali niti da mrzim ikoga ili išta, tako da sam odrastao uz uvjerenje da sve religije i sve ljude prije svega treba poštovati ali ne i vezati se za njih. U tom smislu sam imao otvoren um prema svim pravcima duhovnog razvoja na koje sam kasnije nailazio, ali neka snaga ili svijest u dubini mog bića mi nikad nije dozvolila da se poistovjetim ili vežem do kraja sa bilo čime što sam proučavao ili jednostavno posmatrao.

O kakvoj se zapravo snazi ili svijesti mog unutrašnjeg bića radi nisam ni dan danas sasvim siguran, ali zahvaljujući tome mogu slobodno reći da ja danas osjećam jednu nesputanu slobodu i neograničenost svog uma kad su u pitanju odabiri pravaca duhovnog razvoja i samospoznaje a nedostatak bilo kakvih predrasuda ili nekih površnih predubjeđenja mi omogućava da se, u onoj mjeri u kojoj osjećam da mi je potrebno nešto od toga, posvetim proučavanju ili „eksperimentisanju“ sa mnogim učenjima i pravcima.

Međutim, ništa od ovoga ne teče glatko, to što nemam predrasuda i ograničenja da se suočim sa bilo kojim stavom, shvatanjem ili učenjem ne znači i da sam još uvijek u tolikoj mjeri ovladao svojim egom da, u nekim trenucima ne iskazujem razne vrste nepotrebnih kritika ili neslaganja sa mnogim pravcima u kojima nisam nasao nesto za sebe a i koje nisam ni približno dovoljno upoznao i proučio. Pri tome mislim na univerzalni princip slobodne volje svakog ljudskog bića, odnosno da svaki čovjek ima suštinsko pravo da čini, upražnjava i vjeruje u ono što sam želi i za što sam smatra da ga usrećuje i da mu je potrebno. U tom smislu mi se jako sviđa interpretacija ovog principa koju su dali „Kasiopejci“, odnosno kanalizirana bića sa viših nivoa svijesti, kada kažu da su svi događaji u čovjekovom životu samo lekcije i ništa drugo. Lekcije čija je jedina i osnovna svrha da prouzrokuju duhovni i suštinski razvoj čovjeka i omoguće njegov uspon u svijesti i sveukupnom postojanju.

Ako je to tako, kako onda čovjek može da nauči neku lekciju ako ne prođe kroz neki događaj ili sam iskusi na svojoj koži sve ono što mu je potrebno da bi se njegovo biće unaprijedilo i naučilo da postane više svjesno a samim tim i vječno. Čitanje pametnih tekstova i knjiga, slušanje predavanja i gledanje raznih video sadržaja osvjedočenih ezoteričnih i metafizičkih autora je itekako korisno i nezamjenjivo ali neke stvari sami moramo doživjeti i proživjeti, inače neka lekcija neće nikad biti naučena a sve nenaučene lekcije se uvijek iznova i iznova ponavljaju dok ne postanu nepotrebne, a to je onda kad čovjek nešto nauči, tj. stekne potrebno znanje i tako podigne svoju svijest.

Dakle, ako ćemo većinu svog vremena trošiti na riječi kritike i izrugivanja sa onima za koje mi smatramo da nisu na pravom putu ili da na neka suštinska pitanja gledaju drugačije i svemu imaju različit pristup nego mi, bilo da su u pitanju „zagriženi“ vjerinici, sektaši, new ageri ili nešto drugo, i ako nastojimo po svaku cijenu i uz njihovo očigledno protivljenje da im nešto dokazujemo, objašnjavamo ili se samo raspravljamo s njima, mi direktno kršimo njihovu slobodnu volju ali i suštinsko pravo svakog bića da sve svoje lekcije samo proživi u onoj mjeri u kojoj mu je to potrebno. Takvim pristupom čovjeka možemo samo omesti u njegovom prirodnom i sudbinskom pokušaju da proživi svoje vlastito iskustvo koje će mu omogućiti savladavanje neke lekcije i šansu da se na vlastitoj „grešci“ razvije tako što će je sam spoznati.

Naravno, ovako nešto najčešće nije lako, i ja sam, kao i mnogi drugi, često bio žrtva svog podivljalog ega koji je bio u stanju da se na svakog drugog „baci kamenom“ a samog sebe negdje, u dubinama podsvjesti, stavi na „pijedestal“ duhovnosti i samospoznaje. Ali ovo je nešto čega se trudim biti uvijek i u svakom trenutku, svjestan kao svojevrsne podvale tkz. „reptilskog“ dijela mozga, ali kako to i jeste njegova osnovna funkcija i svrha a moja da ga probam nadvladati, jedno je sigurno...ima se posla na pretek...

Ali ono što ne smatram direktnom zaostavštinom tog reptilskog mozga i njegovim uticajem jeste upravo ona svijest mog unutrašnjeg bića, koju sam već pomenuo, a ogleda se u jednom svojevrsnom nagonu ili poticaju na potpunu slobodu i nesputanost moje duše i suštine kada je riječ o traganju za mnogim odgovorima na brojna pitanja koja sam sebi u životu postavio. Sretan sam i veseo što sam do sada naišao na brojne izvore i učenja koja su u stanju da u velikoj većini na njih odgovore ali ono što je i donekle čudno ali i, na neki način, jedinstveno u svemu tome, jeste moja duboka težnja za nevezivanjem i nepoistovjećivanjem sa bilo čime što sam do sada na bilo koji način percipirao.

Siguran sam da ne postoji niti jedna „forma“ duhovnog ispoljavanja, niti jedno učenje i put koji bi mogao da me u potpunosti zarobi u svoje okrilje, pa čak i ako je u stanju da mi ponudi skoro sve odgovore za kojima tragam od kad znam za sebe. Jednostavno osjećam da tako nešto nije u redu i da tako nešto nebih nikad podnio, a osjećaj se najbolje može opisati kao neka vrsta klaustrofobičnog iskustva. Pri tom mi ni na um ne pada da tvrdim da je tako nešto ispravno ne samo za druge već i za samog sebe, osjećaj koji imam jeste užasno jak i konkretan ali za mene još uvijek nedovoljno istražen.

Mnogi veliki metafizičari stoje na stanovištu da je izuzetno važan grupni rad koji bi podrazumijevao i prilično stroga pravila ponašanja i ukupnog ispoljavanja svake individue kao članice te grupe. U tom smislu oni su dali dosta uvjerljivih i pouzdanih dokaza i stavova u pogledu toga, a kako se radi o autoritetima čija djela lično jako poštujem i koristim za svoj unutrašnji rad dilema je možda privremeno nerješiva...

Za sada nastojim da prikupim što više infomacija i znanja iz nekoliko različitih izvora za koje sam odlučio da im povjerim svoje srce i um a nakon što sam za tako nešto dobio „potvrdu“ direktno iz svoje duše ili nekog višeg oblika mog vlastitog ispoljavanja, a ako sam se prevario biće to samo još jedna vrijedna lekcija na ovom stadijumu postojanja. Na kraju, ako bih imao neki odgovor na pitanje „kojim putem ići“ on bi možda bio poput jedne izjave Don Huana, meksičkog indijanca-čarobnjaka koju je dao svom učeniku, poznatom autoru Kastanedi, kada mu je rekao da je najvrijedniji put onaj na koji nam naše srce ukaže. Dakle, slušajmo svoje srce...