Kako znanje i svijest mogu da zaštite u potencijalno stresnim situacijama

Prije par mjeseci sam naišao na jedan jako zanimljiv članak pod nazivom "Kako matrix manipuliše našim emocijama", u originalnoj engleskoj verziji može se pronaći ovdje, a prevedeno na naše jezike ovdje .

Rečenica sa početka tog teksta, a koja glasi:

Jeste li se ikada razljutili zbog događaja koji su se kasnije ispostavili
kao trivijalni? Da li se oko vas dešavaju sitnice, koje sasvim “slučajno”
pritišću vaše emocionalne rane / slabe točke? Učini li vam se ponekad da, kao da
netko “iza zastora” pritišće na vaše gumbiće? U mnogim slučajevima, netko ili
nešto ZBILJA PRITIŠĆE.

me je potakela da opišem jedno iskustvo koje mi se juče desilo.

Kad sam završio sa poslom i krenuo prema mjestu gdje redovno parkiram svoje auto a to je baš ispred zgrade u kojoj radim, zapazim da ga tu nema. Na mjestu gdje je ono bilo parkirano sad su se nalazila neka druga auta i svako kome se nešto slično desilo zna koliko je taj prvi trenutak neprijatan.
Kroz glavu su počele da mi naviru razne misli od onih najcrnjih, tj. da je auto ukradeno pa do onih malo optimističnijih, odnosno da se neko od prijatelja našalio sa mnom ili da ga je pokupio "pauk" a čak sam poceo da sumnjam da sam ga uopšte tu i ostavio.
Dakle u tih prvih nekoliko sekundi početnog šoka osjetim kako se negdje duboko u meni pokreće lavina snažnih emocija, naravno onih negativnih, jakog straha u slučaju da su kola ukradena (što je u mom gradu svakodnevna pojava), razočarenja u sebe samoga jer se baš meni to moralo desiti i snažnog bijesa i ljutnje i na samog sebe a najviše na policiju ako je "pauk" odradio posao.

I onda se desilo nesto vrlo značajno u meni, jer sam nakon tih nekoliko sekundi početnog šoka naglo postao svjestan da sam bukvalno "ubačen u mašinu". Postalo mi je jasno da je ovo jedna od situacija u zivotu u kojoj čovjek koji teži ka istinskoj samospoznaji i duhovnom budjenju mora znati kako da izadje na kraj sa ovakvim trivijalnim stvarima.
U momentu sam shvatio šta je ono jedino što mogu trenutno učiniti u pravcu rješavanja tog problema, a to sigurno nije bilo kakav vid ispoljavanja negativnih emocija prema bilo kome jer takva manifestacija jasno pokazuje užasnu slabost osobe koja dozvoli tako nešto. Ono što sam mogao prvo uraditi jeste da pokušam da ispitam da li je bilo nekih "policijskih aktivnosti" u blizini ovog mjesta.
Ubrzo sam dobio potvrdan odgovor od jednog konobara iz kafića koji se nalazio tik "do mjesta zločina" . Iako to nije moralo da znaci da moja kola ipak nisu ukradena ja sam već i prije tog konobarovog odgovora koji "budi nadu" osjetio kako postajem sve mirniji i spokojniji, a vulkan emocija koji se bio snažno pokrenuo unutar mene sad je bio bukvalno ugašen.

I onda mi je samo "sinulo" negdje u glavi da treba da nazovem jednog svog prijatelja, znao sam da je on tih dana na odmoru i da su male šanse da je uopšte u gradu ali sam ga ipak nazvao, ispostavilo se da se on u tom trenutku vozio sam u svojim kolima na samo par stotina metara od mene.
Odvezli smo se na sasvim drugi kraj grada, tamo gdje policija odvozi i smješta odnesena i nepropisno parkirana auta, a za to vrijeme još uvijek nisam znao da li ću tu i pronaći svoja kola.
I nakon davanja potrebnih podataka dežurnom policajcu u svrhu "obavljanja propisane procedure u tim slučajevima" saznao sam da policija nikad nebi "samoinicijativno" izvršila odnošenje auta sa tog mjesta već da se radilo o dojavi nekog službenika iz obližnje banke kojemu je moje i još nekoliko drugih auta koja su tu bila parkirana zasmetalo zbog toga što su u blizini postavljali neki "reklamni pano".

Kad sad razmišljam o svemu tome, imam snažan utisak da je u sličnim zivotnim situacijama od presudnog značaja na koji način ćemo reagovati i kakve ćemo emocije ispoljavati. Ako se čovjek u tim trenucima prepusti navali svojih emocija sigurno je da stavlja sebe direktno u najnepovoljniji tok dogadjaja koji se po automatizmu redaju jedni za drugim po onom principu "jedna nevolja za drugom", a što nam je svima sigurno poznato.
S druge strane, ukoliko čovjek uspije da uspostavi neku vezu sa svojom "suštinom" ili unutrašnjim bićem uspijeva da se skloni iz toka tih nepovoljnih dogadjaja i vodjen unutrašnjom smirenošću i spokojstvom koje dobija kao reakciju na uspostavljanje veze sa svojom suštinom postaje vodjen nekom svojom unutrašnjom "intuicijom" koja ga navodi na tok povoljnih koincidencija i situacija se po pravilu rješava maksimalno efikasno i povoljno u datom trenutku.

Valjda je krajnje vrijeme da odlučimo da u životu više nećemo biti ničije mašine i sredstva ispoljavanja nepotrebnih emocija već bića sa svojim vlastitim integritetom i slobodnom voljom. Za sad mozda lakše reći nego učiniti ali upornost i borba se sigurno isplate.

Kad maske počnu da padaju

Ovih dana na nekim blogovima i web stranicama pokrenute su jako zanimljive teme od strane ljudi koji su duboko zakoračili u procese buđenja i koji usljed toga proživljavaju teške i dramatične trenutke suočavanja, prije svega sa samima sobom a onda i okolinom.
Ljuštura naše ličnosti, koju smo vremenom stekli tokom našeg odrastanja, odgoja, obrazovanja i uopšte cjelokupnog procesa socijalizacije koji nam je nametnut od samog našeg rođenja, nam je podarila jedan mehanizam koji nas čini podobnim za društveni život ali s druge strane, ne dozvoljava da proniknemo u našu suštinu i srž našeg bića u svoj njegovoj cjelovitosti i veličanstvenosti.

U svom tekstu pod nazivom "Pijesak u očima" moja "blog" prijateljica "prijateljica svjetlosti"
nam je na jedan suptilan i iskreno emotivan način, uz svu čistotu njene energije i jasne i nedvosmislene namjere da na svijet oko sebe konačno počne da gleda bez "naočala" i bacanja pijeska u očima kako sebi tako i drugima, pokazala da često, ono što ćemo vidjeti oko sebe kad skinemo naočale i izvadimo pijesak iz naših očiju, nam se možda neće svidjeti ali da vrijedi progledati svojim očima i bez ikakvih "pomagala" ukoliko želimo da jednom prestanemo da živimo u vlastitim i tuđim iluzijama, lažima i obmanama koje od nas čine dvolična i neiskrena bića.

Razmišljajući o ovim stvarima sjetio sam se gnostičke podjele čovjeka na njegovu "suštinu" i "ličnost". U knjizi "Četvrti put" Uspenski nam objašnjava u čemu se sastoji navedena podjela:

Sada smo stigli do jedne sasvim drugačije podjele, koja nije paralelna ni sa jednom od ostalih - podjele na suštinu i ličnost. Suština je ono u vama što je urođeno, ličnost je ono što ste stekli. Suština je vaša sopstvena, ličnost ne pripada vama. Čitav unutrašnji život čovjeka, sva njegova opažanja i reakcije podjeljenje su na ova dva dijela. Neke stvari dobili ste rođenjem, kao na primjer određene fizičke osobine, zdravstveno stanje, određene vrste predispozicija, naklonosti, težnje itd. One pripadaju suštini. Ličnost je ono što ste tokom života stekli - pogledi, mišljenja, riječi. Podjelu na ličnost i suštinu lakše je razumjeti ako se nađu neki primjeri. Iako su one u životu uvijek izmješane, lakše je da se ličnost i suština razlikuju kod drugih ljudi nego kod sebe, jer se ličnost vrlo često mijenja sa izmjenom okolnosti, ali suština ostaje ista.

Pitanje: Ako je suština ono sa čime smo rođeni, može li joj se nešto dodati? Može li ona da raste?

Odgovor: Da, ali to može da se učini samo ako se ličnost poduči i ako prestane da vrši pritisak na suštinu. Ličnost je suviše teška, suviše snažna, ona okružuje suštinu kao školjka, tako da do nje ništa ne može da dopre, sve mora da prođe kroz ličnost. U takvim uslovima suština ne može da raste; ako, međutim, ličnost postane propustljivija, utisci i spoljašnji uticaji će prodrijeti kroz nju i doći do suštine, a potom će suština početi da raste.

Pitanje: Znači da jaka ličnost sprečava da utisci dopru do suštine?

Odgovor: Da, ali šta znači "jaka ličnost"? To znači jak uticaj onog što nije tvoje sopstveno, već ono što si stekao - riječi drugih ljudi, pogleda i teorija drugih ljudi. One mogu da oko suštine formiraju tako debelu koru da kroz nju ništa ne može da prođe i stigne do tebe, da stigne do onog što jesi.

Pitanje: Da li je moguće da se ta školjka probije ili uništi?

Odgovor: Prije probijanja ili uništenja te školjke ličnosti neophodno je da se pripreme druge odbrane. Ako iz određenih razloga ta školjka otpadne, ljudi se nađu bez ikakve odbrane izloženi mnogim veoma teškim uticajima koje ne mogu da kontrolišu. Ličnost te čuva od određenih udaljenih uticaja; ako je oslabljuješ, izlažeš se još mnogim uticajima koji ranije nisu stizali do tebe (pogled na život bez "naočala" - prim. aut.), pa ćeš imati još manje kontrole nego što je imaš sad. Ima, međutim, mnogo stvari koje možemo da kontrolišemo, a koje za sad ne kontrolišemo.

Kao što možemo vidjeti i iz ovog teksta, probijanje ličnosti donosi mnogo boli i razočarenja a može da bude i jako opasno po mentalno i psihičko zdravlje čovjeka ukoliko navedeni proces ne prati odgovarajući rad na samoj suštini, odnosno našem unutrašnjem biću.
Ne znam koliko ima veze sa ovim, meni neke stvari ukazuju na to da ima, ali citiraću ovdje jedan moj post koji sam prije nekih godinu dana ostavio na jednom forumu i u kojem opisujem jedno sprecifično "unutrašnje" stanje koje sam doživio do sada ukupno dva puta.

Dok ovo pišem stvari se polako normalizuju ali jutros sam bio jako "loše", a to se desilo sasvim iznenada, bez nekog "vidljivog" ili konkretnog povoda, i jako mi je teško to riječima iskazati.
Naime sjedim jutros sa jednim prijateljem na kafi i sve ok, sve do jednog momenta, a onda kao neko naglo zahlađenje unutar mene samog (da ne kažem unutar duše). Neka unutrašnja "drhtavica" kao kad neko skine pokrivač sa vas i ležite u krevetu u hladnoj sobi i počnete da se tresete od hladnoće. Jedan totalno nekontrolisani osjećaj, ne znam kako bih to drukčije opisao, tako se iznenada pojavilo, ali me podsjetilo malo na neka stanja koja sam još davno u djetinjstvu par puta osjetio ... bilo mi je jako loše ... onda krenemo prema zgradi u kojoj radim, ja kao da hodam u nekom snu, trudim se da se "normalno" ponašam, sretnem usput neke ljude, trudim se da normalno komuniciram, mislim da niko nije primjetio da sa mnom nešto nije u redu...
Kao da počinjem da gubim osjećaj za realnost, kao da mi sve nekako izmiče, u jednom trenutku se prepadnem da možda ne ludim (inače se nikad ničega ne plašim kad je riječ o nekim mojim unutrašnjim doživljajima) i onda ona napetost, ono strujanje unutar mene o kojem sam ovdje već pisao postaje sve jače i jače ... gotovo da stanje prelazi u paranoju, unutar sebe se ne mogu kontrolisati, osjećaj hladnoće postaje sve jači i jači, jednostavno kao da mi je sama duša ostala bez nekog štita odnosno bez neke zaštite koja služi kao neki omotač oko nje, kao da je u jednom momentu ostala potpuno "gola", sve je to bilo propraćeno i nekim fiziološkim promjenama, mučnina u želucu, blaga glavobolja, lagana vrtoglavica i pretjerana aktivnost bubrega (išao sam na wc bar 5 puta u roku od pola sata, kao kad sam prehlađen)...
Sad je malo bolje, kao da se stanje stabilizuje...

Ni sam još nisam siguran ima li ovo "organsko-psihičko" stanje koje sam doživio kakve veze sa probijanjem moje ličnosti, odnosno da li je ovo jedna od nekih manifestacija tog čina, u svakom slučaju ovo što mi se bilo desilo neću nikad zaboraviti ali niti ću to ikad moći na pravi način opisati i dočarati, jer je jednostavno nemoguće i ja ne vjerujem da u našim jezicima postoje riječi koje su kadre preciznije opisati ovo stanje.

Porastom naše svijesti širi nam se percepcija i dolazi do žestokih promjena u strukturi naše ličnosti. Sve to može da bude propraćeno promjenama u načinu našeg ponašanja, u promjenama životnih ciljeva i stremljenja, u odnosima sa porodicom, prijateljima i drugim ljudima sa kojima svakodnevno stupamo u kontakte. Ono što smo ranije trpili i tolerisali, kako kod sebe samih tako i kod drugih ljudi sada više ne možemo i jedva se suzdržavamo da zadržimo smirenost i suzdržanost u mnogim životnim situacijama. Kako otpadaju sa nas slojevi naše ličnosti, u prvi mah naša suština biva nezaštićena i mi podnosimo razna stresna i bolna stanja usljed toga. Počinjemo jasno da vidimo i sagledavamo neke stvari koje većina drugih ljudi ne može, realno ne može jos uvijek, a u nekim situacijama kod nas se javlja prirodni nagon da želimo da pomognemo mnogima iz našeg okruženja da promijene svoje pogrešne stavove i obrasce ponašanja a oni usljed te naše iskrene želje, pod uticajem vlastitih mentalnih programa i stereotipa, odbijaju svaku našu inicijativu u tom pravcu, proizvodeći kod nas mnoge frustracije i stresove kao propratne pojave tih stanja. Takođe, mnoge napade, sitne i krupne pakosti, podvale i laži koje nam gotovo svakodnevno servira život u ovom 3D okruženju mi ne može da trpimo i podnosimo kao ranije. Sada mnogo toga više vidimo, znamo i osjećamo i sada je mnogo teže ostati smiren i pribran u nekim situacijama nego prije. Sada je potrebno da se bude svjesniji i prisutniji kao nikad do sada, sada je potrebno da radimo na samima sebi teže i napornije nego što možemo zamisliti. Naša ličnost počinje da krahira i mnoge maske padaju, uz lomljavu i tresak koji nas iritira i čini ranjivima. U principu ne znamo šta nam se dešava i često ne možemo da se kontrolišemo. Sada nam je potrebno energije kao nikad do sada i mi moramo biti svjesni da je ovo jedna od faza u razvoju naše svijesti kroz koju moramo proći. Potrebno je da što više pažnje i energije usmjerimo na svjesno otklanjanje naših brojnih mentalnih programa, stereotipa i raznih pogrešnih predubjeđenja koje smo imali.

Nakon što je prijateljica svjetlosti na svom blogu objavila taj tekst zaredali su se mnogi fantastični komentari od strane ljudi koji su prepoznali važnost i osjetljivost tog "pitanja". Ubrzo se stvorio jedan iskren i snažan "networking" ljudi sličnih pogleda i opredjeljenja, na jednom forumu
je započeta diskusija na tu temu i sve ukazuje na to da se navedena stanja mnogo lakše mogu prevladati razmjenom znanja, iskustava i informacija na što više mjesta i između što više ljudi sličnih frekvencija.

Kad maske počnu da padaju najvažnije je da nismo sami.