Postoji jedan svijet u kojem svi ljudi egzistiraju poput sjenki. Njihova čula su ograničena, umovi kontrolisani i jedino što je stvarno jesu emocije koje oni proizvode i u jednom obliku eteričke energije odašilju na određena mjesta.
Jedno jutro sam se probudio i kad sam otvorio oči vidio sam čudne prizore, sve je bilo u nekoj polutami, kao neka izmaglica, oko mene su se nalazile nekakve iskrivljene konture koje su podsjećale na namještaj i pokućstvo. Čuo se potmuli zvuk, kao zujanje nekog čudnog elektormagnetnog uređaja. Okrenuo sam se i vidio nekoliko ljudskih prilika, ili bolje rečeno sjenki, kako kao u nekom transu tumaraju prema meni. Čekao sam šta će se desiti, te sjenke su mi se navalile na prsa, osjetio sam njihovu težinu i potpunu neprijatnu prisutnost. Osjetio sam da su uglavili nekakve dugačke pipke u predio koji se nalazi između mog grudnog koša i trbušne duplje.
Osjećaj je bio više nego mučan, u istom trenutku sam osjetio ogroman odliv svoje životne energije, i tada je počela da me boli glava, tako da sam pomislio da mi se odjednom pojavila najmanje tona nekog teškog olova u prednjem dijelu glave. Primjetio sam da se pored kreveta nalazi nekakva čudna maska. Na prvi pogled sam osjetio neopisivu odvratnost i gađenje prema njoj. Ta maska je bila ružna, potrgana, prljava ali sam shvatio šta moram da činim sa njom. Morao sam je staviti svaki put kad bih izlazio iz stana u taj svijet sjenki a vrlo često sam je morao koristiti i u svom prostoru.
Od onih pipaka u mom grudnom košu počeo sam polako da krvarim, stavio sam ruku na to mjesto i osjetio neku užasnu vrelinu, od koje mi je na trenutke zastajao dah. Vidio sam da se ta vrelina pretvara u energiju koja se podiže iz mog tijela i kreće po okolnom prostoru. Shvatio sam da ti pipci u meni proizvode energiju koja kasnije biva odaslana u taj okolni prostor. Na tu energiju bi onda počele da se svaljuju svakakve sjenke, da je trgaju, čerupaju i proždiru. Kad sam pogledao u svoju ruku vidio sam krv, bio sam povrijeđen. Nisam mogao ništa drugo učiniti, već sam se spremio, stavio onu odvratnu masku i krenuo na posao.
Kad sam izašao na ulicu primjetio sam da vlada ista polutama kao i u mom stanu, onaj zvuk je takođe bio prisutan, ali samo sada u nešto jačem intenzitetu. Udahnuo sam opori vazduh i osjetio neki neprijatan miris, miris truleži i patnje. Pogledao sam malo bolje i shvatio da ga čak mogu i vidjeti, bio je kao nekakvo isparenje, magličasto i uvijajući se pomicao po okolnom prostoru. Pogledao sam u druge ljude (sjenke) i vidio da svi nose iste ili vrlo slične maske poput ove moje. Bio sam užasnut. U trenutku kad sam kročio u svijet sjenki na hiljade pipaka je poletjeleo prema meni, neke sam izbjegao a mnogi su mi se zabili na ono isto mjesto gdje su već bili oni od jutros. Nisam znao šta da radim.
Nastavio sam se kretati, neki pipci su samo rovarili po mojoj unutrašnjosti ne nanoseći neki posebno jak bol, drugi su počeli da me peku, grebu, a neki da škakljaju. Od svih tih nasrtaja osjetio sam kako se unutar mog tijela snažno pojačava krvarenje i ona užasna vrelina. Morao sam nešto pod hitno preduzeti.
A onda mi je neki glas rekao da moram upotrijebiti svoje vlastite pipke! Zar ja imam svoje pipke?! Da, imao sam ih. Odvio sam jedan, bio je grozan, i poput munje, kao nekim refleksnim pokretom ga zabio u prvu sjenku za koju sam vidio da se njeni pipci već nalaze u meni. Od tog mog poteza pipci te sjenke su malo olabavili, od drugih sjenki sam mnoge čak uspio izvući iz mog tijela. Počeo sam da zabadam svoje pipke oko sebe, poput svih drugih sjenki koje su me okruživale.
Tad sam shvatio da sam i ja ništa drugo do sjenka. Pogledao sam u svoje pipke koje sam prethodno bio zario u jednu drugu sjenku, bili su pomalo krvavi. Počeo sam da krupno dišem i shavtio da mi je potreban pod hitno neki predah.
Nisam znao šta se to dešava, gdje se ja to nalazim, ko su sve te sjenke, ko sam ja...? Čemu to sve?!?
Ušao sam u neko kupatilo, stao pred ogledalo, skinuo masku i pogledao u lik koji mi se prikazao. Nisam znao u šta to gledam ali lik iz ogledala me je oštro posmatrao. U njegovim očima sam vidio skoro sve a opet gotovo ništa. Lik je samo ćutao ali je i tako bio jako glasan. Počele su mi padati krupne suze niz lice i osjetio sam užasnu mučninu u želucu. Savio sam se i povratio u umivaonik. Nakon nekog vremena sam ponovo pogledao u ogledalo a taj lik je i dalje stajao tu. Nisam mogao dugo održati svoj pogled na njegovim očima i spustio sam glavu. Pustio sam vodu, umio se, saprao usta i umivaonik i ponovo stavio masku. Voda je imala neki težak i metalni okus, bilo mi je zlo od nje.
Izašao sam ponovo napolje. Ponovo masa pipaka oko mene, mnogi su se pozabijali na ono isto mjesto. Kao da sam malo već navikao na to. I moji pipci su automatski poletjeli prema svojim žrtvama. Ali od toga me nije prošla ona grozna mučnina i ja sam nekako shvatio da me ona neće nikad ni proći. Barem ne dok se nalazim u ovom svijetu sjenki.
Počeo sam tražiti nečiju pomoć, neke sjenke koje su slične meni. Bilo ih je nekoliko. Počeo sam se osjećati malo bolje. Ali svi smo nosili te maske i svi smo imali iste pipke. Ponekad bi zarivali pipke jedni u druge a da to nismo uopšte željeli. Nekad bi skinuli djelimično maske jedni prema drugima ali bi ih vrlo brzo ponovo navlačili.
Onda sam shvatio da svi živimo u nekim jakim uvjerenjima, da smo njima pogonjeni i da ih branimo po svaku cijenu. Uvjerenja nam se nameću, iskrsavaju pred nas, iz časa u čas. Neka usvajamo odmah, neka kasnije, neka u potpunosti a neka samo polovično. Svaki put kad usvojimo neko uvjerenje nesvjesnim pokretom namjestimo onu ružnu masku još bolje preko lica. Pomislio sam kako bi bilo krasno da se na trenutak lišim svih uvjerenja, da otkrijem svoje pravo lice i progledam očima nekim bistrim i nezamućenim pogledom.
Šta bih tad vidio?
Možda jedan sasvim drugi svijet. Možda bih vidio da se negdje iza ovog svijeta sjenki nalazi neko svjetlo i nada. Taj novi svijet je svijetao i prozračan. Ljudi hodaju bez maski i bez pipaka. Vazduh je uvijek svjež jutarnji, miris koji podiže i ispunjava cijelo biće a pogledi razigrani, oštri i milosrdni. Tu ne postoje sjenke, tu postoje pravi ljudi. Tu nema nesporazuma, jer svojim pogledom obuhvataš cijeli prostor i vrijeme i sve ljude i ono što se nalazi u njima. Tim pogledom možeš znati tačno ko šta misli, govori, osjeća... nema prevare.
Izgleda da sam opet bio utonuo u neki san. Kad sam otvorio oči vidio sam opet one sjenke kako hitaju prema meni sa svim pipcima i kako ih zarivaju u moje grudi. Krv je na trenutak počela da šiklja ali sam je brzo zaustavio. U tami se začuo neki krik, potmuo, pun bola i patnje i sjena je zavladala mojim cijelim bićem.
