Trica u zadnjoj sekundi

Iako sam se dugo godina aktivno bavio sportom, jedan period u mom životu od nekih 3-4 godine, koji je trajao sve do prosle godine, nisam posvećivao skoro nikakvim fizičkim aktivnostima. A onda, nekako iznenada, otprilike prije malo više od godinu dana, počeo sam osjećati snažnu potrebu da se počnem nečim baviti, da se aktiviram što je više moguće fizički i tjelesno. Moj izbor je pao na plivanje, iz više razloga. Oduvijek sam bio vičan vodenim sportovima, kao dječak sam to čak i aktivno trenirao par godina, a onda, kasnije, u godinama koje su slijedile, bio sam se okrenuo nekim drugim sportovima i aktivnostima, zahvaljujući kojima danas imam probleme sa zglobovima, tetivama i ligamentima, kao svojevrstan danak jednom sukcesivnom i u neku ruku mazohističkom „silovanju“ vlastitog tijela i organizma po raznim teretanama.
Kad su prošle godine tog narcisoidnog (samo)mučenja, nastao je period zasićenja od svega što podrazumijeva malo brže disanje i znojenje zarad tjelesne rekreacije, a moja pažnja se počela polako ali sigurno usmjeravati jednoj novoj „sportskoj disciplini“ – salijevanje krigli piva.
No, kako naše „više ja“ nikada ne spava, samo je pitanje koliko mi obraćamo pažnju na njega, desilo se da mi se ono na neki čudan način obratilo i bukvalno me ponovo poslalo, nakon dosta vremena, na bazen i na plivanje.

Primjetio sam, za svo ovo vrijeme mojih redovnih posjeta bazenu, da tu dolazi i jedan čovjek – invalid u kolicima. Poznavao sam ga još kao klinac, njegova priča je poznata svim mještanima. Radi se o bivšem sportisti, košarkašu, koji je prije skoro 20 godina imao neku nesreću koja ga je zauvijek bacila u invalidska kolica. Ostao mi je u sjećanju za sve ove godine kao čovjek u kolicima koji je stalno bio u nekom društvu, na njemu je redovno uvijek bila trenerka ili neka druga sportska oprema i vremenom se nametnuo cijeloj sredini sa svojim načinom života. Mogao se viđati po kafićima, kino-salama, na drugim mjestima u javnosti, uvijek bi ga neko dogurao u tim kolicima ili bi on sam našao neki način da se pojavljuje među ljudima. I tako svih ovih 20 godina.
Kad bih dolazio na bazen znao bih ga zateći kako se polako, sa kolicima penje uz stepenice, kad bih ponudio pomoć, on bi rekao da ne treba i sam bi se popeo do vrha. Mogao je stajati, pomjerati se ali ne i hodati. Kod većine ljudi je izazivao sažaljenje, kod mene divljenje, jer sam osjetio neku snažnu borbu kako zrači iz tog čovjeka.
Kad bi plivali u isto vrijeme, primjetio sam da kad mu mahnem ne reaguje, ali kad bi prišao dovoljno blizu da mi može čuti glasi redovno bi ljubazno otpozdravljao. Dogurao bi se na kolicima uz sam rub bazena, polako bi se izdigao iz njih i skliznuo u vodu a onda bi krenuo snažno da pliva i to poprilično pravilnim leđnim stilom. Energični zamasi i vrijeme provedeno u aktivnom plivanju za svaki respekt, obzirom na stanje u kojem se taj čovjek nalazi.
A njegov izgled je posebna priča. Za čovjeka koji se nalazi 20 godina u invalidskim kolicima izgleda fenomenalno. Široka i nabijena ramena, kao i svi drugi košarkaši i bez viška masnog tkiva. Čak i lice odaje utisak da ima manje godina od stvarnih.
Iako ga poznajem još od malih nogu, ne sjećam se da sam imao priliku kad s njim razgovorati. Ali u zadnje vrijeme, kako sam ga česta sretao na bazenu, počeli smo se redovno pozdravljati a onda i razgovarati.

I kad sam danas stigao tamo, vidio sam ga kako se nalazi pored ivice bazena i kako se sprema da iz kolica uđe u vodu. Mahnuo sam mu ali nije reagovao. Ušao je u vodu i počeo lagano da pliva prema meni. Za to vrijeme sam otplivao neke dvije dužine, kako bih se zagrijao i kad sam zastao da napravim malu pauzu, čovjek je prišao i ja sam ga naglas pozdravio. Prišao je do mene i kroz vodu mi pružio ruku. A onda poslije šta se dešavalo, teško da i sam mogu pouzdano povezati.
Imam neki osjećaj da sam s tim čovjekom pričao samo prividno na tom bazenu, ali u stvari, da smo se nalazili negdje drugdje, ne znam tačno gdje.
Dok pišem ovaj tekst, prošlo je samo nekoliko sati od ovog događaja, ali ipak kao da se ne mogu sjetiti nekih detalja vezanih za ovaj razgovor a naročito se ne mogu sjetiti kako je tačno započeo. Tokom razgovora primjetio sam kao nekakav snažan DOLIV energije, nešto od čega sam se osjećao prijatno i opušteno.
Usljed stanja u kome se nalazi, njegov govor nije baš potpuno razumljiv. Prije liči na nekakvo mumlanje nego na govor ali može se shvatiti o čemu priča. Pogled pomalo zamućen, ali ne na neki „bolestan“ način, već više od preživljene patnje ali možda ne samo od toga. Ne gleda ravno u oči zbog poremećenog centra u kičmenoj moždini i jako slabo vidi ali meni je odjednom sinulo u glavi pitanje: „a šta on to u stvari vidi“?

Sadržaj tog razgovora ću pokušati iznijeti u nastavku ali većinu toga sam parafrazirao.
On: Šta ima, kako je?
Ja: Evo malo plivam, nisam bio nekih 7 dana ali mislim da mi je to samo pomoglo jer sam se malo odmorio.
On: Dobro, dobro... Ti to pravo ozbiljno, ja više rekreativno.
Ja: Kako si ti, kako ide?
On: Ma ja sam dobro i više od toga, meni je odlično! Najgore je kad je čovjek inavlid u glavu, pa kad misli da ne može riješiti svoje probleme. Nije ni jedan problem nerješiv, ali jeste ako napraviš od njega tragediju. Nekome je problem što nema para, nekome kad ga zaustavi policija, neko ima probleme u braku, nekome je problem kad mora tri sata sjediti na nekoj slavi i slušati neku budalu... ali ako napraviš tragediju od problema nećeš ih nikad ni riješiti, a možeš ih riješiti jer su ti oni u glavi. Ja sam 20 godina invalid, i kad se to desilo ležao sam samo u komi 28 dana, a da ti ne pričam dalje koliko sam problema poslije imao i šta sam sve proživio, ali ja sam ih prevazišao. Sinoć je recimo bila jedna utakmica kad je čovjek pogodio „tricu“ u zadnjoj sekundi... To ti je ŽIVOT! Niko to nije očekivao, ovi su mislili da imaju problem ako izgube i on je uzeo loptu i u zadnjoj sekundi, pogodio s pola terena... To je u stvari ŽIVOT!

Dok je ovo pričao, bio sam i više nego zapanjen. Pa čovjek invalid već 20 godina, jedva da može da se kreće, nekada perspektivni sportista, govori meni o tome kako su svi problemi rješivi i kako ne treba od njih praviti tragediju! Kad sam ovo čuo, osjetio sam se u momentu postiđeno. Nisam imao riječi. Možda je to primjetio i prebacio je sadržaj razgovora na uobičajena pitanja vezano za moj posao i slične stvari.
Međutim, način na koji sam ja razumio ono što je govorio jeste da se svima nama u glavi krije potencijal i sposobnost za borbu i suočavanje sa svim problemima i napadima koje imamo u životu.
„Ako od problema napraviš tragediju, onda te nema nigdje“, tako nekako je rekao...
Šta ovo može tačno da znači?
Trezvenost, budnost i svijest u rješavanju problema i suočavanju s njima. To mi je rekao čovjek iz invalidskih kolica, a na pitanje kako je odgvorio je: „Ja sam i više nego odlično!“
Kad mene upita neko ovih dana kako sam, ja bih najradije rekao NIKAKO. Ali kad vidim svoj život i njegov, svoje probleme i njegove, to postaje smiješno...

Dok smo pričali, prišao mu je neki momak i započeo razgovor s njim. Opet sam otplivao nekoliko dužina kako mi se tijelo nebi ohladilo, ali sam se nadao da će ovaj biti i dalje tu za razgovor. Kad sam ponovo zastao, obratio sam pažnju na tog momka koji je pričao s njim. Vidno a rekao bih i vještački ljubazan, uslužan ali na licu trag sažaljenja. Taj momak je sažaljevao ovog čovjeka! Umjesto da bude obrnuto... Pa da... Mislim da smo svi mi za sažaljenje koji od problema pravimo tragediju. A ne neko ko nakon 20 provedenih godina u invalidskim kolicima kaže da je „i više nego odlično“.

Pogledao sam malo okolo, tu su bila još dva mlađa para. Ovaj par odmah do nas je ležao mirno na ležaljci i pili su nekakvo piće. Vjerovatno, ako im zakasni plata sledeći mjesec neće moći poplaćati nekoliko rata kredita i od problema će napraviti tragediju. Drugi par je bio razdvojen. „Mužjak“ sa debelom zlatnom kajlom oko vrata i tetovažom na podlaktici je nabijao dužine žustro plivajući dok je njegova „ženka“, u kupaćem kostimu koji košta vjerovatno koliko i sve te mjesečne rate kredita od ovog prvog para, strpljivo leži na ležaljci čekajući njega da označi polazak. On će od problema napraviti tragediju ako mu neko okrzne novog Audija A6 koji je bio parkiran ispred i vjerovatno će najveći dio krivice snositi ona. Malo dalje dva tinejdžera, pogleda neskrivenog divljenja prema onom mužjaku i meni zbog vještog plivanja, će od problema napraviti tragediju ako ne uspiju večeras okupiti raju da se napiju ili ako u školi ne isprave barem dva keca.

A ja? Moj najveći problem od koga pravim tragediju je sam moj život.
Pogledao sam prema njemu i htio mu reći: pa ja i nebih trebao biti ovdje, razumiješ? Ali onda sam vidio da je već izašao iz bazena i uputio se na terasu. Sjedio je mirno na suncu, zračeći nekim nevjerovatnim spokojem. Da li sam mu na trenutak pozavidio? Da!
Trebala bi cijela ova „ekipa“ koja se zatekla na tom mjestu, u tom trenutku, da mu pozavidi, na njegovoj borbi, istrajnosti, na njegovim lekcijama koje je dobio da proživi i da prevaziđe.

Na kraju mi je rekao: „Ja sve slabije vidim, ne mogu da raspoznam kad mi neko mahne, ali kad čujem glas znam ko je. Zato se nemoj ljutiti ili misliti da se pravim važan ako te ne registrujem“.
Kad sam izašao napolje za oko mi je zapala neka ružna crna sjenka. To je bio mužjakom novi Audi A6, parkiran ispred hotela, kad sam prošao kraj njega odjednom sam osjetio jak miris poljskog cvijeća i trave. Miris je dopirao sa obližnje zelene površine a nekako mi se učinilo da i samo sunce sija sjajnije i toplije.
„Trica u zadnjoj sekundi, to je naš život“...

Posjetilac

Bio je to jedan od onih dana teškog pada i posrnuća. Osjećao sam se potpuno izgubljeno u svemu, noge teške kao od olova, bol u glavi neizdrživ, donji dio leđa i rameni pojas sve do vrata utrnuli od loše cirkulacije i blokirane energije. Naizgled sam izgledao dobro ali samo sam ja mogao znati i osjetiti svu tu muku i tegobe kroz koje sam prolazio u tim trenucima.
Takav energetski pad, toliki odliv energije i životne snage, kao da nema kraja ovoj patnji i bolu. U ustima ponovo onaj teški okus metala, kao da sam mogao osjetiti nekakve sitne granule zarđalog metala, koje su mi se na neki čudan način povlačile po ustima i silazile sve do grla, zbog čega sam osjećao neprijatno peckanje u krajnicima i grlu.

Trebao mi je odmor od svega, nekakvo odvajanje, isključivanje. Stavio sam, po starom dobrom običaju, ruku na sred prsa, kako bih barem malo ublažio bol od svih tih silnih uboda pipaka. Osjetio sam pod rukom kako je rana svježa i nekako hrapava. Počeo sam malo detaljnije pipati i istraživati ranu. Bilo je tu svega, ostataka od današnjih i pipaka zarivenih prije samo nekoliko dana, ali onda sam shvatio da me najviše bole i najveće tegobe stvaraju ostaci pipaka starih i po nekoliko godina, pa i nekoliko desetina godina.
„Otkud ovo više ovdje?“, upitao sam se u nevjerici. „Da, sjećam se ovog uboda i rane, zar to nije zacijelilo?“
Ponovo sam počeo pipati po sebi i naišao na još nekoliko tih starih rana. Komadi tih starih pipaka, koji su za cijelo ovo vrijeme ostali u meni, su mi izgledali kao neki živi mrtvaci, kao neka stara sjećanja, usamljeni spomenici tuge, samoće i straha od nepoznatog, naizgled mrtvi ali svakog časa u stanju da se ponovo aktiviraju, da počnu da rovare na istom onom mjestu na kojem su nekad davno stali. Ako su uopšte ikad i stali.

Prolazili su sati i dani u tom mom istraživanju starih rana. Nisam ni primjetio da već neko vrijeme sjedim u svom omiljenom ćošku, glave blago uzdignute i naslonjene na zid. Pored mene se nalazila flaša viskija, a do nje kutija cigareta. „Ja ne pijem viski i ne pušim, šta je sad ovo?“
U ruci mi je bila teniska loptica, bacao sam je već neko vrijeme prema suprotnom zidu, prvo bi udarila od pod, odbila se od njega i usmjerila prema tom zidu, zatim bi se odbila od njega i u blagom luku se vraćala meni.
Nekako su me umirivali ti pokreti, bili su sinhronizovani i loptica je gotovo svaki put udarala na približno ista mjesta i gotovo istim intenzitetom se vraćala. Nekad bih je bacio mnogo snažnije nego inače, tad bi napravila veliki luk prema plafonu i onda bi preletila preko mene i odbijala se od zid na koji sam bio oslonjen. Ipak bi ponovo dolazila do mene, kotrljajući se po podu a ja sam primjetio da sam snažnije zamahivao njome onda kada bih dublje zabijao prste u te stare rane u grudima.

Prijao mi je taj alkohol i prijalo mi je da pušim. Kad bih uzeo gutljaj tog viskija, tečnost bi prošla kroz grlo upaljeno od onih metalnih granula, ativirajući ih još više a zatim bi se spuštala do moje rane na grudima, padajući po svim tim pipcima, i starim i novim. Alkohol bi počeo trenutno da ih nagriza, kao i samu ranu, od čega sam osjećao neku tešku toplotu i vatru unutar sebe. Mislio sam da ću ih ovako sagoriti, spaliti, poništiti, poslati u zaborav ali to se nije dešavalo, samo je unutrašnja toplota bila još veća ali ja sam sebe ubijedio kako mi je to prihvatljivo i prijatno osjećanje. U stvari to je bio čisti bol, izgarajući od doticaja alkohola sa starim ranama ali ja sam, na neki način u tim trenucima počeo da uživam u tom bolu. Kako neko može da uživa u bolu?

„Može ako mu je to sastavni dio života“... kroz polutamu sobe odjednom se probi neki glas. Nije imao intonaciju, boju, nikakvu poznatu karakteristiku, to je bio samo jedan glas. Naglo sam se okrenuo ulijevo i pogledao preko ramena, odakle je taj glas i dolazio.
U nevjerici sam podigao obrve i uzviknuo:
„Ohohoooo ko je to nama došao u posjetu u ovaj tmurni čas“, pokušao sam biti duhovit sam sebi.
„O pa kako ste mi draga moja svijetla gospodo“, upitao sam dižući se polako sa poda i držeći flašu viskija u ruci.
„Da li biste željeli popiti koju kapljicu ove vatrene vode sa mnom ili biste više voljeli da vam cijelu ovu flašu ekspresnom brzinom pošaljem u glavu, ili u ono što već kod vas predstavlja glavu?“, pitao sam blago se ljuljajući na nogama. Okrenuo sam se i odložio flašu na stolić, koji se nalazi pored, dohvatio sam cigare i zapalio jednu.
„Victore, znaš zašto sam došao sad kod tebe“? upita me.
„Nemam blage veze ali sam se upravo sav pretvorio u uho“, odgovorih.

„Da ti prenesem jednu poruku“, odgovori. „Nešto što ti već znaš ali ti je možda potrebno ponoviti. Ti i svi vi ostali koji ste ovdje na zadatku radite jedan strašno važan i zahtjevan posao. Svaki dan ste na ivici čiste propasti, svaki dan ste meta raznih napada, žele da vas unište, svakog časa i svake sekunde. Nikad ne znate kada će vam poslati nekoga da vas pokuša povrijediti, čak uspijevaju da i vas same međusobno posvađaju i udalje, ali sve ti to znaš i znaš kako se tome oduprijeti. Pusti da to samo izađe iz tebe, Victore... osjećaš li kako već neko vrijeme nešto pokušava da izbije iz tebe? Nešto što te pomalo plaši ali u isto vrijeme i veseli i ispunjava nadom. To je ono što ti imaš u sebi i ono što si stvarni TI. Ti moraš zaroniti u sebe, pronaći to, prepoznati ga i izvaditi napolje. Ili će ono samo izbiti iz tebe ali onda možda nećeš moći to odmah kontrolisati kako treba. Siđi dole i uzmi to Victore. Ti znaš kako to ide i šta treba učiniti, prolazio si kroz to nebrojeno puta do sada, sjećas se? Obučen si za to, zar se ne sjećaš kako smo se svi zajedno obučavali...?“
Taj glas je bio čista energija, čisti život i postojanje. Proticao je kroz mene tako glatko i umilno da sam se osjećao u trenutku kao da sam neko drugi.

„Da li i dalje često posjećuješ ono drvo, koje sam jako volio dok sam bio tamo?“, upitao sam ga pognute glave i glasa koji kao da nije pripadao meni.
„Naravno, tamo smo svi, čekamo vas da nam se pridružite i vi ćete doći vrlo brzo“.
Uzdahnuo sam jako duboko: „Znaš već neko vrijeme me izjeda užasna sumnja u sve. Sve se nekako teže razumijevamo, žderemo jedni druge i ne vidimo, nekada ništa ne vidimo, kao da nam je neko stavio veo preko očiju. U stvari mislimo da vidimo, čak smo kadri i osuđivati jedni druge ponekad a još uvijek tako malo znamo i tako malo vidimo. Kako je moguće da smo nekad u tolikoj zabludi?“

„Prihvatli ste se toga, sjećaš se? Znali ste da će vam se to desiti i znali ste koliko su „oni“podmukli i zli i šta su sve u stanju napraviti. Morali ste prihvatiti njihovu igru i pravila, i to ste prihvatili svjesno. To je ono što oni ne znaju, u stvari bolje rečeno ne žele da znaju i čega se boje da saznaju i to je ono što će ih koštati na samom kraju. Vi ćete proći kroz taj pakao i čistu vatru ali to nije ni malo lako. Moraš raditi Victore, naporno kao nikada do sada, svi vi... znaš to veoma dobro. Znaš da drukčije ne može...“

„Usamljen sam, užasno... osjećaš li? Napustio me je i crveni prijatelj, tu i tamo naiđe ali ne obraća pažnju i kao da ga nema. Ostali nekad dopuštaju „onima“ da ih usmjere na mene i onda i oni zabijaju svoje pipke, kao da mi nije dosta ovih svakodnevnih. Umoran sam jako, osjećaš li?
„Naravno da osjećam, sviju vas... svi vas osjećamo i čekamo da krenete. To od vas zavisi jer vi znate kako treba. Znamo da ćete krenuti onda kad bude trebalo a i sada ovo što radite je zadivljujuće. Borite se jako ali možete i više i vi to znate.“

„Reci mi, da li si ponio ono što sam ti onda dao, mislim da mi je to sad jako potrebno?“, upitao sam ga.
„Da, tu je kod mene, hoćeš odmah?“
„Hoću“, rekao sam i jednim naglim potezom strgao svu odjeću sa gornjeg dijela mog tijela.
„Hm gadno su te isjekli“, rekao je dok je posmatrao moju ranu od pipaka. „Spremi se“, reče.

Vratio sam se u svoj ćošak jer mi je tamo bilo uvijek najugodnije, opustio sam se, naslonio na zid, noge blago savio u koljenima a dlanove okrenuo prema gore. Osjetio sam prvo blago strujanje energije kroz sljepoočnice, a onda sam vidio malo svjetlucanje, kao pražnjenje nekog elektriciteta. Strujanje je postajalo sve jače i intenzivnije i sve mi je više prijalo i godilo. Svjetlucanje se pretvorilo u prave munje, ali tihe, bez zvuka i buke. A onda je krenulo iznad mojih grudi i rane. Prvi udar je bio tako snažan da sam se naglo izvio u leđima i glasno jauknuo. Nisam mogao zaustaviti ubrzano disanje, a potom je došao sledeći udar, duplo jači od onog prvog. Urlao sam i u trenutku sam bio potpuno mokar od znoja. Ne, to nisu bili klasični bolovi, to su bili udari moje vlastite energije, koju sam jednom ostavio kod mog posjetitelja prilikom mojih priprema za dolazak ovdje.

Nisam ni primjetio da odavno vise ne sjedim u istom položaju kao na početku, već da sam bukvalno na koljenima, oslanjajući se rukama od pod. Polako sam se uspravio i pogledao ga. Znao sam da je spreman za završni udarac.
„Daj to sve u ranu, ok“?, rekao sam mu.

Prosto me je zakucao za zid, ne znam koliko sam odletio od poda ali sam se odjednom našao na svojim nogama. Dok sam ispuštao lagano vazduh kroz pluća pogledom sam potražio svoj krevet i stropoštao se u njega.

Zaspao sam istog trenutka, ulazeći lagano u jedno područje mira, tišine i odsustva bilo kakvih pokreta, aktivnosti, pa čak i snova. Nije bilo ničega i ja sam zakoračio na jedan momenat u sivu zonu mira, dok je moje tijelo spavalo najdubljim snom od kada sam ikad došao na ovaj svijet.

Oči u oči sa MATRIXOM

Prije neko veče, dok sam pokušavao da zaspim, iznenada mi je pala na um jedna vrsta spoznaje ili bolje rečeno uvida u nešto o čemu sam, naročito tokom posljednjih godina, inzenzivno razmišljao. Sjetio sam se dijelova svog života i određenih povezanosti koje su ti pojedini dijelovi imali između sebe i nekih opštih tj. globalnih događaja. Kako sam došao na tu vezu? Teško je to reći ali u jednom trenutku, tokom te večeri, sjetio sam se svih onih tragičnih događaja vezanih za protekli rat na ovim prostorima i onda sam ih, na neki način, doveo u vezu sa nekim stvarima koje mi se dešavaju naročito u zadnje vrijeme.
I jednima i drugima zajedničko je to da su posljedica niza određenih (svjesnih) radnji i propusta, grešaka i pogrešnih procjena ali kako mogu dovesti u vezu neke vanjske događaje sa nečim što je isključivo vezano za samo jednu ličnost? Možda se odgovor na ovo pitanje krije iza riječi MATRIX.

Matrix... prva stvar koja će većini ljudi pasti na pamet pri samoj pomeni ove riječi jeste istoimeni filmski hit. Nije mi namjera da dodatno popularizujem neko holivudsko ostvarenje, pa čak i kada je prilično zaslužno za jedno značajno skretanje pažnje „javnosti“ (barem onog dijela koji je pogledao film) na jednu ideju o postojanju nekakve hologramske matrice iluzorne stvarnosti. I nije samo taj film potencirao ovu ideju, već i mnogi drugi ali možda nešto manje poznati (Truman show, Dark city, Thirteenth floor i sl.) ali u svakom slučaju ništa manje (barem po meni) kvalitetna filmska ostvarenja na ovu temu od famoznog Matrixa.
Da sad ostavimo po strani filmove, ali zapitajmo se iskreno koliko smo od svega toga već znali negdje u dubinama svog bića? Da li ste nekad primjetili sa kolikom se preciznošću i nekakvom uslovljenošću „namještaju“ razni događaji u vašem životu i koliko se sve te pojave, u stvari svjesno i direktno upravljaju prema vama samima?
Naše misli povezane sa cjelokupnom stvarnošću nekad nam donose razna predviđanja, kao neki link sa „glavnim centrom“ svih tih zbivanja u nama i oko nas, i nekad smo u stanju nešto previdjeti, naslutiti ili čak i pokrenuti snagom vlastitih misli ili onima što one, u stvari prezentuju. Ovo je nekome možda i poslužilo jednom da pomisli kako ima moć i snagu da vlastitim mislima kreira svu svoju realnost, ali ovo je tako pogrešno i potrudiću se u nastavku teksta to i objasniti.
Jedno je nešto naslutiti ili predvidjeti a drugo direktno ili svjesno uticati na neko ostvarenje. U kojoj ulozi se mi nalazimo?

Ostvarivanje glavne i sporedne uloge

Rekao bih istovremeno i glavnoj i sporednoj. U glavnoj ulozi smo u okviru svog sopstvenog „realiteta postojanja“, kreiranog i stvorenog samo za nas i svrhu zbog koje ovdje i postojimo a sporednoj jer je izvjesno da ne držimo „sve konce u svojim rukama“.
Navešću jedan primjer iz stvarnog života. Ako ste često na cesti i vozite, vjerovatno vam se dešavalo da nekad upadnete u „makaze“ prilikom preticanja drugih vozila i ovo može biti rezultat raznih faktora ali najčešće se radi o vašoj pogrešnoj procjeni situacije na cesti, tj. mogućnosti da uspješno izvršite namjeravano preticanje. Vrlo često ovakve situacije dovode do tragedije, kako po vas tako i po druga lica koja se nađu „zakačena“ ovim događajem.
Često sam se pitao kakav je osjećaj samo nekoliko sekundi prije nego što će vam se desiti takva jedna tragedija u kojoj ćete izgubiti život i šta ljudima prolazi kroz glavu tih zadnjih nekoliko sekundi. Jednom ranije sam, takođe bio u jednoj sličnoj situaciji gdje je sve ukazivalo na to da će se sve završiti tragično po mene i tih zadnjih nekoliko sekundi prije sudara sam bio potpuno svjestan da će se nešto gadno desiti a onda, kad je i počelo da se to dešava, ja sam jednostavno izgubio memoriju u odnosu na tih par sekundi tumbanja u slupanim kolima i kad se sve završilo, na jedan čudan i neobjašnjiv način sam stajao nekoliko metara pored zgužvanog auta i to na vlastitim nogama. Nije bilo nikakvog gubljenja svijesti niti išta slično ali misterija mog prolaska, ili bolje rečeno iskakanja kroz zadnju šajbu slupanog automobila i dalje ostaje neriješena, jer po kasnijim analizama je proizilazilo da nije bilo drugog načina da tada ispadnem iz auta nego kroz zadnju šajbu (obzirom da sam sjedio na zadnjem sjedištu a nije bilo zadnjih vrata) a kad bih to pokušao učiniti u okolnostima da se samo provučem kroz taj otvor onako „radi probe“, mislim da bi teško išlo jer je taj prostor prilično skučen a ja i nisam baš šićušne građe.
Šta ili ko je namjestilo ovaj događaj na takav način da prođem sa nekim minimalnim povredama u situaciji koja je bila potpuno zrela za jednu tragediju mnogo veće vrste? Postoji na hiljade sličnih situacija, koje su se desile čak i pod relativno povoljnijim okolnostima po neke učesnike u smislu intenziteta realne opasnosti, pa su ljudi prolazili mnogo gore od mene.

Ali da se vratim ovom skorašnjem događaju, dakle desilo se da sam preticao jedan veliki kamion šleper na putu čija je preglednost bila dosta ograničena zbog čestih krivina. Naravno, skoro svaki vozač vrlo brzo izgubi živce kad neko vrijeme ide iza dosta sporijeg kamiona šlepera i čeka prvi povoljan trenutak da ga pređe. Prvi povoljan trenutak koji se meni kao takav učinio, ja sam odmah iskoristio i počeo sa obilaskom kamiona. Kad sam došao negdje do pola shvatio sam da sam precijenio mogućnosti auta kojeg sam tom prilikom vozio i vidio da me snagom svog motora ne može izvući iz ove situacije. Već je bila poprilično velika brzina kojom sam se kretao i sve se odgravalo jako brzo. Auto iz suprotnog pravca se neumoljivo pribiližavalo i sve je ukazivalo na skorašnju tragediju. Ono što mi je jedino bilo preostalo u toj situaciji je bilo da stisnem kočnicu i pokušam pustiti taj kamion da prođe pored mene kako bih se ponovo vratio na svoju traku kolovoza. Naravno, ukoliko se desi da je vozač kamiona tom prilikom neiskusan, dekoncentrisan ili šta već, male su šanse za uspjeh jer jedino pametno što on može u toj situaciji učiniti jeste da što više ubrza kako bi mom kočenju da dodatni učinak.
Naravno, vozač kamiona je učinio upravo ono što je i trebalo, dao gas kad je vidio da se pokušavam vratiti iza njega i ja sam se u zadnjem trenutku domogao svoje trake.
Ovakve i slične situacije su, možemo reći, dosta česte na cestama, ali ono što je mene motivisalo da je shvatim kao naročito značajnu jeste način na koji sam se osjećao u tim trenucima.

Dakle, nije bilo ni traga panici, strahu ili nečemu sličnome, nije bilo munjevitog prolaska scena kroz glavu iz čitavog života... ničeg sličnog. Samo jedna hladna usredsređenost na to da ispravim što se ispraviti može i spriječim taj sudar.
Ali, sad mi se u glavi javlja masa pitanja. Šta da vozač kamiona nije reagovao pravilno, šta da je auto iz suprotnog smjera išlo brže i da nije i ono malo kočilo, šta da se krivina završavala mnogo prije u kom slučaju nebih imao ni pola ovog vremena kojeg sam imao za bijeg u svoju traku i sl?

Neko bi rekao, splet slučajnosti ili tako se htjelo. Mene ovaj odgovor ne zadovoljava, zato što sam mišljenja kako je cijeli ovaj nama poznati univerzum zasnovan ne nekoj ili nečijoj svjesnoj volji. Nema slučajnosti, niti je može biti jer je taj pojam suprotan svemu što jeste. U međusobnoj interakciji događaja, ljudskih i drugih bića u ovoj našoj stvarnosti imamo različit splet međusobnih uticaja. Događaje uglavnom ne možemo predvidjeti, većina ljudskih bića ipak djeluju nesvjesno, tj. nagonski, dok druga bića (biljke, životinje) djeluju takođe nagonski. Kako onda u cijelom ovom koktelu možemo tvrditi da je ipak sve pod nečijom „strogom dirigentskom palicom“? Možda već pomenutom raspodjelom uloga na glavne i sporedne.

U „glavnoj ulozi“ se nalazi čovjek kada djeluje potpuno svjesno i iz dubine svoje suštine (duše), imajući u vidu onu gnostičku podjelu čovjeka na ličnost koja reprezentuje nešto što je nagonsko i nesvjesno i suštinu koja predstavlja naše potpuno i svjesno ostvarenje kao originalnih ljudskih bića. Ako čovjek ne djeluje svjesno, na način da potpuno sam odlučuje o svakom svom koraku, akciji i svemu što (ne)preduzima kažemo da sve što čini to radi nesvjesno i nagonski, uvijek prema nečijem tuđem uticaju i nahođenju. Neko nam je prišao i rekao nešto što nam nikako ne odgovara, bilo da je slagao bilo da je rekao istinu ali ako je to nešto što ne želimo da čujemo mi se automatski počinjemo ljutiti i emitovati cijeli niz negativnih emocija a u pozadini svega uopšte ne stoji naša svjesna volja i namjera da se ljutimo i regaujemo na takav način, već je sve to uslovljeno nečijim tuđim poticajem, u ovom slučaju osobe koja nam je pristupila na takav način. U ovom slučaju mi se nalazimo u nekakvoj sporednoj ulozi u našoj stvarnosti, jer ne utičemo direktno svojom voljom i sviješću niti na svoje vlastito ponašanje i djelovanje niti na bilo šta drugo. Takođe, ova dva primjera koja sam naveo iz svog života ukazuju na sporednost tadašnje moje uloge u stvarnosti, jer sve što se odvijalo i događalo je bilo u potpunosti van moje kontrole i svjesne volje.

U nekom drugom slučaju, zamislimo da djelujemo kao potpuno svjesna i probuđena osoba. Neko nam je prišao i nešto neprijatno saopštio. U trenutku nam je poznata do u tančine cijela pozadina u vezi te priče i onog šta ona predstavlja i do čega treba da dovede (naravno do dreniranja naše životne energije). Međutim, mi tada ne reagujemo direktno izazvani (isprovocirani) uticajem te osobe, već na jedan potpuno drugačiji, svjestan način, način koji proizilazi iz naše suštine. To bi se čak možda i u nekim slučajevima moglo manifestovati gotovo istovjetno kao i ovaj prvi slučaj, dakle nekada možemo i potpuno svjesno, na jedan naizgled agresivan i jako intenzivan način reagovati, ali ako je u pitanju potpuno svjesna reakcija za koju smo u našoj suštini shvatili da nam je kao takva jedina potrebna u određenim okolnostima, onda reagujemo potpuno svjesno, a ne da smo samo ispovocirani, tj. navedeni na određeni tip reakcije za koju se, u najvećem broju slučajeva, kasnije kajemo ili smatramo da smo nekim dijelom u istoj pretjerali. Svjesna reakcija, bez obzira kolikog intenziteta bila, nikada za posljedicu nema kajanje usljed njenog preduzimanja, već u potpunosti i odgovorno prihvatamo nju samu i sve njene posljedice u cjelosti.
U ovom drugom slučaju, dakle u slučaju svjesnog reagovanja mi se, na neki način, nalazimo u jednoj glavnoj ulozi u našoj stvarnosti, jer za razliku od ovog prvog slučaja, ovdje reagujemo direktno i svjesno i tada je takvo djelovanje posljedica izražaja naše suštine, tj. našeg originalnog bića.

Destrukcija matrice

Pitam se šta bi se desilo da sam, nekim slučajem, dok sam preticao onaj kamion, svjesno i smišljeno išao ka tome da se slupam. To možda opet zavisi od toga šta je formiralo tu odluku u mojoj glavi. Da li je u pitanju posljedica mentalne poremećenosti, psihičkog rastrojstva, negativnih uticaja raznih OPS entiteta koji su u stanju da kod čovjeka izazivaju emocionalne i psihičke reakcije kakve god oni žele da budu i sl. Ili je u pitanju potpuno čvrsta, čista i svjesna vlastita odluka (ako takva i uopšte može biti u tim okolnostima) da učinim nešto što se ne poklapa sa unaprijed osmišljenim scenarijem tog događaja.
Da li čovjek može u jednom trenutku preći sa svoje sporedne u glavnu ulogu u svojoj stvarnosti? Da li uopšte može vlastitim svjesnim i promišljenim radnjama kreirati jednim dijelom „sekvence“ svoje matrice u kojoj boravi? I da li u pozadini svega čovjek uopšte na ovom svijetu može ikada biti u toj glavnoj ulozi ili je i ona uslovljena nečijim tuđim uticajem na način da nam daje privid o našoj mogućnosti da budemo sami kreatori svoje sudbine?
Ova matrica, što god više razmišljam o njoj, mi se čini sve komplikovanijom i nepristupačnijom. Da li se može bitno poremetiti lanac događaja u njoj i izazvati neka vrsta haosa ili destrukcije same matrice... bojim se da u ovom tekstu postavljam previše pitanja na koje ne znam odgovor.

Zamislimo da su svaki naš pokret, korak, akcija... sve što preduzimamo i činimo u ovoj pojavnoj stvarnosti (matrici) direktno uslovljeni, uklopljeni, uglavljeni... kako hoćete, nečim kompatibilnim, kao takvi čine jednu kariku u cijelom lancu događanja matrice, svi su međusobno povezani i uslovljeni na jedan toliko savršen i sveobuhvatan način da jedna individua gotovo da i ne može preduzeti neki korak ili radnju koji bi iskakali iz tog čvrstog lanca međusobno uslovljenih događaja. Matrica kao da uvijek ima odgovor i rješenje za svaku našu reakciju i u trenutku se automatski postavlja kako bi apsorbovala reakcije ili djelovanja koje prijete da izađu izvan postavljenog i utvrđenog sistema.
Situacija u kojoj sam preticao kamion je bila, po svemu sudeći, samo jedna unaprijed određena sekvenca iz mog života za koju je unaprijed postojao scenario završetka, u ovom slučaju pozitivnog. Da li sam mogao nekom svojom voljnom radnjom poremetiti taj unaprijed određeni završetak i učiniti nešto što iskače iz okvira same matrice i ako jesam kako bi se to manifestovalo? Naravno, imao sam tada priliku da to probam u tom trenutku pa bih odgovor na ovo pitanje vjerovatno dobio na „licu mjesta“ a ja, sasvim sigurno, ovdje nebih više nikog smarao masom pitanja.
Ok to mi je jasno ali pokušavam se dotaći nekog koliko toliko dubljeg, „ezoteričkog“ objašnjenja ovog događaja.
Ono što želim ovdje potaći nije odgovor na pitanje zašto se onog dana nisam negdje zabio autom, već kako izaći, izroniti, slomiti... ovaj matrix i kako se konačno domoći jednog „svijetlog, kristalno čistog i bijelim zrakama sunca okupanog proplanka, na kojem ne struji povjetarac već čista energija koja vam se sama nudi“.
Nekad imam osjećaj da što više razmišljam o ovim stvarima kao da se sve više uglavljujem u matricu a nekad opet, kao da negdje duboko iz neke pozadine čujem neki glas koji me doziva, odnekud... imam osjećaj kao da neko nastoji da me probudi iz dubokog sna.

„Pozitivno“ dejstvo matrice

Ima još jedna stvar koja me užasno zanima i o kojoj takođe često razmišljam. Stvarnost u kojoj živimo, tj. matrix se odvija i postavlja po određenim zakonitostima i pravilima. Rekli smo da ta pravila uređuje „dirigent“ ali isto tako nam je jasno, ako stvari postavimo na temelje one osnovne i iskonske podjele funkcionisanja na OPD i OPS, koja čini osnovnu polarizaciju sveukupnog postojanja i na taj način omogućuje međusobni izražaj „sve što jeste“, proizilazi da aktivnosti OPS-a mogu „pozitivno“ uticati na neku osobu na način da ista prikuplja (ali na užasno bolan način) neophodna iskustva o cijelom postojanju i na taj način dodatno obogaćuje svoje biće novim (užasno bolnim) iskustvima i znanjima. Mislim da nam je potpuno jasno da kreator ili dirigent naše matrice ni u kom slučaju ne može biti neko „pozitivno“ ili OPD biće jer je cijeli sistem zamišljen kao uspostavljanje čvrste i svebuhvatne kontrole nad masom bića, individua a nekog kontrolisati znači oduzimati mu univerzalno pravo (samo)funkcionisanja i odlučivanja na bazi slobodne volje. Ali istovremeno s tim, „dirigent“ i matrica nam daju mogućnost obogaćivanja vlastitih bića novim spoznajama. Volio bih znati šta dalje činimo s tim spoznajama, šta kad se probudimo i izađemo i „zatvora“, da li ih nosimo negdje, na neko mjesto gdje svi ostali donose slične spoznaje i onda svi zajedno imamo priliku da izvršimo nekakve uvide u njih i na taj način proširujemo i obogaćujemo naše osobnosti. Ne znam... ali cijeli ovaj sistem, sa sadašnje tačke gledišta, mi izgleda užasno brutalan i nastran. Zar nema niti jedan drugi način u cijelom univerzumu da se svi mi fino „obogaćujemo“ ali na neki manje bolan način. Možda je bol koju ovdje osjećamo samo prolazna percepcija ali zašto je to tako?

I onda dolazim na sami početak ove priče i na ono kako sam došao do toga da dovedem u vezu rat na ovim prostorima i neke druge, lične događaje. Izgleda da matrica i „dirigent“, u svojoj težnji da što više, sa naše/moje tačke gledišta, imaju kontrolu nad svima nama, da što više namještaju razne događaje koji će dovoditi do efikasnog i neprekidnog dreniranja ljudske životne energije, u svemu tome postavljaju i određene stvari na način koje same po sebi vrše, u neku ruku svoju suprotnu funkciju od one prvobitno zamišljene. Hocu reći, da sve to vodi ka nekoj vrsti buđenja, odnosno da što je buka veća to su vam veće šanse da se prije probudite, što vas više ostavljaju na miru i prave tišinu, dublje i slađe ćete spavati. Sve same suprotnosti i krajnosti koje se negdje, u nekoj tački savršeno poklapaju.


A kako na matricu djeluje sama spoznaja nje, tj. kad je pogledate direktno u „oči“? Nisam nešto primjetio da se pretjerano ruši oko mene u trenucima kada ovoliko intenzivno tragam i razmišljam o načinima izlaska iz „zatvora“ ali možda negdje, na nekom nivou destrukcija počinje i ide u nekakvim etapama. Primjetio sam u zadnje vrijeme, kako mi se određene potrebe, ali koje iskažem na jednom mnogo suptilnijem nivou od svakodnevnih, ispunjavaju a kao rezultat otjelotvorenja nekih mojih unutrašnjih stremljenja. Da li sam nekada uspijevao da, barem na trenutak, iz svoje sporedne pređem u glavnu ulogu u pojavnoj stvarnosti a da to nisam ni primjetio? Previše teško pitanje, kao i sva ostala koja sam postavio u ovom tekstu, ali pomalo mi se i sviđa gledati matrixu u oči, čisto da „dirigentu“ bude jasno da možda može imati sve konce stvarnosti u svojim rukama ali da ima i neko ko će ga barem neskriveno posmatrati i stalno razmišljati o bijegu.

Svijet sjenki III

Bilo je već prilično kasno kad sam stigao kući. Požurio sam do kupatila da što prije sperem ostatke krvi koji su se nakupili tokom dana oko rane na mojim grudima, rane koja se stvorila od svih tih silnih uboda pipaka tokom tog dana. U toj žurbi zaboravio sam skinuti svoju masku s lica, i u jednom trenutku primjetio sam krajičkom oka u ogledalu koliko se slojeva laži i druge prljavštine nakupilo na njoj tokom samo jednog dana. Nagnuo sam se iznad umivaonika i polako je skinuo, dok su čitavi slojevi nečega crnog i praškastog padali po podu, za njima je iskapalo i nekoliko mojih suza. Okrenuo sam se naglo u stranu i snažno bacio masku negdje u ćošak kupatila. Nedugo zatim, pustio sam po sebi snažan mlaz vode iz tuša, podsvjesno se nadajući da će to sprati makar dio prljavštine koji se danas nakupio u ovom surovom proživljavanju koje provodim u svijetu sjenki. Voda je sprala samo spoljašnju prljavštinu, slojeve zgrušane krvi i znoj, ostalo je bilo netaknuto, duboko u meni, čekajući da pronađem pravi način za potpuno očišćenje.

Kad sam završio s tim, otišao sam u sobu i sjeo u svoj omiljeni ćošak. Sjeo sam na pod, savio noge u koljenima i obuhvatio ih rukama, leđa oslonio na ivicu na kojoj su se spajala dva kraja zida, osjećao sam neku sigurnost iza sebe, ispred mene se nalazio ostatak sobe. Pogleda usmjerenog prema naprijed, dok su mi se grudi snažno pomjerale od dubokog disanja a u glavi kovitlale misli i emocije od događaja iz prethodnog dana, lice mi se na trenutak razvuklo u blagi osmjeh. Došao je ponovo momenat za mali predah i kratku posjetu domu. Usnuo sam...

Kroz zvijezde, tminu, tamne prolaze, osjećao sam da prolaze godine, vijekovi, eoni... a ipak sve je trajalo manje od sekunde... otvorio sam oči i snažno svijetlo me je za trenutak zaslijepilo. Nije bilo ništa neprijatno niti bolno, bila je samo jedna promjena, refleksno sam otvorio usta i snažno udahnuo. Ali ono što sam udisao nije bio vazduh, jer ga tu nije ni bilo. Bila je to čista energija koja se sama nudila. Osjetio sam neku posebnu svetost tog trenutka i tog mjesta na kojem sam se nalazio. Uplašio sam se da ću nešto zatražiti, zahtjevati, uzeti, kao u svijetu sjenki, tih vječito gladnih i željnih svega bića, ali ovdje mi se energija sama ponudila. Čuo sam samo neki glas u glavi koji je rekao: „opusti se, uzmi i odmori se, kod kuće si“.

Odmah je postalo sve poznato, najmiliji zvukovi kristalno čiste i hladne vode, koja se u slapovima spuštala niz jedno brdašce, miris jarko zelene trave i žutog i ružičastog cvijeća kojeg sam u potpunosti osjećao i blagi zvuk svježeg povjetarca od čiste energije, koji je umilno kolao oko mene, čineći me nevjerovatno sretnim.

Tad sam osjetio da više nisam sam, očekivao sam ga i stigao je tačno na vrijeme. Moj crveni prijatelj.
Sačekao sam malo da se prilagodi kao i ja maloprije i rekao sam kroz osmjeh: „hej, hoćeš da malo letimo ovuda“? Nasmijao se i rekao:“ali ja bih radije trčao“. Smijali smo se neko vrijeme i odlučili da krenemo. Ja sam letio, a on je trčao, ali smo i dalje bili jedan uz drugog. U jednom trenutku sam poželio da se popnem na veću visinu, usmjerio sam se prema gore i počeo sa brzim uspinjanjem. Jedan djelić svog pogleda sam cijelo vrijeme držao na svom prijatelju, vidio sam da je i on ubrzao i počeo da pravi ogromne skokove, bilo je i više nego imresivno. Ponovo smo se susreli, usporili smo i onda zastali.
Došao je trenutak kad smo međusobno razmjenili sve spoznaje, misli, emocije i smisao svega što smo proživljavali za vrijeme našeg boravka tamo dole. To nije dugo trajalo i kad je bilo gotovo sjeli smo ispred jednog ogromnog, bijelog drveta.

Ćutali smo, razmišljao sam o tome kako je ovdje sve tako kristalno jasno i sve ima tako precizan i razumljiv cilj. A kad smo dole, kako ono vrijeme koje vlada u tom svijetu sjenki prolazi, nekako se međusobno sve lošije razumijemo. Dok sam dole, osjećam se tako umorno i zasićeno od sveg tog preispitivanja i samoanaliziranja, od postavljanja pitanja, od ignorisanja, od izbjegavanja, od čega često krvarim, čak i da mi neka sjenka ne zabije svoj pipak u moje tijelo.
Okrenuo sam se u stranu i vidio ga kako stoji iznad mene. „Mislim da bi sad trebali krenuti, zar ne“?, rekao je dok mi je pružao ruku kako bi mi pomogao da se podignem. Uhvatio sam snažno ruku i osjetio nagli trzaj koji me je za tren oka posadio na noge. Znali smo da se moramo sad vratiti u svijet sjenki i to smo prihvatili kao obavezu i jasan zadatak kojeg moramo u potpunosti ispoštovati i izvršiti ga najbolje što možemo i tu nije bilo ničega spornog, niti smo se na bilo koji način osjećali loše zbog toga. Loš osjećaj je dolazio tek nakon što zakoračimo u tu tminu svijeta sjenki a ogromna sumnja nas je do kostiju proždirala.

Trznuo sam se i naglo podigao glavu koja je bila naslonjena na moje ruke, koje su još uvijek bile obavijene oko mojih nogu. U sobi je vladala skoro potpuna tama, samo su, tu i tamo, sporadično žmirkajući ulijetale slabe, bolesno-žućkaste trake svjetlosti koje su dopirale sa nekih zamazanih i oštećenih reklamnih panoa. Sjenke vole da se reklamiraju i da se stalno ubjeđuju kako je njihov svijet predivan i savršen i da u njemu treba uživati. „Neko je ovdje dobro lud“, promrmljao sam ustajući polako iz svog ćoška. U sljepoočnicama sam odmah osjetio neku oštru bol, stavio sam ruku na čelo i napipao jednu od starih rana, kroz koju je prošlo jako mnogo pipaka do sada.

Svaki put me iznova iznenade, pomislio sam, vrteći u mislima događaje od prethodnog dana. Jedna od sjenki koja mi se voljela predstavljati kao prijatelj u ovom svijetu me je najednom divljački ubola svojim pipkom, naravno onda kad sam se najmanje nadao. Znao sam da će se to kad tad desiti ali ipak, iznenađenje je bilo, kao i svaki, put bolno. Opet sam počeo razmišljati o njima, o sjenkama i zašto se tako ponašaju. Neki glas mi u glavi reče: „Oni moraju da jedu, oni moraju da se hrane“. Da znam... Ali zašto toliko vole laž? Zašto im je ona način života i bez koje ne mogu ni jedan trenutak?
Glas je neko vrijeme ćutao, a onda reče: „Ti znaš jako dobro odgovore na sva ta pitanja i imaš sve ono što ti je potrebno. Da li ti je to dovoljno?“
Odgovorio sam: „Ti znaš jako dobro da mi to nije dovoljno i dokle ćeš da mi govoriš takva sranja?“
„Onda moraš da čekaš“, reče.
„A šta drugo radim sve ovo vrijeme“?
„Da li ti uopšte vidiš gdje se ja nalazim? Da li vidiš sve te sjenke oko mene, i koliko su tamne? A da li vidiš koliko sam ja slab i neprilagođen? Zaviri malo u moju utrobu i unutar grudnog koša pa pogledaj šta su mi sve ti pipci učinili do sada. Šta misliš dokle mogu ovako?“, očajnički sam upitao.
Glasa više nije bilo, povukao se čim sam počeo da vičem. Nisam ni primjetio da sam počeo da vičem, da su mi vene poiskakale na vratu i da sam izvukao svoj pipak najviše što sam mogao i nekontrolisano mahao njime poput svih ostalih sjenki.

Nakon nekog vremena sam se smirio i ponovo se vratio u svoj omiljeni ćošak. Počeo sam razmišljati, po ko zna koji put, zašto sam baš izabrao ovo mjesto na cijelom tom svijetu sjenki. Mnogi moji prijatelji su otišli na neka druga, možda malo lakša mjesta, gdje su sjenke bar malo mirnije i tiše nego ove moje. Otišao bih i ja ponekada na neka od tih mjesta, na nekoliko dana. Bilo je malo drugačije od ovog mog mjesta. Tamošnje sjenke nisu često napadale i zabijale nasumice svoje pipke, kao ove oko mene. Mogao sam dosta dugo hodati gotovo neprimjećen i neuznemiravan od sjenki, kao da su se bavile samo sa samima sobom. Ali ono što je bilo jako uznemirujuće jesu njihove oči, u prvi mah sam pomislio kao da su nekakve tamno-plavkaste boje, ali onda sam vidio da su, u stvari, zućkasto-crvene, poput vučjih. Hladni pogledi, bez izražaja, samo usmjereni na ono što trenutno čine. Snalazio sam se u tom njihovom svijetu, bez problema, uprkos svemu, pa i njihovim očima.

„Nemoj mi samo reći da sam baš zbog te hladnoće jednom odlučio da ipak dođem u ovaj moj svijet, ovih sumanutih i ludih sjenki koje se nalaze svuda oko mene“?, obratio sam se onom svom glasu. Opet je ćutao...
„Ti znaš sve odgovore“, ipak sam čuo da je rekao nakon nekoliko trenutaka.
Pogledao sam kroz prozor i vidio ih nekoliko kako nekontrolisano i užurbano zabijaju svoje pipke na jednu sličnu njima. Izgledalo je da ova u koju zabijaju pipke, ipak prihvata to što oni rade, kao da to sve odobrava, iako sam vidio kako polako počinje da krvari. Onda sam se zagledao u njihove oči. U jednom trenutku mi se učinilo da vidim neku iskru u njima. Možda mi se samo učinilo. Ali nije dugo prošlo i uloge su se izmjenile. Sada je ova sjenka, koja je do maloprije bila žrtva počela neumoljivo zabijati svoje pipke u jednu od ovih koja je to činila njoj do maloprije. Pozlilo mi je od tog prizora, uprkos svemu, htio sam da povratim ali nisam mogao jer mi je želudac bio toliko iziritiran i izranjavan da više nisam mogao ni povraćati.

A onda sam se okrenuo naglo u stranu i vidio ponovo kako se na obzorju formira i koncentriše još jedan novi red čistog zla i prijetnje. Ne, nisam zaboravio na to. Neće me iznenaditi ali će mi nanijeti veliki bol. Nije još krenulo ali sve ukazuje na to da vrlo brzo hoće. Opet je sve poprimilo onaj svoj dobro poznati i užasni oblik. Naravno, u svakom novom redu je bilo nešto drugačije od onog prethodnog ali ipak sve se svodilo na isto.
„Hej“, obratio sam se onom svom glasu dok sam gledao u pravcu ove ogromne prijetnje. „Molim te reci mi šta je svrha ovog stravičnog oblika akumuliranog zla, nereda i haosa“?
„Da se konačno probudiš“!, odgovorio je.
Ponovo sam pogledao prema obzorju, duboko udahnuo i otvorio se. Ostalo mi je samo da čekam... Pa da, to je ono što sam najviše i činio u ovom svijetu sjenki. Vidjećemo samo još i dokle...