Oči u oči sa MATRIXOM

Prije neko veče, dok sam pokušavao da zaspim, iznenada mi je pala na um jedna vrsta spoznaje ili bolje rečeno uvida u nešto o čemu sam, naročito tokom posljednjih godina, inzenzivno razmišljao. Sjetio sam se dijelova svog života i određenih povezanosti koje su ti pojedini dijelovi imali između sebe i nekih opštih tj. globalnih događaja. Kako sam došao na tu vezu? Teško je to reći ali u jednom trenutku, tokom te večeri, sjetio sam se svih onih tragičnih događaja vezanih za protekli rat na ovim prostorima i onda sam ih, na neki način, doveo u vezu sa nekim stvarima koje mi se dešavaju naročito u zadnje vrijeme.
I jednima i drugima zajedničko je to da su posljedica niza određenih (svjesnih) radnji i propusta, grešaka i pogrešnih procjena ali kako mogu dovesti u vezu neke vanjske događaje sa nečim što je isključivo vezano za samo jednu ličnost? Možda se odgovor na ovo pitanje krije iza riječi MATRIX.

Matrix... prva stvar koja će većini ljudi pasti na pamet pri samoj pomeni ove riječi jeste istoimeni filmski hit. Nije mi namjera da dodatno popularizujem neko holivudsko ostvarenje, pa čak i kada je prilično zaslužno za jedno značajno skretanje pažnje „javnosti“ (barem onog dijela koji je pogledao film) na jednu ideju o postojanju nekakve hologramske matrice iluzorne stvarnosti. I nije samo taj film potencirao ovu ideju, već i mnogi drugi ali možda nešto manje poznati (Truman show, Dark city, Thirteenth floor i sl.) ali u svakom slučaju ništa manje (barem po meni) kvalitetna filmska ostvarenja na ovu temu od famoznog Matrixa.
Da sad ostavimo po strani filmove, ali zapitajmo se iskreno koliko smo od svega toga već znali negdje u dubinama svog bića? Da li ste nekad primjetili sa kolikom se preciznošću i nekakvom uslovljenošću „namještaju“ razni događaji u vašem životu i koliko se sve te pojave, u stvari svjesno i direktno upravljaju prema vama samima?
Naše misli povezane sa cjelokupnom stvarnošću nekad nam donose razna predviđanja, kao neki link sa „glavnim centrom“ svih tih zbivanja u nama i oko nas, i nekad smo u stanju nešto previdjeti, naslutiti ili čak i pokrenuti snagom vlastitih misli ili onima što one, u stvari prezentuju. Ovo je nekome možda i poslužilo jednom da pomisli kako ima moć i snagu da vlastitim mislima kreira svu svoju realnost, ali ovo je tako pogrešno i potrudiću se u nastavku teksta to i objasniti.
Jedno je nešto naslutiti ili predvidjeti a drugo direktno ili svjesno uticati na neko ostvarenje. U kojoj ulozi se mi nalazimo?

Ostvarivanje glavne i sporedne uloge

Rekao bih istovremeno i glavnoj i sporednoj. U glavnoj ulozi smo u okviru svog sopstvenog „realiteta postojanja“, kreiranog i stvorenog samo za nas i svrhu zbog koje ovdje i postojimo a sporednoj jer je izvjesno da ne držimo „sve konce u svojim rukama“.
Navešću jedan primjer iz stvarnog života. Ako ste često na cesti i vozite, vjerovatno vam se dešavalo da nekad upadnete u „makaze“ prilikom preticanja drugih vozila i ovo može biti rezultat raznih faktora ali najčešće se radi o vašoj pogrešnoj procjeni situacije na cesti, tj. mogućnosti da uspješno izvršite namjeravano preticanje. Vrlo često ovakve situacije dovode do tragedije, kako po vas tako i po druga lica koja se nađu „zakačena“ ovim događajem.
Često sam se pitao kakav je osjećaj samo nekoliko sekundi prije nego što će vam se desiti takva jedna tragedija u kojoj ćete izgubiti život i šta ljudima prolazi kroz glavu tih zadnjih nekoliko sekundi. Jednom ranije sam, takođe bio u jednoj sličnoj situaciji gdje je sve ukazivalo na to da će se sve završiti tragično po mene i tih zadnjih nekoliko sekundi prije sudara sam bio potpuno svjestan da će se nešto gadno desiti a onda, kad je i počelo da se to dešava, ja sam jednostavno izgubio memoriju u odnosu na tih par sekundi tumbanja u slupanim kolima i kad se sve završilo, na jedan čudan i neobjašnjiv način sam stajao nekoliko metara pored zgužvanog auta i to na vlastitim nogama. Nije bilo nikakvog gubljenja svijesti niti išta slično ali misterija mog prolaska, ili bolje rečeno iskakanja kroz zadnju šajbu slupanog automobila i dalje ostaje neriješena, jer po kasnijim analizama je proizilazilo da nije bilo drugog načina da tada ispadnem iz auta nego kroz zadnju šajbu (obzirom da sam sjedio na zadnjem sjedištu a nije bilo zadnjih vrata) a kad bih to pokušao učiniti u okolnostima da se samo provučem kroz taj otvor onako „radi probe“, mislim da bi teško išlo jer je taj prostor prilično skučen a ja i nisam baš šićušne građe.
Šta ili ko je namjestilo ovaj događaj na takav način da prođem sa nekim minimalnim povredama u situaciji koja je bila potpuno zrela za jednu tragediju mnogo veće vrste? Postoji na hiljade sličnih situacija, koje su se desile čak i pod relativno povoljnijim okolnostima po neke učesnike u smislu intenziteta realne opasnosti, pa su ljudi prolazili mnogo gore od mene.

Ali da se vratim ovom skorašnjem događaju, dakle desilo se da sam preticao jedan veliki kamion šleper na putu čija je preglednost bila dosta ograničena zbog čestih krivina. Naravno, skoro svaki vozač vrlo brzo izgubi živce kad neko vrijeme ide iza dosta sporijeg kamiona šlepera i čeka prvi povoljan trenutak da ga pređe. Prvi povoljan trenutak koji se meni kao takav učinio, ja sam odmah iskoristio i počeo sa obilaskom kamiona. Kad sam došao negdje do pola shvatio sam da sam precijenio mogućnosti auta kojeg sam tom prilikom vozio i vidio da me snagom svog motora ne može izvući iz ove situacije. Već je bila poprilično velika brzina kojom sam se kretao i sve se odgravalo jako brzo. Auto iz suprotnog pravca se neumoljivo pribiližavalo i sve je ukazivalo na skorašnju tragediju. Ono što mi je jedino bilo preostalo u toj situaciji je bilo da stisnem kočnicu i pokušam pustiti taj kamion da prođe pored mene kako bih se ponovo vratio na svoju traku kolovoza. Naravno, ukoliko se desi da je vozač kamiona tom prilikom neiskusan, dekoncentrisan ili šta već, male su šanse za uspjeh jer jedino pametno što on može u toj situaciji učiniti jeste da što više ubrza kako bi mom kočenju da dodatni učinak.
Naravno, vozač kamiona je učinio upravo ono što je i trebalo, dao gas kad je vidio da se pokušavam vratiti iza njega i ja sam se u zadnjem trenutku domogao svoje trake.
Ovakve i slične situacije su, možemo reći, dosta česte na cestama, ali ono što je mene motivisalo da je shvatim kao naročito značajnu jeste način na koji sam se osjećao u tim trenucima.

Dakle, nije bilo ni traga panici, strahu ili nečemu sličnome, nije bilo munjevitog prolaska scena kroz glavu iz čitavog života... ničeg sličnog. Samo jedna hladna usredsređenost na to da ispravim što se ispraviti može i spriječim taj sudar.
Ali, sad mi se u glavi javlja masa pitanja. Šta da vozač kamiona nije reagovao pravilno, šta da je auto iz suprotnog smjera išlo brže i da nije i ono malo kočilo, šta da se krivina završavala mnogo prije u kom slučaju nebih imao ni pola ovog vremena kojeg sam imao za bijeg u svoju traku i sl?

Neko bi rekao, splet slučajnosti ili tako se htjelo. Mene ovaj odgovor ne zadovoljava, zato što sam mišljenja kako je cijeli ovaj nama poznati univerzum zasnovan ne nekoj ili nečijoj svjesnoj volji. Nema slučajnosti, niti je može biti jer je taj pojam suprotan svemu što jeste. U međusobnoj interakciji događaja, ljudskih i drugih bića u ovoj našoj stvarnosti imamo različit splet međusobnih uticaja. Događaje uglavnom ne možemo predvidjeti, većina ljudskih bića ipak djeluju nesvjesno, tj. nagonski, dok druga bića (biljke, životinje) djeluju takođe nagonski. Kako onda u cijelom ovom koktelu možemo tvrditi da je ipak sve pod nečijom „strogom dirigentskom palicom“? Možda već pomenutom raspodjelom uloga na glavne i sporedne.

U „glavnoj ulozi“ se nalazi čovjek kada djeluje potpuno svjesno i iz dubine svoje suštine (duše), imajući u vidu onu gnostičku podjelu čovjeka na ličnost koja reprezentuje nešto što je nagonsko i nesvjesno i suštinu koja predstavlja naše potpuno i svjesno ostvarenje kao originalnih ljudskih bića. Ako čovjek ne djeluje svjesno, na način da potpuno sam odlučuje o svakom svom koraku, akciji i svemu što (ne)preduzima kažemo da sve što čini to radi nesvjesno i nagonski, uvijek prema nečijem tuđem uticaju i nahođenju. Neko nam je prišao i rekao nešto što nam nikako ne odgovara, bilo da je slagao bilo da je rekao istinu ali ako je to nešto što ne želimo da čujemo mi se automatski počinjemo ljutiti i emitovati cijeli niz negativnih emocija a u pozadini svega uopšte ne stoji naša svjesna volja i namjera da se ljutimo i regaujemo na takav način, već je sve to uslovljeno nečijim tuđim poticajem, u ovom slučaju osobe koja nam je pristupila na takav način. U ovom slučaju mi se nalazimo u nekakvoj sporednoj ulozi u našoj stvarnosti, jer ne utičemo direktno svojom voljom i sviješću niti na svoje vlastito ponašanje i djelovanje niti na bilo šta drugo. Takođe, ova dva primjera koja sam naveo iz svog života ukazuju na sporednost tadašnje moje uloge u stvarnosti, jer sve što se odvijalo i događalo je bilo u potpunosti van moje kontrole i svjesne volje.

U nekom drugom slučaju, zamislimo da djelujemo kao potpuno svjesna i probuđena osoba. Neko nam je prišao i nešto neprijatno saopštio. U trenutku nam je poznata do u tančine cijela pozadina u vezi te priče i onog šta ona predstavlja i do čega treba da dovede (naravno do dreniranja naše životne energije). Međutim, mi tada ne reagujemo direktno izazvani (isprovocirani) uticajem te osobe, već na jedan potpuno drugačiji, svjestan način, način koji proizilazi iz naše suštine. To bi se čak možda i u nekim slučajevima moglo manifestovati gotovo istovjetno kao i ovaj prvi slučaj, dakle nekada možemo i potpuno svjesno, na jedan naizgled agresivan i jako intenzivan način reagovati, ali ako je u pitanju potpuno svjesna reakcija za koju smo u našoj suštini shvatili da nam je kao takva jedina potrebna u određenim okolnostima, onda reagujemo potpuno svjesno, a ne da smo samo ispovocirani, tj. navedeni na određeni tip reakcije za koju se, u najvećem broju slučajeva, kasnije kajemo ili smatramo da smo nekim dijelom u istoj pretjerali. Svjesna reakcija, bez obzira kolikog intenziteta bila, nikada za posljedicu nema kajanje usljed njenog preduzimanja, već u potpunosti i odgovorno prihvatamo nju samu i sve njene posljedice u cjelosti.
U ovom drugom slučaju, dakle u slučaju svjesnog reagovanja mi se, na neki način, nalazimo u jednoj glavnoj ulozi u našoj stvarnosti, jer za razliku od ovog prvog slučaja, ovdje reagujemo direktno i svjesno i tada je takvo djelovanje posljedica izražaja naše suštine, tj. našeg originalnog bića.

Destrukcija matrice

Pitam se šta bi se desilo da sam, nekim slučajem, dok sam preticao onaj kamion, svjesno i smišljeno išao ka tome da se slupam. To možda opet zavisi od toga šta je formiralo tu odluku u mojoj glavi. Da li je u pitanju posljedica mentalne poremećenosti, psihičkog rastrojstva, negativnih uticaja raznih OPS entiteta koji su u stanju da kod čovjeka izazivaju emocionalne i psihičke reakcije kakve god oni žele da budu i sl. Ili je u pitanju potpuno čvrsta, čista i svjesna vlastita odluka (ako takva i uopšte može biti u tim okolnostima) da učinim nešto što se ne poklapa sa unaprijed osmišljenim scenarijem tog događaja.
Da li čovjek može u jednom trenutku preći sa svoje sporedne u glavnu ulogu u svojoj stvarnosti? Da li uopšte može vlastitim svjesnim i promišljenim radnjama kreirati jednim dijelom „sekvence“ svoje matrice u kojoj boravi? I da li u pozadini svega čovjek uopšte na ovom svijetu može ikada biti u toj glavnoj ulozi ili je i ona uslovljena nečijim tuđim uticajem na način da nam daje privid o našoj mogućnosti da budemo sami kreatori svoje sudbine?
Ova matrica, što god više razmišljam o njoj, mi se čini sve komplikovanijom i nepristupačnijom. Da li se može bitno poremetiti lanac događaja u njoj i izazvati neka vrsta haosa ili destrukcije same matrice... bojim se da u ovom tekstu postavljam previše pitanja na koje ne znam odgovor.

Zamislimo da su svaki naš pokret, korak, akcija... sve što preduzimamo i činimo u ovoj pojavnoj stvarnosti (matrici) direktno uslovljeni, uklopljeni, uglavljeni... kako hoćete, nečim kompatibilnim, kao takvi čine jednu kariku u cijelom lancu događanja matrice, svi su međusobno povezani i uslovljeni na jedan toliko savršen i sveobuhvatan način da jedna individua gotovo da i ne može preduzeti neki korak ili radnju koji bi iskakali iz tog čvrstog lanca međusobno uslovljenih događaja. Matrica kao da uvijek ima odgovor i rješenje za svaku našu reakciju i u trenutku se automatski postavlja kako bi apsorbovala reakcije ili djelovanja koje prijete da izađu izvan postavljenog i utvrđenog sistema.
Situacija u kojoj sam preticao kamion je bila, po svemu sudeći, samo jedna unaprijed određena sekvenca iz mog života za koju je unaprijed postojao scenario završetka, u ovom slučaju pozitivnog. Da li sam mogao nekom svojom voljnom radnjom poremetiti taj unaprijed određeni završetak i učiniti nešto što iskače iz okvira same matrice i ako jesam kako bi se to manifestovalo? Naravno, imao sam tada priliku da to probam u tom trenutku pa bih odgovor na ovo pitanje vjerovatno dobio na „licu mjesta“ a ja, sasvim sigurno, ovdje nebih više nikog smarao masom pitanja.
Ok to mi je jasno ali pokušavam se dotaći nekog koliko toliko dubljeg, „ezoteričkog“ objašnjenja ovog događaja.
Ono što želim ovdje potaći nije odgovor na pitanje zašto se onog dana nisam negdje zabio autom, već kako izaći, izroniti, slomiti... ovaj matrix i kako se konačno domoći jednog „svijetlog, kristalno čistog i bijelim zrakama sunca okupanog proplanka, na kojem ne struji povjetarac već čista energija koja vam se sama nudi“.
Nekad imam osjećaj da što više razmišljam o ovim stvarima kao da se sve više uglavljujem u matricu a nekad opet, kao da negdje duboko iz neke pozadine čujem neki glas koji me doziva, odnekud... imam osjećaj kao da neko nastoji da me probudi iz dubokog sna.

„Pozitivno“ dejstvo matrice

Ima još jedna stvar koja me užasno zanima i o kojoj takođe često razmišljam. Stvarnost u kojoj živimo, tj. matrix se odvija i postavlja po određenim zakonitostima i pravilima. Rekli smo da ta pravila uređuje „dirigent“ ali isto tako nam je jasno, ako stvari postavimo na temelje one osnovne i iskonske podjele funkcionisanja na OPD i OPS, koja čini osnovnu polarizaciju sveukupnog postojanja i na taj način omogućuje međusobni izražaj „sve što jeste“, proizilazi da aktivnosti OPS-a mogu „pozitivno“ uticati na neku osobu na način da ista prikuplja (ali na užasno bolan način) neophodna iskustva o cijelom postojanju i na taj način dodatno obogaćuje svoje biće novim (užasno bolnim) iskustvima i znanjima. Mislim da nam je potpuno jasno da kreator ili dirigent naše matrice ni u kom slučaju ne može biti neko „pozitivno“ ili OPD biće jer je cijeli sistem zamišljen kao uspostavljanje čvrste i svebuhvatne kontrole nad masom bića, individua a nekog kontrolisati znači oduzimati mu univerzalno pravo (samo)funkcionisanja i odlučivanja na bazi slobodne volje. Ali istovremeno s tim, „dirigent“ i matrica nam daju mogućnost obogaćivanja vlastitih bića novim spoznajama. Volio bih znati šta dalje činimo s tim spoznajama, šta kad se probudimo i izađemo i „zatvora“, da li ih nosimo negdje, na neko mjesto gdje svi ostali donose slične spoznaje i onda svi zajedno imamo priliku da izvršimo nekakve uvide u njih i na taj način proširujemo i obogaćujemo naše osobnosti. Ne znam... ali cijeli ovaj sistem, sa sadašnje tačke gledišta, mi izgleda užasno brutalan i nastran. Zar nema niti jedan drugi način u cijelom univerzumu da se svi mi fino „obogaćujemo“ ali na neki manje bolan način. Možda je bol koju ovdje osjećamo samo prolazna percepcija ali zašto je to tako?

I onda dolazim na sami početak ove priče i na ono kako sam došao do toga da dovedem u vezu rat na ovim prostorima i neke druge, lične događaje. Izgleda da matrica i „dirigent“, u svojoj težnji da što više, sa naše/moje tačke gledišta, imaju kontrolu nad svima nama, da što više namještaju razne događaje koji će dovoditi do efikasnog i neprekidnog dreniranja ljudske životne energije, u svemu tome postavljaju i određene stvari na način koje same po sebi vrše, u neku ruku svoju suprotnu funkciju od one prvobitno zamišljene. Hocu reći, da sve to vodi ka nekoj vrsti buđenja, odnosno da što je buka veća to su vam veće šanse da se prije probudite, što vas više ostavljaju na miru i prave tišinu, dublje i slađe ćete spavati. Sve same suprotnosti i krajnosti koje se negdje, u nekoj tački savršeno poklapaju.


A kako na matricu djeluje sama spoznaja nje, tj. kad je pogledate direktno u „oči“? Nisam nešto primjetio da se pretjerano ruši oko mene u trenucima kada ovoliko intenzivno tragam i razmišljam o načinima izlaska iz „zatvora“ ali možda negdje, na nekom nivou destrukcija počinje i ide u nekakvim etapama. Primjetio sam u zadnje vrijeme, kako mi se određene potrebe, ali koje iskažem na jednom mnogo suptilnijem nivou od svakodnevnih, ispunjavaju a kao rezultat otjelotvorenja nekih mojih unutrašnjih stremljenja. Da li sam nekada uspijevao da, barem na trenutak, iz svoje sporedne pređem u glavnu ulogu u pojavnoj stvarnosti a da to nisam ni primjetio? Previše teško pitanje, kao i sva ostala koja sam postavio u ovom tekstu, ali pomalo mi se i sviđa gledati matrixu u oči, čisto da „dirigentu“ bude jasno da možda može imati sve konce stvarnosti u svojim rukama ali da ima i neko ko će ga barem neskriveno posmatrati i stalno razmišljati o bijegu.

Svijet sjenki III

Bilo je već prilično kasno kad sam stigao kući. Požurio sam do kupatila da što prije sperem ostatke krvi koji su se nakupili tokom dana oko rane na mojim grudima, rane koja se stvorila od svih tih silnih uboda pipaka tokom tog dana. U toj žurbi zaboravio sam skinuti svoju masku s lica, i u jednom trenutku primjetio sam krajičkom oka u ogledalu koliko se slojeva laži i druge prljavštine nakupilo na njoj tokom samo jednog dana. Nagnuo sam se iznad umivaonika i polako je skinuo, dok su čitavi slojevi nečega crnog i praškastog padali po podu, za njima je iskapalo i nekoliko mojih suza. Okrenuo sam se naglo u stranu i snažno bacio masku negdje u ćošak kupatila. Nedugo zatim, pustio sam po sebi snažan mlaz vode iz tuša, podsvjesno se nadajući da će to sprati makar dio prljavštine koji se danas nakupio u ovom surovom proživljavanju koje provodim u svijetu sjenki. Voda je sprala samo spoljašnju prljavštinu, slojeve zgrušane krvi i znoj, ostalo je bilo netaknuto, duboko u meni, čekajući da pronađem pravi način za potpuno očišćenje.

Kad sam završio s tim, otišao sam u sobu i sjeo u svoj omiljeni ćošak. Sjeo sam na pod, savio noge u koljenima i obuhvatio ih rukama, leđa oslonio na ivicu na kojoj su se spajala dva kraja zida, osjećao sam neku sigurnost iza sebe, ispred mene se nalazio ostatak sobe. Pogleda usmjerenog prema naprijed, dok su mi se grudi snažno pomjerale od dubokog disanja a u glavi kovitlale misli i emocije od događaja iz prethodnog dana, lice mi se na trenutak razvuklo u blagi osmjeh. Došao je ponovo momenat za mali predah i kratku posjetu domu. Usnuo sam...

Kroz zvijezde, tminu, tamne prolaze, osjećao sam da prolaze godine, vijekovi, eoni... a ipak sve je trajalo manje od sekunde... otvorio sam oči i snažno svijetlo me je za trenutak zaslijepilo. Nije bilo ništa neprijatno niti bolno, bila je samo jedna promjena, refleksno sam otvorio usta i snažno udahnuo. Ali ono što sam udisao nije bio vazduh, jer ga tu nije ni bilo. Bila je to čista energija koja se sama nudila. Osjetio sam neku posebnu svetost tog trenutka i tog mjesta na kojem sam se nalazio. Uplašio sam se da ću nešto zatražiti, zahtjevati, uzeti, kao u svijetu sjenki, tih vječito gladnih i željnih svega bića, ali ovdje mi se energija sama ponudila. Čuo sam samo neki glas u glavi koji je rekao: „opusti se, uzmi i odmori se, kod kuće si“.

Odmah je postalo sve poznato, najmiliji zvukovi kristalno čiste i hladne vode, koja se u slapovima spuštala niz jedno brdašce, miris jarko zelene trave i žutog i ružičastog cvijeća kojeg sam u potpunosti osjećao i blagi zvuk svježeg povjetarca od čiste energije, koji je umilno kolao oko mene, čineći me nevjerovatno sretnim.

Tad sam osjetio da više nisam sam, očekivao sam ga i stigao je tačno na vrijeme. Moj crveni prijatelj.
Sačekao sam malo da se prilagodi kao i ja maloprije i rekao sam kroz osmjeh: „hej, hoćeš da malo letimo ovuda“? Nasmijao se i rekao:“ali ja bih radije trčao“. Smijali smo se neko vrijeme i odlučili da krenemo. Ja sam letio, a on je trčao, ali smo i dalje bili jedan uz drugog. U jednom trenutku sam poželio da se popnem na veću visinu, usmjerio sam se prema gore i počeo sa brzim uspinjanjem. Jedan djelić svog pogleda sam cijelo vrijeme držao na svom prijatelju, vidio sam da je i on ubrzao i počeo da pravi ogromne skokove, bilo je i više nego imresivno. Ponovo smo se susreli, usporili smo i onda zastali.
Došao je trenutak kad smo međusobno razmjenili sve spoznaje, misli, emocije i smisao svega što smo proživljavali za vrijeme našeg boravka tamo dole. To nije dugo trajalo i kad je bilo gotovo sjeli smo ispred jednog ogromnog, bijelog drveta.

Ćutali smo, razmišljao sam o tome kako je ovdje sve tako kristalno jasno i sve ima tako precizan i razumljiv cilj. A kad smo dole, kako ono vrijeme koje vlada u tom svijetu sjenki prolazi, nekako se međusobno sve lošije razumijemo. Dok sam dole, osjećam se tako umorno i zasićeno od sveg tog preispitivanja i samoanaliziranja, od postavljanja pitanja, od ignorisanja, od izbjegavanja, od čega često krvarim, čak i da mi neka sjenka ne zabije svoj pipak u moje tijelo.
Okrenuo sam se u stranu i vidio ga kako stoji iznad mene. „Mislim da bi sad trebali krenuti, zar ne“?, rekao je dok mi je pružao ruku kako bi mi pomogao da se podignem. Uhvatio sam snažno ruku i osjetio nagli trzaj koji me je za tren oka posadio na noge. Znali smo da se moramo sad vratiti u svijet sjenki i to smo prihvatili kao obavezu i jasan zadatak kojeg moramo u potpunosti ispoštovati i izvršiti ga najbolje što možemo i tu nije bilo ničega spornog, niti smo se na bilo koji način osjećali loše zbog toga. Loš osjećaj je dolazio tek nakon što zakoračimo u tu tminu svijeta sjenki a ogromna sumnja nas je do kostiju proždirala.

Trznuo sam se i naglo podigao glavu koja je bila naslonjena na moje ruke, koje su još uvijek bile obavijene oko mojih nogu. U sobi je vladala skoro potpuna tama, samo su, tu i tamo, sporadično žmirkajući ulijetale slabe, bolesno-žućkaste trake svjetlosti koje su dopirale sa nekih zamazanih i oštećenih reklamnih panoa. Sjenke vole da se reklamiraju i da se stalno ubjeđuju kako je njihov svijet predivan i savršen i da u njemu treba uživati. „Neko je ovdje dobro lud“, promrmljao sam ustajući polako iz svog ćoška. U sljepoočnicama sam odmah osjetio neku oštru bol, stavio sam ruku na čelo i napipao jednu od starih rana, kroz koju je prošlo jako mnogo pipaka do sada.

Svaki put me iznova iznenade, pomislio sam, vrteći u mislima događaje od prethodnog dana. Jedna od sjenki koja mi se voljela predstavljati kao prijatelj u ovom svijetu me je najednom divljački ubola svojim pipkom, naravno onda kad sam se najmanje nadao. Znao sam da će se to kad tad desiti ali ipak, iznenađenje je bilo, kao i svaki, put bolno. Opet sam počeo razmišljati o njima, o sjenkama i zašto se tako ponašaju. Neki glas mi u glavi reče: „Oni moraju da jedu, oni moraju da se hrane“. Da znam... Ali zašto toliko vole laž? Zašto im je ona način života i bez koje ne mogu ni jedan trenutak?
Glas je neko vrijeme ćutao, a onda reče: „Ti znaš jako dobro odgovore na sva ta pitanja i imaš sve ono što ti je potrebno. Da li ti je to dovoljno?“
Odgovorio sam: „Ti znaš jako dobro da mi to nije dovoljno i dokle ćeš da mi govoriš takva sranja?“
„Onda moraš da čekaš“, reče.
„A šta drugo radim sve ovo vrijeme“?
„Da li ti uopšte vidiš gdje se ja nalazim? Da li vidiš sve te sjenke oko mene, i koliko su tamne? A da li vidiš koliko sam ja slab i neprilagođen? Zaviri malo u moju utrobu i unutar grudnog koša pa pogledaj šta su mi sve ti pipci učinili do sada. Šta misliš dokle mogu ovako?“, očajnički sam upitao.
Glasa više nije bilo, povukao se čim sam počeo da vičem. Nisam ni primjetio da sam počeo da vičem, da su mi vene poiskakale na vratu i da sam izvukao svoj pipak najviše što sam mogao i nekontrolisano mahao njime poput svih ostalih sjenki.

Nakon nekog vremena sam se smirio i ponovo se vratio u svoj omiljeni ćošak. Počeo sam razmišljati, po ko zna koji put, zašto sam baš izabrao ovo mjesto na cijelom tom svijetu sjenki. Mnogi moji prijatelji su otišli na neka druga, možda malo lakša mjesta, gdje su sjenke bar malo mirnije i tiše nego ove moje. Otišao bih i ja ponekada na neka od tih mjesta, na nekoliko dana. Bilo je malo drugačije od ovog mog mjesta. Tamošnje sjenke nisu često napadale i zabijale nasumice svoje pipke, kao ove oko mene. Mogao sam dosta dugo hodati gotovo neprimjećen i neuznemiravan od sjenki, kao da su se bavile samo sa samima sobom. Ali ono što je bilo jako uznemirujuće jesu njihove oči, u prvi mah sam pomislio kao da su nekakve tamno-plavkaste boje, ali onda sam vidio da su, u stvari, zućkasto-crvene, poput vučjih. Hladni pogledi, bez izražaja, samo usmjereni na ono što trenutno čine. Snalazio sam se u tom njihovom svijetu, bez problema, uprkos svemu, pa i njihovim očima.

„Nemoj mi samo reći da sam baš zbog te hladnoće jednom odlučio da ipak dođem u ovaj moj svijet, ovih sumanutih i ludih sjenki koje se nalaze svuda oko mene“?, obratio sam se onom svom glasu. Opet je ćutao...
„Ti znaš sve odgovore“, ipak sam čuo da je rekao nakon nekoliko trenutaka.
Pogledao sam kroz prozor i vidio ih nekoliko kako nekontrolisano i užurbano zabijaju svoje pipke na jednu sličnu njima. Izgledalo je da ova u koju zabijaju pipke, ipak prihvata to što oni rade, kao da to sve odobrava, iako sam vidio kako polako počinje da krvari. Onda sam se zagledao u njihove oči. U jednom trenutku mi se učinilo da vidim neku iskru u njima. Možda mi se samo učinilo. Ali nije dugo prošlo i uloge su se izmjenile. Sada je ova sjenka, koja je do maloprije bila žrtva počela neumoljivo zabijati svoje pipke u jednu od ovih koja je to činila njoj do maloprije. Pozlilo mi je od tog prizora, uprkos svemu, htio sam da povratim ali nisam mogao jer mi je želudac bio toliko iziritiran i izranjavan da više nisam mogao ni povraćati.

A onda sam se okrenuo naglo u stranu i vidio ponovo kako se na obzorju formira i koncentriše još jedan novi red čistog zla i prijetnje. Ne, nisam zaboravio na to. Neće me iznenaditi ali će mi nanijeti veliki bol. Nije još krenulo ali sve ukazuje na to da vrlo brzo hoće. Opet je sve poprimilo onaj svoj dobro poznati i užasni oblik. Naravno, u svakom novom redu je bilo nešto drugačije od onog prethodnog ali ipak sve se svodilo na isto.
„Hej“, obratio sam se onom svom glasu dok sam gledao u pravcu ove ogromne prijetnje. „Molim te reci mi šta je svrha ovog stravičnog oblika akumuliranog zla, nereda i haosa“?
„Da se konačno probudiš“!, odgovorio je.
Ponovo sam pogledao prema obzorju, duboko udahnuo i otvorio se. Ostalo mi je samo da čekam... Pa da, to je ono što sam najviše i činio u ovom svijetu sjenki. Vidjećemo samo još i dokle...