Iako sam se dugo godina aktivno bavio sportom, jedan period u mom životu od nekih 3-4 godine, koji je trajao sve do prosle godine, nisam posvećivao skoro nikakvim fizičkim aktivnostima. A onda, nekako iznenada, otprilike prije malo više od godinu dana, počeo sam osjećati snažnu potrebu da se počnem nečim baviti, da se aktiviram što je više moguće fizički i tjelesno. Moj izbor je pao na plivanje, iz više razloga. Oduvijek sam bio vičan vodenim sportovima, kao dječak sam to čak i aktivno trenirao par godina, a onda, kasnije, u godinama koje su slijedile, bio sam se okrenuo nekim drugim sportovima i aktivnostima, zahvaljujući kojima danas imam probleme sa zglobovima, tetivama i ligamentima, kao svojevrstan danak jednom sukcesivnom i u neku ruku mazohističkom „silovanju“ vlastitog tijela i organizma po raznim teretanama.
Kad su prošle godine tog narcisoidnog (samo)mučenja, nastao je period zasićenja od svega što podrazumijeva malo brže disanje i znojenje zarad tjelesne rekreacije, a moja pažnja se počela polako ali sigurno usmjeravati jednoj novoj „sportskoj disciplini“ – salijevanje krigli piva.
No, kako naše „više ja“ nikada ne spava, samo je pitanje koliko mi obraćamo pažnju na njega, desilo se da mi se ono na neki čudan način obratilo i bukvalno me ponovo poslalo, nakon dosta vremena, na bazen i na plivanje.
Primjetio sam, za svo ovo vrijeme mojih redovnih posjeta bazenu, da tu dolazi i jedan čovjek – invalid u kolicima. Poznavao sam ga još kao klinac, njegova priča je poznata svim mještanima. Radi se o bivšem sportisti, košarkašu, koji je prije skoro 20 godina imao neku nesreću koja ga je zauvijek bacila u invalidska kolica. Ostao mi je u sjećanju za sve ove godine kao čovjek u kolicima koji je stalno bio u nekom društvu, na njemu je redovno uvijek bila trenerka ili neka druga sportska oprema i vremenom se nametnuo cijeloj sredini sa svojim načinom života. Mogao se viđati po kafićima, kino-salama, na drugim mjestima u javnosti, uvijek bi ga neko dogurao u tim kolicima ili bi on sam našao neki način da se pojavljuje među ljudima. I tako svih ovih 20 godina.
Kad bih dolazio na bazen znao bih ga zateći kako se polako, sa kolicima penje uz stepenice, kad bih ponudio pomoć, on bi rekao da ne treba i sam bi se popeo do vrha. Mogao je stajati, pomjerati se ali ne i hodati. Kod većine ljudi je izazivao sažaljenje, kod mene divljenje, jer sam osjetio neku snažnu borbu kako zrači iz tog čovjeka.
Kad bi plivali u isto vrijeme, primjetio sam da kad mu mahnem ne reaguje, ali kad bi prišao dovoljno blizu da mi može čuti glasi redovno bi ljubazno otpozdravljao. Dogurao bi se na kolicima uz sam rub bazena, polako bi se izdigao iz njih i skliznuo u vodu a onda bi krenuo snažno da pliva i to poprilično pravilnim leđnim stilom. Energični zamasi i vrijeme provedeno u aktivnom plivanju za svaki respekt, obzirom na stanje u kojem se taj čovjek nalazi.
A njegov izgled je posebna priča. Za čovjeka koji se nalazi 20 godina u invalidskim kolicima izgleda fenomenalno. Široka i nabijena ramena, kao i svi drugi košarkaši i bez viška masnog tkiva. Čak i lice odaje utisak da ima manje godina od stvarnih.
Iako ga poznajem još od malih nogu, ne sjećam se da sam imao priliku kad s njim razgovorati. Ali u zadnje vrijeme, kako sam ga česta sretao na bazenu, počeli smo se redovno pozdravljati a onda i razgovarati.
I kad sam danas stigao tamo, vidio sam ga kako se nalazi pored ivice bazena i kako se sprema da iz kolica uđe u vodu. Mahnuo sam mu ali nije reagovao. Ušao je u vodu i počeo lagano da pliva prema meni. Za to vrijeme sam otplivao neke dvije dužine, kako bih se zagrijao i kad sam zastao da napravim malu pauzu, čovjek je prišao i ja sam ga naglas pozdravio. Prišao je do mene i kroz vodu mi pružio ruku. A onda poslije šta se dešavalo, teško da i sam mogu pouzdano povezati.
Imam neki osjećaj da sam s tim čovjekom pričao samo prividno na tom bazenu, ali u stvari, da smo se nalazili negdje drugdje, ne znam tačno gdje.
Dok pišem ovaj tekst, prošlo je samo nekoliko sati od ovog događaja, ali ipak kao da se ne mogu sjetiti nekih detalja vezanih za ovaj razgovor a naročito se ne mogu sjetiti kako je tačno započeo. Tokom razgovora primjetio sam kao nekakav snažan DOLIV energije, nešto od čega sam se osjećao prijatno i opušteno.
Usljed stanja u kome se nalazi, njegov govor nije baš potpuno razumljiv. Prije liči na nekakvo mumlanje nego na govor ali može se shvatiti o čemu priča. Pogled pomalo zamućen, ali ne na neki „bolestan“ način, već više od preživljene patnje ali možda ne samo od toga. Ne gleda ravno u oči zbog poremećenog centra u kičmenoj moždini i jako slabo vidi ali meni je odjednom sinulo u glavi pitanje: „a šta on to u stvari vidi“?
Sadržaj tog razgovora ću pokušati iznijeti u nastavku ali većinu toga sam parafrazirao.
On: Šta ima, kako je?
Ja: Evo malo plivam, nisam bio nekih 7 dana ali mislim da mi je to samo pomoglo jer sam se malo odmorio.
On: Dobro, dobro... Ti to pravo ozbiljno, ja više rekreativno.
Ja: Kako si ti, kako ide?
On: Ma ja sam dobro i više od toga, meni je odlično! Najgore je kad je čovjek inavlid u glavu, pa kad misli da ne može riješiti svoje probleme. Nije ni jedan problem nerješiv, ali jeste ako napraviš od njega tragediju. Nekome je problem što nema para, nekome kad ga zaustavi policija, neko ima probleme u braku, nekome je problem kad mora tri sata sjediti na nekoj slavi i slušati neku budalu... ali ako napraviš tragediju od problema nećeš ih nikad ni riješiti, a možeš ih riješiti jer su ti oni u glavi. Ja sam 20 godina invalid, i kad se to desilo ležao sam samo u komi 28 dana, a da ti ne pričam dalje koliko sam problema poslije imao i šta sam sve proživio, ali ja sam ih prevazišao. Sinoć je recimo bila jedna utakmica kad je čovjek pogodio „tricu“ u zadnjoj sekundi... To ti je ŽIVOT! Niko to nije očekivao, ovi su mislili da imaju problem ako izgube i on je uzeo loptu i u zadnjoj sekundi, pogodio s pola terena... To je u stvari ŽIVOT!
Dok je ovo pričao, bio sam i više nego zapanjen. Pa čovjek invalid već 20 godina, jedva da može da se kreće, nekada perspektivni sportista, govori meni o tome kako su svi problemi rješivi i kako ne treba od njih praviti tragediju! Kad sam ovo čuo, osjetio sam se u momentu postiđeno. Nisam imao riječi. Možda je to primjetio i prebacio je sadržaj razgovora na uobičajena pitanja vezano za moj posao i slične stvari.
Međutim, način na koji sam ja razumio ono što je govorio jeste da se svima nama u glavi krije potencijal i sposobnost za borbu i suočavanje sa svim problemima i napadima koje imamo u životu.
„Ako od problema napraviš tragediju, onda te nema nigdje“, tako nekako je rekao...
Šta ovo može tačno da znači?
Trezvenost, budnost i svijest u rješavanju problema i suočavanju s njima. To mi je rekao čovjek iz invalidskih kolica, a na pitanje kako je odgvorio je: „Ja sam i više nego odlično!“
Kad mene upita neko ovih dana kako sam, ja bih najradije rekao NIKAKO. Ali kad vidim svoj život i njegov, svoje probleme i njegove, to postaje smiješno...
Dok smo pričali, prišao mu je neki momak i započeo razgovor s njim. Opet sam otplivao nekoliko dužina kako mi se tijelo nebi ohladilo, ali sam se nadao da će ovaj biti i dalje tu za razgovor. Kad sam ponovo zastao, obratio sam pažnju na tog momka koji je pričao s njim. Vidno a rekao bih i vještački ljubazan, uslužan ali na licu trag sažaljenja. Taj momak je sažaljevao ovog čovjeka! Umjesto da bude obrnuto... Pa da... Mislim da smo svi mi za sažaljenje koji od problema pravimo tragediju. A ne neko ko nakon 20 provedenih godina u invalidskim kolicima kaže da je „i više nego odlično“.
Pogledao sam malo okolo, tu su bila još dva mlađa para. Ovaj par odmah do nas je ležao mirno na ležaljci i pili su nekakvo piće. Vjerovatno, ako im zakasni plata sledeći mjesec neće moći poplaćati nekoliko rata kredita i od problema će napraviti tragediju. Drugi par je bio razdvojen. „Mužjak“ sa debelom zlatnom kajlom oko vrata i tetovažom na podlaktici je nabijao dužine žustro plivajući dok je njegova „ženka“, u kupaćem kostimu koji košta vjerovatno koliko i sve te mjesečne rate kredita od ovog prvog para, strpljivo leži na ležaljci čekajući njega da označi polazak. On će od problema napraviti tragediju ako mu neko okrzne novog Audija A6 koji je bio parkiran ispred i vjerovatno će najveći dio krivice snositi ona. Malo dalje dva tinejdžera, pogleda neskrivenog divljenja prema onom mužjaku i meni zbog vještog plivanja, će od problema napraviti tragediju ako ne uspiju večeras okupiti raju da se napiju ili ako u školi ne isprave barem dva keca.
A ja? Moj najveći problem od koga pravim tragediju je sam moj život.
Pogledao sam prema njemu i htio mu reći: pa ja i nebih trebao biti ovdje, razumiješ? Ali onda sam vidio da je već izašao iz bazena i uputio se na terasu. Sjedio je mirno na suncu, zračeći nekim nevjerovatnim spokojem. Da li sam mu na trenutak pozavidio? Da!
Trebala bi cijela ova „ekipa“ koja se zatekla na tom mjestu, u tom trenutku, da mu pozavidi, na njegovoj borbi, istrajnosti, na njegovim lekcijama koje je dobio da proživi i da prevaziđe.
Na kraju mi je rekao: „Ja sve slabije vidim, ne mogu da raspoznam kad mi neko mahne, ali kad čujem glas znam ko je. Zato se nemoj ljutiti ili misliti da se pravim važan ako te ne registrujem“.
Kad sam izašao napolje za oko mi je zapala neka ružna crna sjenka. To je bio mužjakom novi Audi A6, parkiran ispred hotela, kad sam prošao kraj njega odjednom sam osjetio jak miris poljskog cvijeća i trave. Miris je dopirao sa obližnje zelene površine a nekako mi se učinilo da i samo sunce sija sjajnije i toplije.
„Trica u zadnjoj sekundi, to je naš život“...
