Vjerovatno smo svi mi zajedno jako mnogo puta do sada čuli šta označava riječ demokratija, odnosno znamo da je to grčka riječ koja se sastoji iz dvije riječi, tj. značenja: demos – narod i kratia – vladati. Dakle najjednostavnije rečeno: vladavina većine nad manjinom ili još bolje kako je to, (slučajno ili namjerno - vremenom prosudite sami) ideološko-utopijski određeno kao vladavina naroda.
Takođe, u literaturi je ovaj pojam definisan kao politička orijentacija ili politički sistem koji favorizuje vladu izabranih predstavnika naroda, odnosno koji je baziran na mogućnosti da narod (građani) može da bira svoje predstavnike.
U teoriji su poznate dvije osnovne vrste demokratije:
- direktna (neposredna) demokratija, gdje svi građani direktno, tj. neposredno učestvuju u procesu donošenja odluka (da li je ovo moguće?) i
- reprezentativna (predstavnička) demokratija, kakva je uglavnom nama poznata i koja se sastoji od toga da narod na izborima bira svoje predstavnike.
Da li da odmah u startu povjerujemo svom silinom naših bića u ljepotu i uzvišenost ovih riječi i pojmova, koji tako glamurozno oslikavaju i veličaju čovjeka i ukazuju na slobodu i ostvarivanje u punom smislu svih mogućih ljudskih prava, sloboda, mogućnosti i svega onog što definiše čovjeka i njegovu suštinu?
Pojam „demokratija“ i sve moguće izvedenice ove riječi su već dugo vremena nezaobilazan standard i kriterijum prilikom svakom vida javnog obraćanja ili učešća bilo kojeg subjekta u društveno-socijalnoj interakciji.
Ali da se vratimo ponovo na osnovnu definiciju ovog pojma a to je „vladavina većine (naroda) nad manjinom“. Možda nebi bilo loše postaviti pitanje ko ovdje i nad kime vlada?
I taj ko vlada da li je osposobljen za takav „delikatan“ posao i kako?
Mračna demokratija u praksi
Od svih „demokratskih“ izbora koji su održani do sada na ovim našim i previše napaćenim prostorima nekako najbolje pamtim one prve „poslijeratne“ koji su, ovdje gdje ja živim, održani 1996. godine. To su bili i prvi izbori na koji sam i ja izašao da ispunim „svetu“ građansku dužnost, obzirom na broj godina koje sam tada imao naravno da sam bio i više nego naivan u očekivanju ogromnih promjena nakon što se ti izbori završe i na vlast dođu nekakve produktivne i moderne snage.
U to vrijeme, neposredno nakon surovog rata koji se odvijao na ovim našim prostorima, još uvijek su bile izuzetno snažne i moćne sile i grupacije u formi raznih nacionalnih stranaka, koje su i odigrale ključnu ulogu (barem po mojoj percepciji) u rasplamsavanju tih sukoba (naravno suštinski uzrok tome je bilo nešto ili neko drugi). Ali za divno čudo, sve te nacionalističke grupacije ili stranke su odreda imale u svojim nazivima prefiks „demokratski“, tj. demokratska zajednica, stranka, akcija ... od toliko demokratije samo u tim nazivima i govorima političara bi valjda trebao automatski zavladati raj i prosperitet kakav nije nikad viđen na ovom svijetu. Međutim taj njihov „demokratski“ raj koji su nam tako nesebično ponudili mi i danas osjećamo, svako na svoj način, na svojoj vlastitoj koži, naravno oni koji su imali uopšte imali privilegiju da prežive prvu polovinu „predivnih“ i nadasve demokratskih 90-tih godina prošlog vijeka.
I na tim svojim prvim izborima, koje sam već pomenuo primjetio sam jednu zaista zanimljivu pojavu.
Većina biračkog tijela (čitaj: topovskog mesa) su činile starije osobe, penzioneri i seosko stanovništvo. I ta većina birača sastavljena od tih struktura stanovništva je naravno većinom glasala ponovo za snage koje su bile osnovno sredstvo, tj. poluga za stvaranje onolikih nesreći i patnji ovdje kod nas. Ja tad nisam nikako mogao da shvatim kako svi ti ljudi, koji zbog broja godina koje imaju i nesporno velikog životnog iskustva mogu biti tako primitivni i naivni da taj neki svoj glas daju upravo onima koji su ih doveli do ogromne nesreće. Nisam mogao da shvatim taj bukvalno samoubilački fenomen svih tih kategorija koje su u tolikoj mjeri bile izmanipulirane i prevarene da su sa ogromnom energijom i postojanošću, kakva je svojstvena samo za užasno isprane mozgove i uništene i osakaćene oblike života podržavaju nikog drugog nego svoje vlastite dželate i krvnike. Ali ne samo to, obzirom da su te kategorije činile potpunu većina biračkog tijela na posredan način su odlučivali i kreirali, na neki način, i moju i svačiju drugu sudbinu i stvarnost na tom nekom prostoru.
I onda sam shvatio da je jedini razlog tome prethodna „priprema“ ili „demokratizacija“ cjelokupnog stanovništva da postupa i ponaša se onako kako to odgovara glavnim kreatorima takve naše „demokratske“ stvarnosti.
Pripremanje i programiranje naroda
Kad se održe neki „demokratski“ izbori za njihove organizatore postoje dvije mogućnosti kako da te izbore usmjere u svoju korist.
Prva je da svjesno i namjerno lažiraju rezultate tako što izvrše niz prevara i radnji kojima se prikrivaju pravi i istinski rezultati glasanja, a druga opcija je da izbori proteknu u najvećoj mogućoj pravilnosti i „demokratskoj atmosferi“, da se potpuno pravilno i pošteno izbroje svi glasovi i na taj način se pokaže kako je nečija pobjeda u potpunosti u skladu sa voljom većine naroda.
Po meni ova druga opcija je mnogo „interesantnija“ za proučavanje.
Naime, ona oslikava u potpunosti svu tu laž i manipulaciju koja se krije iza tog pojma.
Ajmo krenuti redom: demos – narod i kratia – vladati, postaviću jedno praktično pitanje. Gdje to na svijetu narod zaista vlada ili možda misli da vlada i da li „izabrani“ predstavnici u strukturama vlasti zaista slušaju volju tog naroda ili oni koriste razne mehanizme i načine da kreiraju tu narodnu volju onako kako to njima odgovara a narod nastavi da živi u zabludi kako se ostvaruje ta njegova volja? Ovo se naravno odnosi na demokratije civilizovanijih i naprednijih zemalja, čije vođe koriste mnogo sofisticiranije i sveobuhvatnije metode programiranja i ispiranja mozga građanima od naših balkanskih prostora gdje se stvari odrađuju na mnogo krući i tvrđi način jer vođe i političari znaju da se u tolikoj mjeri osile da više i ne sakrivaju pred očima javnosti njihove prave i istinske ciljeve.
Metode i načini pripremanja, odnosno programiranja naroda su temeljite i složene, sastoje se od vrhunske manipulacije putem medija, nametanja novih (potrošačkih) standarda i potreba, uspostavljanjem sve strožije i brutalnije legislative, pod izgovorom neophodnog povećanja nivoa bezbijednosti ljudi i njihove imovine pred narastajućim i sve snažnijim prijetnjama i strahotama raznih bradatih i mističnih ljudskih kreatura koje su toliko zle i sposobne da su u stanju iz nekih zabitih afganistanskih ili pakistanih planinskih pećina da organizuju i rukovode najopsežnijim i najorganizovanijim terorističkim napadima ikad viđenim.
Građanima diljem svijeta se svakodnevno serviraju nove informacije i podaci koje drastično mijenjaju i utiču na njihovu mentalno-psihološku strukturu, te informacije predstavljaju sve samo ne istinu i pravu objektivnu realnost.
Zamislimo npr. američku naciju, ona je sistematski kroz vijekove programirana i navođena da se ponaša na određeni način, da prihvata određene vrijednosti i standarde koji su u suprotnosti sa osnovnim ljudskim i humanim potencijalima, stvoreni su im takvi životni uslovi da ljudi nemaju izbora nego da naporno rade po čitavi dan i noć, i nakon svakog završenog radnog dana većina ih nije u stanju uraditi ništa kvalitetnije i dublje za svoju ličnosti i život od gledanja najnovijeg holivudskog hita i uplaćivanjem nekog egzotičnog putovanja sa kojeg će se svi odreda vratiti sa nevjerovatnom spoznajom da baš za takve stvari vrijedi živjeti i naporno raditi.
I da li je onda ta američka nacija u stanju da izabere pravog kandidata za predsjednika SAD-a, čak i kad bi takav postojao?
I na kraju, da li iko realno misli da je američki ili bilo koji drugi narod zaista u stanju i sposoban da, nakon takvih surovih i opsežnih metoda programiranja i mijenjanja strukture ljudske ličnosti, nad ikime vlada na pravi način ili je to samo jedna nevjerovatna iluzija i laž čija je svrha ništa drugo do koncentracija sve veće moći u rukama jedne manjine koja u sjenci vuče glavne poteze i kreira realnost svima nama na ovom svijetu?
Platon
Neću reći da mi je idol ali njegove misli i stavovi u vezi sa idejom i opravdanošću običnog naroda da vlada ili bira ko će da vlada mi se čine potpuno realnim i objektnivnim.
Evo jedan citat koji sam našao na ovom linku , mislim da je svaki dalji komentar izlišan:
Što više Platon o tome razmišlja, sve se više čudi onoj ludosti koja izbor državnih činovnika ostavlja volji i lakovernosti gomile — da uopšte ne govori o tome da se taj izbor prepušta onim mračnim i na novac halapljivim vojvodama koji iza demokratske pozornice kuju oligarhiske intrige. Platon se žali na to što smo mi u prostijim prilikama, na primer kad naručujemo čizme, vazda uvereni da nas može zadovoljiti samo stručnjak, a u politici, bez daljega razmišljanja, uzimamo da svako ko ume da lovi glasove ume i da upravlja gradom ili državom. Kad smo bolesni, poručujemo školovanog lekara, čija nam titula jamči za njegovu naročitu spremu i razumevanje stvari, a ne tražimo onoga koji je veoma lep i rečit. Prema tome, ako je cela država bolesna, zašto da ne tražimo službu i vođstvo najmudrijih i najboljih. Naći metodu koja bi od javnih položaja otklanjala nesposobne i lupeže, a spremala i birala najbolje — to je zadatak političke filosofije ili filosofije države.
Demokratija znači sasvim jednake mogućnosti, naročito u obrazovanju; ali ne to da se svaki nesposoban Kurta i još nesposobniji Murta može uspeti na državne položaje. Svakome će stojati otvorena mogućnost da se vaspita za složene zadatke upravljanja; ali, samo oni koji su dokazali svoju sposobnost, koji su sa svih ispita poneli pobedna znamenja umetnosti, treba da se biraju za vođe. Državni činovnici ne treba da se biraju odglasavanjem, niti treba da ih biraju potajne grupe, koje za demokratiju vezuju svoje nečasne račune i intrige, nego samo njihova obdarenost, koju su oni dokazali u demokratskoj sredini u kojoj svi gradovi prvobitno imaju jednaka prava. I niko ne sme da se prima kakve službe bez naročitog prethodnog obrazovanja, ili da ulazi u kakvu visoku službu pre nego je s uspehom vršio koju nižu službu.
Je li to aristokratski? Ne treba da se bojimo reči dokle god je dobra stvarnost koju reč označava: pametnom čoveku reči su tantuz bez prave vrednosti; samo budale i političari uzimaju ih za gotov novac. Mi hoćemo da najbolji upravljaju nama, a to i znači reč »aristokratija«; nismo li mi, slično kao Karlajl, za tim čeznuli i za to se molili da najbolji upravljaju nama? Ali, mi smo se navikli da pod aristokratijom razumevamo nešto nasledno. Otuda mora se izrično naglasiti „da je platonska aristokratija drukčije vrste; ona bi se najpre mogla označiti kao demokratska aristokratija.„ Jer, narod neće biti primoran da između dva kandidata, što su mu ih pronašle i iznele klike, bira onoga koji je manje loš,„ nego će se sam kandidovati u svakom od svojih članova i dobiti jednaku mogućnost izbora za vaspitanje onih koji treba da vrše državne službe. Tu nema nikakvih klasnih razlika, nikakvih položaja ili privilegija koje se nasleđuju, nikakvih smetnja za talente koji su se rodili bez sredstava; sin vladaočev počinje kao svi drugi, i s njime se postupa kao sa svima drugima, i on ima iste mogućnosti pred sobom kao sin onoga koji čisti obuću. Ako je sin vladaočev glupak, on se pri prvom presijavanju određuje među one koji nisu sposobni za dalji razvitak; a ako li je sin onoga koji čisti obuću obdaren čovek, njemu je put otvoren da postane čuvar države (423). Talentu je razvitak omogućen ma gde se on rodio. To je demokratija škola — stoput delatnija i časnija nego li demokratija odglasavanja.